Istoričar i profesor u banjalučkoj Gimnaziji Zoran Pejašinović zaslužan je što se pred javnošću našla donedavno nepoznata priča Petra Kočića "Đe je mama?".
Da profesor nije istraživao život Vase Glušca za svoj magistarski rad, ko zna koliko dugo bi još dugo Vasina bilježnica sa pričom o maloj Milici stajala zaboravljena u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti.
Ovo otkriće bilo je direktan povod da profesora Pejašinovića pozovemo na razgovor, prvenstveno o Kočiću, a zatim gdje nas priča ponese. Ponijela nas je sa Zmijanja do sasvim nepoznate legende o Safikadi, preko Gavrila Principa i istorijskog revizionizma.
Tu je i priča o jednoj nevjerovatnoj Holanđanki koja je prodala svoje svadbeno ruho da bi podržala Srbe u Hercegovačkom ustanku, a kasnije indirektno uzrokovala smrt pjesnika Đure Jakšića.
- Baveći se Vasom Glušcem, pronašli ste Kočićevu pripovjetku. Ispričajte nam više o njihovom odnosu?
Glušac je dvije godine mlađi od Kočića i upoznali su se u Sarajevu, tokom gimnazijskih dana. I on je, kao i Petar, upisao u Beču slavistiku na Filozofskom fakultetu. Glušac je bio dosta revnosan i aktivan u formalnom smislu i ubrzo je postao je viđen među našim studentima. Godinu dana nakon dolaska u Beč izabran je za sekretara „Zore“, starog studentskog društva, koje je okupljalo naše mladiće koji su se tu nalazili, drugovali. Kočić je, s druge strane živio nemarno, neuredno, bio je više gladan nego sit, često je mijenjao adrese. Naišao sam i na podatak da mu je Vaso Glušac hvatao potpise profesora u indeks...
O Kočićevim studentskim danima u Beču se ne zna mnogo. Znamo da jeste studirao, ali nije diplomirao.
Ali, počeo je da dolazi na sastanke i druženja u „Zoru“, koja će kasnije postati izdavač njegove prve zbirke pripovjedaka „Sa planine i ispod planine“. Petar Kočić je imao jednu važnu vrlinu, a to je da nije bio sujetan. To se rijetko sreće među umjetnicima svih fela, i ljudima generalno. Za razliku od većine, Kočić je volio da čuje šta prijatelji misle o njegovim djelima, volio je da čita svoje nezavršene pripovjetke drugima i da mu slušaoci pomažu, sugerišu šta da popravi i doradi... Tako je i postao velik, slušajući ljude poput Janka Veselinovića, ili Pavla Lagarića, koji mu je mnogo pomogao da izbrusi svoj stil.
- Osim ove pripovjetke pronašli ste još jedan važan Glušcev rad?
Glušac je o Kočiću publikovao pet radova, a jedan je objavljen poslije njegove smrti. Kada sam radio magistarski o njemu, u Arhivu SANU sam pronašao i rukopis Kočićeve biografije, koji je ostao nepoznat. Glušac je planirao to da objavi, pred kraj života, nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata, ali uprkos tome što je imao i dobre recenzije i neke dogovore da to objavi Srpska književna zadruga – nije.
Kod Glušceve praunuke koja živi u Beogradu sam pronašao taj isti, ali rukom pisan rukopis, a biografija iz Arhivaa je pisana na pisaćoj mašini. Ta biografija objavljena je prije nekoliko godina na srpskom i engleskom jeziku i pod okriljem izdavačke kuće „Besjeda“ iz Banjaluke. Istražujući 2016. godine u Arhivu SANU, pronašao sam i taj mali crni notes.
U notesu, Glušac je grafitnom olovkom napisao kako je to sjećanje na večeri u "Zori", kada je Kočić dolazio i čitao svoje pripovjetke, "pazeći kako će zvučati svaka riječ u saglasju sa ostalima". Ispod toga zabilježena je i pripovjetka „Đe je mama?“. Dakle, zabilježio je Glušac, ali je definitivno Kočić napisao. To znamo i po stilu i jasnim motivima sa Zmijanja.
Ovo samo pokazuje da priča o Kočiću još nije do kraja ispričana i ko zna šta još postoji njegovo, a da još nije otkriveno. Nedavno je u Sarajevu izložen gotovo nepoznat Kočićev portret, koji je 1903. godine uradio slovenački slikar Ivan Žabota (1877-1939).
- Koliko Banjaluka pamti i slavi Kočića, ali i svoje ostale velikane?
Uvijek može bolje i više. Ja se dosta bavim spomenicima i tom, uslovno rečeno, spomeničkom kulturom, koja, pošteno govoreći, nije baš razvijena u Banjaluci. Nama fali spomenika, i klasičnih i modernih, a imamo štošta što bi se moglo pretvoriti u spomenike. Toliko je banjalučkih priča koje bi mogle biti spomenici, ali postoje i oni koji nam svojim izgledom nisu na ponos, kao što je Safikadin grob... Volio bih kada bismo mogli da realizujemo svojevrsne instalacije, imam zamisao svima poznate situacije iz "Jazavca pred sudom". Zamislite sudnicu, Davida, jazavca, sudiju, pisara kao instalaciju u bronzi, u kojoj bi prolaznik, turista mogao da učestvuje, da sjedne u ’’sudnicu’’ i da tako doživi pripovjetku. Zar Banjaluka to ne duguje Petru? Zar Banjaluka nema pravo na to? Tako nešto bi oplemenilo i "pokočićilo" naš grad. Naravno, postojeći spomenik Kočiću je čestit i važan je simbol i ponos grada. Zanimljivo je da je i to je zasluga Vase Glušca, koji je osnovao „Zmijanje“, društvo koje je podiglo spomenik 1932. godine. Ali, to ne znači da ne možemo da Kočiću odamo priznanje na još neki način.
- Legenda o Safikadi ima nekoliko verzija, a Vi ste saznali za još jednu?
Juče sam čuo jednu do sada potpuno nepoznatu verziju priče o Safikadi. Po njoj, Safikada se zaljubila u jednog mladog turskog oficira. Prolazeći kroz Kastel posrnula je i sa lica joj je pao zar. Tada su se ugledali, pa zagledali i to je preraslo u fatalnu ljubav. Kada je paša čuo da se jedan od njegovih oficira zaljubio u lokalnu djevojku, poslao ga je nazad u Carigrad, zbog čega se ona ubila. Oficir je, usput čuvši za Safikadinu smrt, natjerao konja u neku brzu i duboku rijeku i on se udavio.
U ovoj verziji, koja meni zvuči najvjerovatnije, spominju se čak i godine, odnosno početak 17. vijeka, što se poklapa sa saznanjima naših arheologa, koji su utvrdili da su na mjestu gdje se danas nalazi spomanik Safikadi nalaze kosti mlade žene iz istog perioda.
- Istorijski revizionizam je dosta aktuelna tema u posljednje vrijeme, a posebno je popularna među mladim ljudima. Vi ste ovu pojavu objasnili na primjeru Gavrila Principa...
Da, sarajevski atentat se vremenom u faktografskom smislu skoro ni malo nije mijenjao, ali se promijenila naša percepcija o njemu. Znamo do detalja šta se desilo, ali naš doživljaj, naše tumačenje toga je drugačije. Vidite, neki istorijski događaji i učenja trebaju reviziju. Prosto, dođe se do novih izvora, do novih saznanja. I takva revizija je prirodna i opravdana. Ali, ne pošto-poto, nego činjenicama, dokazima i objektivno. Problem nastaje kada se uplete politika i ostrašćeni tumači prošlosti. Kada se to desilo, Gavrilo Princip je proglašen teroristom.
Ali, terorizam je akt nasilja u modernom društvu, koje nudi mogućnost svakome da se demokratskim putem bori za neke promjene. Neko ne želi tako, pa se uhvati pištolja ili bombe, i to je terorizam. Ali u uslovima kakvi su tada bili u Bosni, dakle uslovi okupacije, Gavrilo i članovi "Mlade Bosne" se hvataju oružja. To nije terorizam.
Mene jako zanima srpski doživljaj Gavrila Principa. Tu treba da napravimo reviziju naših osjećanja i našeg odnosa prema tom događaju u smislu srpskog nacionalnog interesa. Treba biti pošten i zapitati se da li je Srbiji bilo u interesu da tada uđe u rat baš tada? Upravo je izašla iz dva rata, izmorena, izmoždena, desetine hiljada života su pali, tek je oslobodila Kosovo i neke druge pokrajine i potpuno je nespremna za rat s bilo kim, a kamoli sa Austrougarskom. Gavrilo nije izazvao, ali je ubrzao rat.
Ja sam znao pitati moje đake - da imate moć da se vratite u Sarajevo, uoči 28. juna 1914. godine, recimo, u sobu u kojoj su mladobosanci, da li biste spriječili atentat, tako što biste ih nečim uspavali ili sakrili oružje? Dobijao sam svakakve, različite odgovore i to je ključna stvar - istoriju treba promišljati sa različitih strana, staviti se u različite uloge. Pa čak i razmišljati hipotetički. Svakako, sa mjerom. Mi Gavrila slavimo možda i više iz inata. Slave ga čak i u nekim srpskim nacionalističkim krugovima, a on se izjašnjavao kao Srbo-Hrvat, što je dosta šizofreno...
Obe Jugoslavije su bile zaštitnice Gavrila Principa. Kako su države propale, nema više ko da ga štiti. Slično je i sa partizanima. Zato svjedočimo drugoj krajnosti - porastu neočetništva.
- Kolegama istoričarima zamjerate što su selektivni?
Istoriju treba preispitivati, ali nikako bez novih izvora i saznanja mijenjati, a istoričari su tome skloni. Ponašaju se kao da je ispred njih švedski sto, na kome ima svega, a oni proberu samo povrće, donesu ga za sto i kažu publici - restoran je vegetarijanski, ignorišući što na stolu ima mesa, ribe, kolača... Dakle, to je djelimična istina. Umjesto da prikažu ljudima svo šarenilo sa "švedskog stola", oni selektivno biraju događaje, koji jesu tačni, ali nisu istina, već opasne poluistine.
Pomenuli smo četnike, pa evo da Vam dam primjer: Dražu Mihailovića optužuju za ideju velike Srbije. Ali, važno je znati da je taj pokret tada bio toliko slab da nije mogao da zaštiti ni sebe, ni svoj narod, a kamoli da realizuje ideju o velikoj Srbiji. U realnosti, tada je postojala "velika Hrvatska", država koja ima vojsku, policiju i međunarodno priznanje od Hitlera i njegovih saveznika. A onda čujemo neke ostrašćene istoričare kojima su puna usta tzv. velike Srbije i maštarija Steve Moljevića, a ćute o NDH, koja je surova realnost.
Zato istoriji treba dati kontekst, tumačiti je u kontekstu i prikazati sve stvari, pažljivo je ispisivati, radom, govorima, javnim nastupom. Međutim, to traži znanje, ali i građansku hrabrost, a mi to često nemamo. Mi mnogo puta nismo spremni da budemo samokritični, ali i pošteni. To je problem života ovdje. Neuki su kontaminirani medijima, raznim organizacijama, istoričarima, kvazistoričarima, ideologijama. Naviknuti na brzu hranu, ljudi traže brzu istinu. Ali, u istoriji to ne ide tako.
- Uzevši u obzir sve što znate, koje su univerzalne stvari kojima učite banjalučke gimnazijalce?
Da čitaju, i da uključe mozak. Trudim se da ih natjeram da se zamisle, da gledaju stvari iz tuđe kože. I učenici dolaze u školu s nekim predznanjima, često sa takozvanim "kućnim istinama" koje su ih naučili roditelji, baba ili deda. Ja posebno volim da ih usmjeravam i učim dobrim primjerima, koji su pozitivni, univerzalni, a često zaboravljeni. To su ljudi poput Kralja Petra I, Žane Merkus, Diane Budisavljević, Arčibalda Rajsa...
(MONDO)
/Priča o Žani Merkus, Holanđanki koja je prodala svadbeno ruho da bi pomogla Hercegovački ustanak, bila dobrovoljac u srpsko-turskom ratu i nenamjerno skrivila smrt pjesnika Đure Jakšića, zaslužuje i dobiće poseban tekst na našem portalu/