• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Petar Kočić - "Đe je mama?"

Pročitajte do sada nepoznatu Kočićevu pripovjetku "Đe je mama?", koja je nedavno objavljena u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, a koju je priredio Zoran Pejašinović.

mama Izvor: NUBRS

Bio je jesenji dan, tih, vedar i topao. Vazduh je mirisao zrelim voćem i suhim svježim sijenom što se je dovozilo s njiva. Grlice i golubovi padali su po strnjištu i kupili zrnje. Daleko u polju paslasu stada i čulo se pokatkad bukanje volova i podvikivanje bezbrižne čobančadi. U selu je bilo sve mirno, a naročito tamo oko kuće Petra Ostojića.

Iznad kuće u pristranku sušile su se iz močila izvađene konoplje, a ispod strehe visili su nanizani vijenci duhana. Tišina dana i jesenje blago sunce mamili su iz ulišta pčele te se je jasno čulo njihovo zujanje oko pčelinjaka. Kod kuće nikoga nema. Sve se je razišlo. Ostala je samo mala Milica, najmlađa ćerka Petrova. Ona slatko spava uvrh kuće u svome malom drvenom krevecu. Strina joj Stana, domaćica i kućanica, otišla časkom na potok da propere nešto rubina i da donese vode. "Milica slatko spava, neće se valjda probuditi dok ja ne dođem" – tako je mislila strina Stana ostavljajući je samu.

Mala Milica, zdrava, okrugla petogodišnja djevojčica, bila je vrlo bistra i pametna, ali ipak nije mogla razumijeti, zašto joj se majka tako dugo ne vraća od đedine kuće. Radi toga često je bila nujna i zamišljena. Još bi možda spavala, da je ne probudi svojim kakotanjem jedna koka, što je snijela jaje u sepetu što je visio spolja na brvnima ispod strehe baš s protivne strane gdje je bio njezin mali krevetac. Milica se prenula i mirno ustala s kreveca i pošla nadvor strini. Kad je izišla na dvorište, nije bilo strine na onom mjestu gdje je grebenala lan. Grebeni i lan stoje na istoj onoj plati, kao i prije, samo strine nema. Zato mala Milica pređe preko dvorišta, iziđe na strugu i pođe seoskim putem onamo prema konopljištu, misleći da joj je strina otišla da obiđe teoce u ogradi.

Došavši do ograde, ne nađe strine, ali joj nekako nešto dođe u njenu malu pamet, kako bi bilo da ona ode đedinoj kući, pa da dovede mamu kada ju je već toliko dana ostavila. Ona se sjeća kako je s mamom išla nekoliko puta đedi, i to joj se nije činilo daleko. I doista, kuća njenog đede, staroga seoskog pope, bila je udaljena jedva pola sata. Još malo kad bi izišla gore na Glavicu, vidjela bi se đedina kuća, kako se bijeli među ostalim seoskim kućama i veličinom ih sviju nadvisuje.

Želja za majkom, lijepi jesenji dan, poljska tišina, a put pukao pred očima, koji upravo vodi prema đedinoj kući, sve to obuze njenu malu detinju dušu i ona pođe pravo putem između živice crnoga trna na kojem su se modrile krupne trnjine. Ide Milica, odlučno ide. Malo se zajapurila pa onako okrugla lica, najviše naliči krupnoj rumenoj zreloj trešnji, a tamne joj se oči upravo podudaraju s okruglim modrim trnjinama. Kad je izišla gore na Glavicu, i ugledala đedinu kuću, jako joj je zakucalo njeno malo srce radujući se što će se opet sastati s mamom poslije toliko željenih dana. Čudno joj je zašto je mama otišla i kako je mogla otići kad je onako bila bolesna. Zna da je mama dugo ležala u sobi i da ju je strina često ispod ruke izvodila pred kuću, gdje je sjedila prema suncu i sunčala se, pa poslije opet ulazila u sobu i ležala na prostiraču. Jednog je dana strina odvela Milicu tetki, da se zabavi s tetkinim bracom, pa kad su je posle nekolika dana opet doveli kući, mame nije zatekla kod kuće. Tata ju je tada mnogo milovao i govorio joj kako je mama otišla đedi i da će sutra doći. Ona je spavala i došlo je sutra, a mame nije bilo. Ona je ponekad i plakala, ali ju je strina zabavljala, davala joj lješnika i suvih šljiva i govorila joj da bude pametna i dobra pa će mama sutra ili možda prekosutra doći.

Takve su joj se misli javljale u njenoj maloj glavici, te bi brzo odlazile i dolazile, a samo je jedna najdulje ostajala u duši, i to ona najživlja i najdraža, kako će se ubrzo vidjeti s majkom i sjesti joj u krilo, pa joj se maziti i čevrljati, i moliti je da joj priča priču. Kad bi joj ova misao zavladala dušom to bi joj se vidjelo i na licu, koje bi se prelilo nekom blaženom vedrinom. I onda bi odlučnije išla i primicala se đedinoj kući. Silazeći s Glavice dolje u ravnicu, put joj je bio još ljepši. Na mnogo mjesta obrastao niskom travom, pa mekan i ugodan pod njenim bosim nožicama. Iz okolice s pokošenih i požnjevenih njiva čula se je čobanska pjesma i vidjela su se stada ovaca i čopori goveda. To je njoj bilo sve obično, i nije mnogo privlačilo njene pažnje. Njojzi je bila pred očima samo bijela visoka đedina kuća, i ona se je tamo žurila. Kad bi iz trave pokraj puta nenadno prhnula pokoja prepelica ili grlica, ona bi se sva stresla, ali bi je taj strah brzo prošao, jer vidi oko sebe na sve strane život, obasjan blagim jesenjim suncem.

Primicala se je đedinoj kući, a srce joj je sve snažnije tuklo i izlazila joj još jasnija rumen po licu. Njen stari đedo duge bijele brade sjedio je na jednoj klupi pred kućom, u ruci je držao neku staru knjigu, a pred njim je stajala jedna mlada žena iz susjedstva. Došla je da pita bi li valjalo, Boga moleći, sutra nabijati konoplje, jer lijepi su dani za nabijanje, a sutra se eto desio neki mali svetac. Stari popa prevrće listove i traži da li se sutrašnji svetac piše crvenim ili crnim slovima.

Uto se mala Milica prikučila već na vratnice. Vratnice škrinuše, pa i popa i mlada žena pogledaše tamo, i u isti se mah obadvoje začudiše kad vidješe malu Milicu samu. Ona prilazi slobodno k njima i očicama mjerka otkud će joj se majka pomoliti. Stari đedo vrže knjigu pokraj sebe na klupu, i uze svoju unučicu na krilo, pa je poljubi i poče pitati kako je došla sama. "Bome ja sve putom preko njiva pa ajde, ajde, pa ovamo. Đedo, na daleko se vidi kuća, pa ja pošla tebi i mami. A đe je mama, đedo, je li u kući?“

Sunce je bilo na smiraju i svojom zlatnom svjetlošću obasjavalo ovu lijepu sliku. Niz obraze starog đede pale su nekolike suze i sjajile se na dugoj bijeloj bradi. Mlada je žena uzdahnula, sagnula se i poljubila starom popi ruku i rekavši tiho zbogom, udaljila se. Maloj Milici sve ovo nekako nejasno i čudno, i obzirući se otkud će joj se majka pomoliti, opet zapita đedu: „A je li, đedo, zašto plačeš? Nemoj plakati“.

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop