U okviru rubrike "Više od posla" razgovarali smo sa Aleksandrom Rendić, koja u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS radi skoro četvrt vijeka. Kaže da joj je biblioteka druga kuća i da ima najljepši posao na svijetu.
Aleksandra je bibliotekar savjetnik i koordinator Informativno-pozajmnog odjeljenja NUBRS, a za MONDO je otkrila kako joj je knjiga postala najbolji prijatelj čim je naučila da čita, koliko se biblioteka promijenila za 25 godina koliko je ona u njoj, a podijelila je s nama i neke preporuke za knjige koje će vam svakako obogatiti život.
Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?
Naravno. Znam tačno zbog koje sam se knjige prvi put upisala u biblioteku. U to vrijeme sam živjela u Zagrebu i išla u osnovnu školu. Prijateljica mi je prepričavala roman Branka Ćopića Orlovi rano lete – kako ga je pročitala i kako je to divan roman. Bukvalno mi je prepričala sve šta se u njemu dešava. Ja jednostavno nisam mogla da izdržim da nemam pristup toj knjizi, da sama ne vidim o čemu se radi.
Tada je u naselju gdje sam živjela postojala samo školska biblioteka i jedna putujuća biblioteka – Bibliobus, koji je dolazio svake dvije sedmice. Tada sam prvi put postala član biblioteke, možda u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. Dobila sam svoju člansku kartu i bila presrećna.
To je bio moj prvi susret sa pravom bibliotekom i sa blagom koje ona nudi. Mislim da je upravo tada počela moja ljubav prema knjizi, iako ona nije potekla iz kuće – moji roditelji nisu mnogo čitali. Ali ta želja da čitam rodila se sama od sebe.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u tom smislu – koliko ste čitali?
Ja sam bila dijete koje je, eto, voljelo da se druži s knjigom. Nismo tada imali puno drugih sadržaja – jedan ili dva TV kanala, ništa posebno. Imala sam puno prijatelja, bila sam odličan učenik, ali najviše od svega sam voljela da se povučem u svoju sobu, uzmem knjigu i čitam. Svaki roman koji bih dobila za rođendan, čitala sam desetine puta.
Kasnije, kada mi je ta putujuća biblioteka već postala mala, sa školom sam otišla u posjetu u jednu veću, opštinsku biblioteku. Tada je ova priča postala ozbiljnija. Moj tata me tih godina bar tri puta mjesečno morao voziti autom da posudim nove knjige, jer je bilo predaleko da idem sama. Poslije toga više nije bilo granica – čitala sam sve: romane, poeziju, drame... Ljubav prema knjizi je samo rasla.
Da li ste tu ljubav prenijeli i na svoju djecu?
Vjerujem da jesam. Imam dvije ćerke i mislim da sam ih, ako ništa drugo, bar uputila prema knjizi. Nije se moglo desiti da se ode na spavanje, a da se nešto ne pročita. Starija ćerka je to gledala od mene i danas je i sama član biblioteke. Iako studira i radi, stalno čita. I mlađa mi je nedavno predala spisak knjiga koje želi da joj kupim na Sajmu knjiga u Beogradu. Dakle, ta navika čitanja je prešla i na njih.
Radite u biblioteci skoro 25 godina. Kako su se stvari promijenile od početka do danas?
Počela sam da radim 2001. godine. Tada fond nije bio ni približno ovako bogat. Nismo imali računare, kataloge – sve smo radili ručno. Ipak, imam osjećaj da smo tada više znali napamet: naslove, autore, sadržaje. Kada bi neko došao i tražio literaturu za maturski ili seminarski rad, mi smo odmah znali gdje da tražimo.
Danas je sve elektronski, što jeste olakšanje, ali je tada postojala neka posebna bliskost s knjigama. Iako je sada sistem drugačiji, ono što me raduje jeste da broj čitalaca stalno raste. Ljudi zaista sve više čitaju, a to povezujem s tim što smo obogatili fond. Samo na odjeljenju za odrasle imamo oko 130.000 knjiga. Više nemamo ni prostora za sve knjige, ali je to, rekla bih, "slatka muka".
Znači, čitanje ipak nije izumrlo?
Nikako! Ljudi dolaze sve više. Mnogi kažu – zašto kupovati knjige, kada za cijenu jedne kupljene knjige, u biblioteci mogu pročitati stotinu njih. I to se širi "od usta do usta" – član biblioteke dovede prijatelja, komšiju pa oni nekog trećeg... To je najbolja reklama.
Kako danas pokušavate da približite biblioteku mlađima?
Djeca često imaju predrasudu da je biblioteka neko tiho i strogo mjesto. Trudimo se da to promijenimo. Da pokažemo da je biblioteka zapravo živo, prijatno mjesto. Da vide da iza knjiga stoje ljudi koji ih vole. Osluškujemo šta mladi vole, šta ih interesuje, da li je nešto popularno online i na mrežama. Zato pratimo šta je “in” od novih knjiga za mlade i to nabavljamo.
Šta vam je najveće zadovoljstvo u ovom poslu?
Kad korisnik izađe iz biblioteke i kaže "Hvala vam, nismo odavno sreli nekoga ko nam se ovako posvetio". To je ono zbog čega radimo. Ljudi su danas postali roboti, sve se svodi na brzinu i rutinu. A mi još imamo priliku da sačuvamo taj ljudski kontakt.
Najveća nagrada je kad vidite osmijeh i znate da je neko otišao srećan, ne samo zato što je pronašao knjigu koju je tražio, nego i zbog topline i pažnje koju je osjetio kod nas.
Koje su to knjige za koje biste voljeli da ih svako pročita?
Teško pitanje, jer se o ukusima ne raspravlja. Ali recimo novela "Pismo nepoznate žene" Štefana Cvajga me oduševila, to je ljubav do kraja života. Od mađarskih pisaca obožavam Šandora Maraija, posebno roman "Sveće gore do kraja". Tu knjigu mi je preporučio naš književnik Boro Kapetanović, i od tada je svima preporučujem.
Moj omiljeni pisac je ipak Gabrijel Garsija Markes – "Ljubav u doba kolere", "Pukovniku nema ko da piše...". "Sto godina samoće" sam pročitala najmanje tri puta. Ali to, naravno, ne znači da svako mora voljeti isto.
I za kraj – Havijer Marijas, "Srce tako belo". To je roman koji me duboko dirnuo.