Kako je Petar Kočić naučio da piše pripovijetke

Pavle Lagarić bio je pripovijedač i književni kritičar koji je početkom prošlog vijeka radio kao činovnik Direkcije južnih željeznica. Boravio je u Beču u vrijeme kada i tadašnji bečki student Petar Kočić, a mjesto okupljanja njihovog književnog kružoka bila je kafana "Paulanerhof".

Tekst evocira subotnja okupljanja i "časove pisanja" 1902. u toj bečkoj kafani. Iz redova koji slijede izvire veličina i umješnost kako učitelja, tako i učenika, a naravno i velika ljubav i poštovanje obojice prema pisanoj riječi i jeziku. Pročitajte...

"U ono doba bio je Petar Kočić zdrav, prav kao bor i svjež kao proljetnje jutro. Nije bio lijep čovjek i pogled njegov nije bio pogled jednog pjesnika, nego rodoljuba, koji je zaista, u kasnijim godinama, grmio protiv tiranije u Bosni.

Među tadašnjim najmlađim pripovjedačima bio je najdarovitiji, ali sve ono što je do našeg poznanstva napisao bio je korov i kukolj, pljeva bez zrna, limunada bez dovoljno šećera i limunova soka. Tada Kočić još nije znao napisati pravu umjetničku priču. Taj posao morao je naučiti. I brzo je naučio, pošto je bio darovit čovjek...

Rekao sam mu da još nema spreme za pisanje pravih umjetničkih priča. Kada je to čuo, odmah je planuo. Brzo sam prekinuo njegovo pričanje sa riječima: "Dragi moj gospodine Kočiću, ubijeđen sam da vas je moja ocjena neugodno dirnula, ali ne odstupam ni jedne jote od mog mišljenja. Dođite iduće subote u kafanu 'Paulanerhof' sa vašom najboljom pričom i ja ću vas upoznati sa vašim krupnim pogreškama."

Očekivao sam da poslije moje nepovoljne ocjene Kočić neće nastaviti naše poznanstvo, ali sam se prevario. Iduće subote, tačno u određeno vrijeme, došao je Kočić u društvu Sime Erakovića i Mihaila Mirona u kafanu "Paulanerhof". Sa sobom je ponio i poveći rukopis priče 'Mrguda', koja je objavljena u "Bosanskoj vili". Prije nego što je počeo čitati, izvadio sam iz džepa komadić plave olovke i pružio mu sa riječima: "Ovom ćete olovkom sve one riječi, rečenice i stavove izbrisati iz vaše priče, koje ja nađem da se moraju brisati, a objasniću i zašto."

On me je sasvim hladno pogledao, ali je olovku primio, i počeo sa čitanjem. Ja sam često upadao sa riječima: "Gospodine Kočiću, tu riječ brišite, tu rečenicu brišite, taj cijeli stav brišite", a potom sam uvijek tačno objašnjavao zašto sam to sve iz priče izbrisao. Pri tom poslu, lice Petra Kočića oblivao je znoj krupan kao grašak. Pomalo se mrgodio, ali je, sasvim mirno, iz priče, izbrisao sve ono što sam ja zahtijevao.

Poslije dovršenog čitanja i koregiranja rekao sa Kočiću: "Ako ste pravi pripovijedač, a vi izvolite napisati novu priču i donijeti iduće subote u kafanu." Poslije završenog čitanja nismo se dugo zadržali u kafani.

Iduće subote, tačno u određeno vrijeme, došao je Kočić sa prijateljima u kafanu. Svi smo sjeli za jedan sto. Pružio sam Kočiću onaj isti komadić plave olovke, što je sasvim mirno primio. Kočić je započeo sa čitanjem nove pripovijetke. Čitao je, znojio se, mrgodio se, brisao je plavom olovkom pogreške i slušao moja objašnjavanja.

Govorio sam mu tada da svoje misli i osjećanja iskazuje lako, da piše što kraće i zbijenije, da piše jedino u časovima nježnog raspoloženja, da uvijek mora vrlo dobro znati šta će u priči iznijeti i kako će to prikazati, to jest, treba da obrati istu pažnju na sadržinu kao i na formu priče, da u priču unosi svu toplinu svoga srca i nježnost svoje duše, da sve prikazane osobe budu žive, da izrada priče bude delikatna, da u priči nikada ne dominira ono strogo, teško i materijalno, nego ono lako, sunčano i mirisavo. Govorio sam mu o svemu onom što je moglo koristiti njemu kao pripovijedaču. I druga priča nije bila bez pogrešaka. Zato je morao napisati treću priču i donijeti istu iduće subote na ocjenu.

Ista procedura čitanja, znojenja, mrgođenja, brisanja plavom olovkom, održana je i treće subote u kafani "Paulenerhof". U trećoj priči bilo je malo pogrešaka.

U četvrtu subotu donio je Kočić četvrtu priču iz koje, pri najboljoj volji, nisam mogao izbrisati ni jedne riječi. Priča je bila pravo, zaokruženo umjetničko djelo. Iz te četvrte priče vidjelo se sasvim jasno, da je Kočić iz tog objašnjavanja nešto naučio.

Poslije nekoliko nedjelja donio je Kočić novu priču na ocjenu, a to bješe "Jablan", priča lijepa, zaokružena i intimna. U toj priči bio je Kočić poeta i realista. Pokazao se kao fini posmatrač prirode i njenih ljepota. U toj priči ogleda se naivnost, iskrenost i osobita nježnost. U toj priči sve je bilo jasno i svijetlo. Kao jasna svjetlost dana. U izradi priče bilo je finoće i solidnosti...

Iako je Kočić bio ubijeđen da su se sve njegove priče prve knjige, pored dubokog i mekog lirizma, pored lijepih boja i bogatog jezika, odlikovale i osobitom umjetničkom formom, opet je sa nekim strahom očekivao kritiku Jovana Skerlića.

I nikad nisam vidio Kočića srećnijeg i zadovoljnijeg nego onog hladnog kišovitog jesenjeg dana kada mi je u kafanu donio broj 'Srpskog književnog glasnika' u kome je bila odštampana vrlo povoljna kritika Jovana Skerlića. O toj knjizi vrlo povoljno su se izrazili svi srpski listovi, literarni i politički, i proglasili Petra Kočića za tadašnjeg najdarovitijeg pripovjedača.

I Petar Kočić je zaista vrlo rijedak srpski pisac. Jedan od najrjeđih. Jedan od krupnih..."

(Pavle Lagarić, "Kako je Petar Kočić naučio pisati pripovjetke”, odlomak, "Književna Krajina", septembar 1931. godine)

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)