O nastanku rokenrola i ključnim bendovima u gradu na Vrbasu 1960-ih godina...
Bizaran događaj koji se desio početkom 1961. bio je ključan za nastanak banjalučkog rokenrola. Naime, jednog olujnog dana mladić po imenu Brane Ljiljak prolazio je pored Šukrijine slastičarne (na mjestu današnjeg fast-food restorana Kloopa, niže hotela Palas), a baš u tom trenutku, usljed jakog vjetra, srušio se na njega obližnji zid i ozbiljno ga povrijedio.
Ipak, Brane je bio prilično snažan i vitalan mladić, pa se brzo oporavio, a od novca koji je dobio za odštetu kupio je, ni manje ni više nego - električnu gitaru! A, njegova električna "mezimica", kupljena u Zagrebu, istočnonjemačke marke Musima, bila je jedna od prvih (ako ne i druga) električnih gitara u Banjaluci...
Ljiljak je odmah osnovao prvi rokenrol sastav u gradu na Vrbasu i nazvao ga - Meteori! Svoj prvi javni nastup Meteori su imali za Dan žena, 8. marta 1961. godine.
U početku, bend je svirao isključivo instrumentalne kopozicije, uglavnom od legendarnih Šedouza, a svirke/igranke bile su održavane u Domu kulture, koji se nalazio upravo gdje i danas. U godinama koje slijede grupa dobija prefiks VIS i počinje da izvodi i vokalne kompozicije, a hitovi su "skidani" sa radio Luksemburga. Njihova slava vremenom je samo narastala. Ipak, jedan od pjevača Meteora, legendarni Zlatko Šemić Šemara odlučio je da se "odmetne" 1965. godine i da osuje konkurentski sastav - Vandale!
Rokenrol situacija u Banjaluci u drugoj polovini 60-ih bila je sljedeća - Meteori, koji su važili za "fine momke" dupke su punili Dom Kulture, a "neukrotivi" i "divlji" Vandali i njihovi obožavaoci znojem su natapali salu Čajevca (današnji Rudi), a sa sobom su nosili imidž "loših" momaka. Prvi su bili nešto poput banjalučkih Bitlsa, dok su drugi bili Stonsi, mada su i jedni i drugi na repertoaru imali i Bitlse i Stonse, plus neizostavne Enimalse.
Svaki od ta dva benda imao je svoje euforične obažavaoce i obožavateljke. Njihova dominacija trajala je godinama, pa je ostalim bendovima bilo prilično teško da se probiju, dokažu i pokažu. 1960-ih godina djelovalo je u Banjaluci još nekoliko kvalitetnih rokenrol sastava, kao što su VIS Usamljeni, VIS Boemi, VIS Amori, itd, ali je slava Meteora i Vandala bilo teško dokučiva.
I tu dolazimo do junaka naše priče - VIS Ričmen!
ROKENROL NA TERASI ZGRADE
Ričmeni su osnovani početkom 1968. godine nakon raspada benda Mrtvaci. Velikodušni Vandali dopustili su Ričmenima da nastupaju u njihovom u Čajevcu, i tu oni polako počinju da pridobijaju simpatije banjalučke publike. Bend su sačinjavali Zlatko Hodžić (bas gitara), Emir Bašić (solo gitara), Zlatko Bašić (ritam gitara), Mladen Govorčin (bubnjevi) i Smajil Hodžić (aranžer), dok je menadžer grupe bio Boro Sula.
Jedna od ključnih svirki Ričmena, gitarijada koja je održana u Čajevcu te godine, dočekana je "na nož" od strane banjalučke štampe (zbog vandalizma i uništenog inventara), mada je ubrzo nakon toga "Glas" objavio reportažu o ovoj grupi, uz sliku članova benda kako probavaju na terasi zgrade - u strogom centru grada!
"Šest mladića osnovalo je bit ansambl i za redovne probe koriste terasu jedne višekatnice u centru Banjaluke. Imaju čak svog aražera i mendžera, koji ugovara gostovanje. Sve bi bilo dobro, kažu oni, kad se susjedi i stanari zgrade u kojoj stanujemo, ne bi ljutili što smo ponekad malo bučniji", piše "Glas" 6. aprila 1968. godine.
Zgrada na kojoj su vježbali nalazila se (i još uvijek se nalazi) iza današnjeg muzičkog paviljona parka Petar Kočić.
"Nismo imali sve instrumente, ali pošto ja jedini radim, nekako smo se snašli, a pomogli su nas i roditelji. Tako je formiran bit ansambl Ričmen", ispričao je za "Glas" Zlatko Hodžić, navodeći da se komšije ljute što su probe često bučne, ali da mladi muzičari smatraju "da je bolje da se ovako okupljaju da vježbaju i uz to nešto nauče, nego da slobodno vrijeme provode na ulici".
Bez obzira na negodovanje komšija, mladići su vrijedno nastavili sa probama na vrhu zgrade. Ostaće upamćeni njihovi nastupi u rodnom gradu, Gradišci, Klašnicama, Kaštel Šućurcu, i drugim mjestima. Ipak, zbog konceptualnih razlika bend se raspada krajem te iste godine.
Iako nisu uspjeli baš odmah da dosegnu Meteore i Vandale, Ričmeni će ostati upamćeni kao druga generacija banjalučkih rokera koja je kroz učešće u kasnijim projektima uspjela da "sa trona skine" do tada nedodirljivi RnR dvojac.
Ričmeni će ostati upamćeni po tome što su se na koncertima oblačili u žensku odjeću, a pored obaveznih Bitlsa i Stonsa u svoj repertoar uveli su do tada slabije poznate Monkize, čiji imidž su takođe kopirali, pa su se članovi Ričmena mogli vidjeti kako "gluvare" po gradu sa čuvenim vunenim kapicama sa "bombicama".
Nakon raspada benda, braća Bašić nastavila su uspješno da se bave muzikom - Emir Bašić ostaće upamćen po svojevrsnoj himni Banjaluke, pjesmi "Zelena rijeka", dok će Zlatko Caja Bašić nastaviti svoju muzičku priču kroz bendove 27. dimenzija, Dinar, Marjanov čudni zajec (ex Buldožer), itd.
Zlatko Bašić napisao je i nekoliko knjiga o zlatnim danima banjalučkog rokenrola, a iz jedne od tih knjiga, "Uz bluz", su i neki detalji iz ovog članka. Druga knjiga koju smo konsultovali je, naravno, neizostavna "Vrijeme izlazećeg sunca" Suada Junuzovića...
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)