Intervju Lujo Kocic junak pripovijetke Jablan

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Društvo

Ovo je Lujo, junak Kočićeve pripovijetke "Jablan"! (FOTO)

Autori mondo.ba Siniša Stanić
Autori mondo.ba Siniša Stanić

Beogradska "Politika" objavila je 1947. priču o Luji Kočiću, stvarnom junaku pripovijetke "Jablan" Petra Kočića. U ovom intervjuu Lujo je, između ostalog, otkrio i "tajnu" kako je njegov Jablan uspio da "nabode" carskog Rudonju...

Izvor: Aleksandar Raković/Mondo

Malo je poznato da je Petar Kočić svoju najpoznatiju pripovijetku "Jablan" napisao inspirisan stvarnim događajem, koji se zbio u njegovim rodnim Stričićima krajem 19. vijeka, kao i da je glavni junak te priče, Lujo, zaista postojao.

Lujo Kočić bio je rođak Petra Kočića, sa kojim je slavni pisac, kao mali, zajedno čobanovao. Tačna godina rođenja Luje nije poznata, ali je vjerovatno rođen negdje oko 1877. godine.

Od ranog djetinjstva, Lujo je bio čobanin. Kao desetogodišnji dječak već je napasao pedeset goveda, od toga šesnaest volova. Ipak, od svih njegovih životinja najviše se izdvajao Jablan, koji je bio nepobjediv u borbama bikova koje su čobani organizovali kod obližnjeg pojila u Poniru. Tu se znalo skupiti i po 2.000 goveda, a s kim god bi se borio, Jablan je odnosio pobjedu, nakon čega se peo na obližnje brdo Previju i silnom rikom objavljivao trijumf!

Možda će vas zanimati

I pored "slave" koju je stekao sa svojim "Jabom", Lujo je sanjao o nečemu mnogo većem - da njegov bik ukrsti rogove sa jedinim sa kojim se nije borio - ogromnim i silnim carskim volom Rudonjom, kojeg je lokalni knez dobio od austrijskih vlasti.

Knez je u početku odbijao sve Lujine prijedloge za borbu, ali, nakon mnogo moljakanja, što dječakovog, što ostalih seljaka iz Stričića, na kraju je teška srca pristao, ali uz uslov da se ispoštuja procedura - borbu mora da odobri Beč! Knez je poslao poslao pismo u prijestonicu Austrougarske, i nakon nekog vremena stigao je odgovor - bikovi mogu da se pobodu!

Dogovoren je dan dvoboja, na poljani kod knezove kuće...

Noć prije odsudne borbe, Lujo je proveo na livadi kod svog Jablana. Tepao mu je, hranio ga zoblju i uz ogromno uzbuđenje maštao o sutrašnjem danu.

"Odavno se uhvatio sumrak. Na strnjištu ispod sela u jednoj zabrdici skupio se Lujo sav pod haljinicu. Samo mu viri pjegavo lice s krupnim, grahorastim očima i nekoliko pramičaka žućkaste kose, rasute po čelu. Pred njim na nekoliko koraka pase Jablan..."

Tu noć su dječak i njegov bik zaspali su jedan pored drugoga. Sutradan ujutro, idući ka mjestu dvoboja, dječije naivno, Lujo je pedljom premjeravao štap da predvidi ko će pobijediti.

"Oće Jabo nadbosti — neće; oće — neće; oće — neće; oće! — viknu Lujo, a oči mu zasvijetliše od prevelike radosti..."

Kada su stigli do kneževe kuće već se bilo skupilo dosta svijeta. Knez je označio početak bodljevine. Bikovi silno udariše rogove o rogove. Otpoče strašan boj...

Kočićev zbor danas...
Kočićev zbor danas...
Izvor: Vedran Ševčuk/MONDO

Petar Kočić je na osnovu ovog izuzetnog događaja napisao pripovijetku za sva vremena, remek djelo, koje se slobodno može porediti sa nekima od navećih priča, poput one, biblijske o "Davidu i golijatu". Pripovijetka "Jablan" prvi put je objavljena 1902. godine u "Bosanskoj vili", i momentalno je privukla ogromnu pažnju čitalaca.

Istorijski događaji koji su uslijedili bili su potpuno u znaku ove "proročke" priče... Kao da je istorija samo metaforički podražavala tu pripovijetku o epskom boju između Lujinog Jablana i carskog Rudonje - Sarajevski atentat, napad moćne Austrougarske na nejaku Srbiju, junačka pobjeda Srbije i konačna sloboda 1918, nakon vijekova robovanja... Na žalost, Petar Kočić nije dočekao slobodu, već je okončao svoj život u beogradskoj duševnoj bolnici 1916. godine.

Formiranjem prve Jugoslavije disalo se slobodnije, mada je život i dalje za većinu stanovnika bio veoma težak. Petar Kočić dobio spomenik u Banjaluci, Lujo i Jablan ušli su u legendu, a njihov podvig i dalje se prepričavao i slavio... Međutim, stvarni Lujo potpuno je pao u zaborav i svi su već povjerovali da on uopšte nije ni postojao!

Prvi ga se sjetio, nakon dužeg vremena, poznati etnolog Milan Karanović, koji je odlučio da ga posjeti 1933. u njegovim Stričićima. Našao je Luju potpuno osiromašenog "bez ničega živa pred kućom, sem pet tuđih ovaca".

Lujo se veoma obradovao ovom gostu... On ga vodi na Kočića glavicu, odakle se vidi i Prijedor, a penjući se priča zgode iz svog i Petrovog čobanovanja. Usput, često ponavlja: "Grdna rano, pokojni Petar". Pokazao je i Ponir, gdje se njegov Jablan pobo sa carskim Rudonjom... Lujo sada živi sam, jer mu se ćerka udala u susjedne Dujakovce. Ipak, nije besposlen - pošto je pismen, preko zime je čak tridesetoricu čobana i ostalih seljaka naučio da čitaju i pišu!

......

Godine koje su uslijedile donijele su nove ljute bojeve - izbio je Drugi svjetski rat, koji je sa sobom donio nova stradanja, ali i ponovni trijumf nekih novih Jablanova. Naš junak Lujo, oličenje dobrote i nevinosti, ali i nevjerovatne srčanosti, preživio je i ovaj boj...

RIKNI JABLANE, DA SE I DO BEČA ČUJE!

Sljedeći i konačni zabilježeni susret sa Lujom desio se 1947. godine, kada je novinar beogradske "Politike" Gojko Banović napravio priču o već veoma ostarjelom čobaninu, a uz tekst je objavljena i fotografija Luje, koji je tada već bio prevalio 70. godinu. (***prelijepu ilustraciju Luje, na osnovu originalne fotke iz "Politike" napravio je specijalno za ovaj tekst banjalučki slikar Aleksandar Raković Raka***)


I pored tereta godina, starac živo priča o svom Jablanu i njegovom obračunu sa carskim Rudonjom. Novinaru je otkrio i detalj koji nije naveden u Kočićevoj priči, a koji je vjerovatno bio presudan u Jablanovoj pobjedi:

"Pred polazak kneževoj kući, ja sam prvo nožem zašiljio Jablanove rogove, pa sam i' onda srčom sastrugao da što bolje zadru u carskog vola. Rudonja je bio golem, ali ja sam Jabi šaputao - 'ništa se ti ne boj, ova se carska kravetina mora tebi predati'. Bila su tamo i dva austrijska žandarma, pa oni komanduju svom volu, a ja svom. Bo'me ja zadoliga', a oni pokunjiše noseve k'o ošureni."

Tog dana, nakon pobjede, Jablan je s Previje riknuo čak šezdeset i pet puta, objavljivajući pobjedu! Narod je u ushićenju vikao: "Rikni, Jablane, da se i do Beča čuje!" Malom dječaku te riječi tada nisu bile jasne, ali je, pola vijeka kasnije, prilikom susreta sa novinarem "Politike", na pomen ovih riječi, Luju obuzeo "smijeh koji se pravo od srca otkida".

Lujo komentariše i Drugi svjetski rat: "Meni se činilo ko da se stotinu carskih volova bodu s mojim Jablanom. Ko ti sve nije navaljivao na partizane: Nijemci, ustaše, četnici, bilo je vojske ko pljeve. Odupri se, posrni, naprijed-natrag, pa bome moj Jablan opet pobijedi!"

Kad se Kočićev spomenik (nakon što su mu ustaše početkom rata zavezale omču oko vrata, srušile i sakrile), poslije pobjede partizana ponovo uspravio na svom postolju u Gradskom parku, njegov Lujo spustio se jednog dana u varoš, kao ratnik koji se vraća iz dobijene bitke. Po Banjaluci se pronio glas: "Došao Lujo", a pioniri i omladinci sjatili se oko njega kao mušice sa svih strana i zasipali ga pitanjima o megdanu kod kneževe kuće. Star i slavan, Lujo je strpljivo odgovarao na pitanja omladinaca, a na kraju, pušeći, mirno, posmatrao kozaračko kolo koje se povelo oko njega.

Godine su, ipak, učinile svoje. Iako je i dalje čuvao ovce, Lujo je počeo da poboljeva. I pored toga, vedrina ga nije napuštala. Često je uz smijeh znao da kaže: "Čuvam ti ja ovce, a čobani čuvaju mene. Noge me slabo služe, ako izostanem iza stada, onda oni moraju da me traže i sačekuju ko metiljavu ovcu".

Jedan dan,1949. godine, vraćajući se od ljekara iz Banjaluke, pješke, usput ga je ophrvala slabost. Nekako je došao do Radulovića, pod Vodničkim Vrhom. Tu ga je, u magli, prepoznao Nenad Radulović i pozvao u kuću da prenoći. Lujo mu je rekao da neće bolestan da ulazi među zdravu čeljad. Zanoćio je u čobanskoj kolibi, među životinjama, gdje je i umro, 20. novembra 1949. godine.

Tu, zadnju noć, među ovcama i govedima, sa kojima se rodio i proveo cijeli život, Luji su se vjerovatno još jedanput pred očima odigrali prizori iz čuvenog boja, prije nego što će se konačno pridružiti svome "Jabi"... Slava im!

"Ispod vrata Rudonjina šiknu veliki mlaz krvi. Lujo zadoliga. Jablan stoji ponosito na mejdanu i riče, a planinski vrhunci silno - silno odjekuju!"

.....

U znak sjećanja na borbu između Jablana i Rudonje, u Stričićima se od 1960-ih   organizuje Kočićev zbor, na kome se svake godine okupi na desetine hiljada posjetilaca, a  glavna atrakcija je, naravo - borba bikova!

Pogledajte kako je bilo 2019. na Kočićevom zboru:

-
Izvor: Vedran Ševčuk, Željko Svitlica, mondo.ba

Još priča

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Sjajno

Ove price i informacije vec prelaze u kategoriju - sjajno. Pohvala za idejnog tvorca

Još iz INFO

MONDO REPORTAŽE

loader