Zbogom, Grga

Svi psi neminovno idu u raj - to nije nikakva novost. Ali moj bigl, ako uopšte postoji gradacija u -psećem Dženetu, biće bez dileme uvršten u onaj najviši krug. Onaj u kom prebivaju samo duše iskovane od čiste, potpune dobrote.

Otkako su nam se pogledi sreli u leglu u kom se okotio sa još četvoricom braće, bilo je jasno da upravo on ide s nama kući. Za razliku od ostalih, bio je potpuno nezainteresovan za nas i naš dolazak. Čak nam je, da prostite, okrenuo dupe - u fazonu: „Važi, vi ste kao nešto bitni… e pa meni niste!“

Kad smo ga doveli u naš podstanarski dom, dočekala ga je maca Milica. Gledao ju je kao u Boga, dok se ona prema njemu odnosila uglavnom kao stoka. Ipak, nju je najviše volio i nje se najviše plašio.

Želim da vjerujem da je imao dobar život, ispunjen ljubavlju, i da je sa ovog svijeta otišao spokojan i srećan - iako se u ovakvim trenucima neizbježno propitkujemo i sumnjamo jesmo li uopšte bili dostojni njegove dobrote. Ipak, kada nam je veterinar objašnjavao razloge njegove bolesti - zloćudni tumor jetre - rekao je da je, uprkos svemu, njegovo srce ostalo jako kao u mladog psa. To je, rekao je, najjasniji pokazatelj da je živio u dobrom okruženju.

Ili je samo imao “srce od Rusije veće”.

Moja Jela se stalno pita jesmo li mogli više, jesmo li sve učinili, kako nismo primijetili ranije i slično. Tako je to valjda sa dobrim ljudima - oni uvijek misle da su baš oni krivi za loše stvari, dok oni malo manje dobri, krivca uvijek traže u nekome drugom.

Iako smo znali da je već u ozbiljnim psećim godinama, njegovo ponašanje nas nijednog trenutka nije natjeralo da se zapitamo da nešto nije u redu. Normalno je šetao, normalno jeo, normalno obavljao nuždu (što smo uredno skupljali, čak i kad nam pukne ona biorazgradiva kesa) i normalno spavao u kom god krevetu bi poželio. Istina, primijetili smo da se malo „ubucio“ i da ne može baš svaki put iz prve da se popne na krevet - ali, kao što rekoh, pripisivali smo to njegovim pristojnim godinama.

Tokom cijelog života bio je jak i zdrav, uvijek spreman da se pokolje sa svakim mužjakom, čisto da neko ne bi pomislio da je kao vlasnički pas bio kakva maza. Nervirale su ga male cuke koje bi zalajale čim bi ga ugledale, ali se prema ženkama i štencima uvijek odnosio kao pravi engleski džentlmen. Ako bi ženke bile agresivne, suptilno bi se udaljio, bez trunke loše namjere, uz pogled koji je vjerovatno značio: „’Ajmo mi odavde, ovo je neka budala.“ Štencima je čak dopuštao da skaču po njemu bez ijednog vaspitnog laveža. A opet, nikada nije ustuknuo pred odraslim mužjacima – nebitno koje rase: „Tu sam, jarane, ako treba i glavu izgubiti!“

Kada je ostao bez svoje Milice, koja je živjela četrnaest godina, a s njim dijelila deceniju, malo je pao u depresiju. Komšije su nam prijavljivale da bi tiho kukao dok je sam u stanu. Moram priznati da nismo planirali novu mačku u njegovom i našem životu - sve dok nam se na vratima nije pojavila Nera. Crno mače s jednom bijelom tačkom na leđima i ogromnim ušima više je ličilo na šišmiš, ali Nera je odmah zavoljela Grgu kao svog starijeg brata. Ugledala se na njega, nosila je igračke u ustima poput psa i svaki dan, kad bismo se vratili iz šetnje, ljubila ga po licu i glavi.

Ispočetka, poučen Miličinim koljačkim mentalitetom, Grga je malo zazirao - jer ko se o mlijeko opeče, i u jogurt duva, brzo je međutim, shvatio da Nera nije takva i prepustio se uživanju. Sada je on bio predmet obožavanja i njegova je depresija nestala kao rukom odnesena. Ponovo je imao stalno društvo. Ali čak i u toj situaciji u kojoj je bio potpuno nadmoćan, ponašao se kao pravi gospodin. Dopuštao joj je da jede iz njegove zdjele i prepuštao joj sve svoje igračke. Nije mu bio problem da dijeli, a najviše od svega, dijelio je ljubav prema nama.

Nikada nismo došli kući s posla a da nam se nije obradovao do neba. Nikada nismo zaplakali ili bili tužni a da nam nije prišao da pita šta je problem - i onim svojim dubokim očima poručio da je to samo takav dan i da će već sutra biti bolje. Uvijek je skakao i radovao se kada bismo mi bili srećni zbog Mitrove petice u školi, kasnije položenog ispita, prođenog tiketa ili neke sportske pobjede.

Išao je, naravno, na svako naše putovanje. Ostavljanje u hotelu za pse jednostavno nije bila opcija - učinili smo to samo jednom, zbog nekog nenadanog vjenčanja. Vlasnik hotela nam je sutradan, vraćajući ga, rekao da je pokušao sve - čak mu je doveo i ženku za igru - ali Grga je samo sjedio, slinio i tugovao, uvjeren da smo ga se odrekli i da je on nešto kriv. Bio je kratko ljut na nas, ali nam je već nakon nekoliko minuta sve oprostio. Jer, kao što rekoh, bio je satkan od same dobrote.

Milijardu puta sam pomislio da bi ovaj svijet bio čarobno mjesto kada bi ljudi bili barem 20% kao Grga.

Sada, kada je otišao zauvijek, najiskrenije ne znamo kako ćemo bez njega. Koliko god to zvučalo kao kliše - on je zaista bio ravnopravan član naše porodice. I ostaće to dok smo živi.

Živjeće u sitnim navikama koje nam još uvijek nesvjesno izbijaju, u praznom mjestu na krevetu, zvuku tapkanja šapica i u tišini koja više nikada neće zvučati isto. Živjeće u sjećanju na onaj prvi pogled u leglu, na dupe prkosno okrenuto prema nama, na srce koje je ostalo mlado do samog kraja i na još milion malih, dragocjenih anegdota.

Primjerice, kad se iz dosade oblačio u našu odjeću ili kad nam je u tzv. Udruženom zločinačkom poduhvatu s mačkom pojeo cijelo pečeno pile, a mi došli gladni s posla. Ili kako se slatko oblizivao dok je jeo sladolede, krckao bajame (bademe), kako je moju majku izričitog protivnika pasa u stanu, već prvu noć opčinio da je spavala s njim u istom krevetu, ili kad je kao prava seoska džukela bio čuvar dvorišta u Herceg Novom, gdje je pokazao "čojstvo" ili Dalmaciji. Sve je mogao i sve je radio zbog nas.

Oprosti mi sve ružne riječi koje sam govorio kad mi se žurilo, a tebi se otvorio svijet mirisa po pljusku ili nakon kiše, žao mi je što nismo mogli ići u jos duže šetnje po snijegu kojeg si obožavao praveći prtine gdje god si išao, njuškom snifajući i usisavajući snijeg kao neki što vole “bijelo”, a ja se budala ljutio jer sam te poslije morao brisati od glave do pete.

Izvini i za ovu posljednju dijetu, da smo znali kako stoje stvari, dali bismo ti sve što si tražio, čak i čokoladu iako znamo da je štetna za tebe.

Da me možeš sada čuti i da umiješ govoriti po "naški", rekao bi mi da pretjerujem, da pregonim, da ne budalim i da je naše zajedničko druženje osim ogromne radosti bilo i međusobno učenje, prvenstveno strpljenju.

Edukovao si me da ne brzam, da izbrojim do 10 prije nego planem zbog neke gluposti sa ukućanima. Na žalost, nikad nisam bio od neke velike škole, ali priznajem da si me naučio da prepoznajem ljudske karaktere, da ih klasifikujem u tvoje fioke, na one suštinski najvažnije - da li vole pse ili ih se gade.

Osim toga, ponosan sam na tebe jer si prvo Mitrove drugare, pa svu djecu u zgradi i gotovo cijelom naselju podučio kako da se ophode sa psima, kako si im strpljivo - jednom po jednom - razbijao strahove koje su im nametnuli previše brižni roditelji. Čak i neke od odraslih, koji su pola života proveli živeći u paničnom strahu od pasa. Malo li je?

Zamisli da postoje takvi ljudi u ovoj zemlji koji umiju da oslobode straha naše narode, da ne zaziru jedni od drugih? Dobio bi sigurno Nobelovu nagradu za mir, a tebi je to bilo očas posla.

Hvala ti, Grga, i što nas nisi opterećivao svojom bolešću, što si otišao u snu u svom toplom ambijentu u Jelinom krilu, gdje si se osjećao najbolje i najsigurnije. A iznad svega, hvala ti što si nas učinio boljim ljudima. Neka ti je lagan put do tog najvišeg rajskog kruga.

Mi te nikad nećemo zaboraviti.