Palmarola je italijansko ostrvo koje je, kako stvari stoje, raj samo za jednu porodicu.
Palmarola nema grad, nema puteve. Ne postoji električna energija, nema signala za mobilne telefone niti pristaništa za trajekte. Jedini način da se stigne do ostrva jeste malim čamcem iz Ponce, udaljene oko osam kilometara preko Tirenskog mora.
Ostrvo se nalazi zapadno od Rima, dovoljno blizu da može da se obiđe tokom jednodnevnog izleta, ali i dovoljno udaljeno da saobraćaj, gužva i stalna vreva italijanske prijestonice djeluju kao da su sa druge planete. Dok rimski trgovi privlače milione posjetilaca, Palmarola gotovo da ne postoji na turističkim rutama. Mnogi turisti nikada nisu ni čuli za nju. Mnogi Rimljani je nikada nisu posjetili.
Ono što privlači one koji se ipak odluče na put, nije infrastruktura niti komfor, već upravo njihovo odsustvo. Palmarola se strmo uzdiže iz mora u vidu vulkanskih litica, prošaranih morskim pećinama i uskim uvalama. Postoji samo jedna plaža, mreža pješačkih staza koje vode ka unutrašnjosti i vrlo malo tragova savremenog razvoja.
Put do ostrva iz Rima podrazumijeva voz do luke Ancijo, zatim trajekt do Ponce, a potom dogovor sa ribarom ili vlasnikom privatnog čamca za prevoz u oba smjera. Pošto nema stalnih stanovnika, Palmarolu više oblikuju vrijeme, geologija i godišnja doba nego turizam.
Na ostrvu postoji samo jedan restoran koji služi svježu ribu i izdaje ograničen broj jednostavnih soba isklesanih u starim ribarskim grotama duž litica. Smještaj se rezerviše mjesecima unaprijed i funkcioniše po principu punog pansiona, a noćenje košta oko 150 evra.
Marija Andreini, IT stručnjak koji radi na daljinu, svako ljeto dolazi na Palmarolu sa suprugom Mariom i njihovim petnaestogodišnjim sinom.
"Ima toliko toga da se radi, a u isto vrijeme, skoro ništa. Dane provodimo roneći s maskom i sunčajući se na plaži ispred restorana. Noću ležimo na plaži i posmatramo zvijezde, a okolo se krećemo uz pomoć lampi. U zoru nas vlasnici bude kako bi nas poveli na pješačenje do najvišeg vrha ostrva, da gledamo izlazak sunca. Prizor je nevjerovatan", kaže ona.
Drevne ruševine
Pješačke staze vode sa plaže ka unutrašnjosti ostrva, uzdižući se prema ruševinama srednjovjekovnog manastira i ostacima praistorijskog naselja.
"Za večeru jedemo ribu direktno iz mreže. Tokom cijele nedjelje imamo osjećaj kao da živimo u nekom praistorijskom iskustvu, pomalo kao porodica Kremenko na odmoru", kaže Andreini i savjetuje posjetiocima da ponesu planinarske cipele uz opremu za plažu.
Navodi da je mnogo putovala, uključujući i Maldive, ali smatra da Palmarola nema premca. Pejzaži su, kako kaže, zapanjujući.
"A nalazi se praktično u mom dvorištu - u Italiji. Nevjerovatno je da imamo ovako fantastično mjesto", dodaje.
Van glavne plaže, obalu je najbolje istraživati gumenim čamcem. Jedine životinje koje ćete vjerovatno sresti na kopnu su divlje koze, koje se kriju među niskim palmama po kojima je ostrvo dobilo ime.
"Ovo je povratak u praistoriju, u vrijeme kada su pećinski ljudi dolazili ovdje u potrazi za dragocjenim, tamnocrnim opsidijanom, koji se i danas vidi u crnim prugama na liticama i koji se koristio za izradu oružja i alata. Od tada se u pejzažu gotovo ništa nije promijenilo", rekao je za "Si-En-En" lokalni istoričar Silverio Kapone.
Kapone živi na Ponci, najbližem ostrvu i polaznoj tački za Palmarolu, koju redovno posjećuje. Ponekad tamo ostavi i svog tinejdžerskog sina na kampovanju sa prijateljima tokom vikenda. Kako kaže, ostrvo je oduvijek bilo nenaseljeno.
"Palmarola je oduvijek bila pusto ostrvo i upravo je to čini posebnom. Stari Rimljani su je koristili kao stratešku osmatračnicu za svoju carsku flotu u Tirenskom moru, ali je nikada nisu kolonizovali", objašnjava on.
Sveti ritual
Vlasništvo nad ostrvom datira iz 18. vijeka, kada su napuljske porodice poslate da nasele Poncu, dobile pravo da podijele Palmarolu među sobom. Danas je ostrvo u privatnom vlasništvu, podijeljeno na brojne parcele koje i dalje pripadaju porodicama sa Ponce.
Na liticama se nalaze male pećine koje su pretvorene u jednostavne privatne kuće, neke okrečene u bijelo i plavo. Ribarima su nekada služile kao skloništa tokom oluja, a mnogi vlasnici ih i danas drže snabdjevene osnovnim potrepštinama, u slučaju da vremenski uslovi onemoguće povratak na Poncu.
Na vrhu jednog morskog stuba nalazi se mala bijela kapela posvećena Svetom Silveriju. Silverije, papa iz 6. vijeka, bio je prognan na Palmarolu i vjeruje se da je tu i preminuo.
Svake godine u junu, ribari iz Ponce plove do Palmarole povodom praznika Svetog Silverija, noseći cvijeće do kapele i čamcima prenoseći drvenu statuu sveca. Učesnici se smjenjuju penjući se strmim kamenim stepenicama do najviše niše, gdje se nalazi glavni oltar, kako bi se pomolili i meditirali.
"To je sveti ritual. Molimo mu se svakog dana. Mnogi muškarci sa Ponce, uključujući i mene, nose ime po svecu koji je naš zaštitnik. Vjerujemo da njegov duh i dalje obitava u vodama oko Palmarole", kaže Kapone.
Lokalne legende govore o mornarima koje su zatekale oluje i koji su se molili Svetom Silveriju, a bili spaseni.
"Ukazanje sveca, koji se uzdigao iz mora, spasilo ih je, vodeći mornare bezbjedno nazad do Palmarole, gdje su nedjeljama preživljavali u pećinskim skloništima", kaže Kapone.
(MONDO)