Nebojša Ristić donosi vam osvrt na evrovizijska takmičenja kao i prognoze za predstojeće, koje nestrpljivo čekamo.
Krenula je da se zahuktava pompa oko Eurosonga, takmičenja za koje, ni uz najbolju volju, iskustvo i znanje ne mogu da dokučim zašto decenijama privlači toliku pažnju.
U djetinjstvu mnogih od nas ta će "Evrovizija", kako smo tada skraćivali "Eurovision Song Contest", ostati zapamćena kao porodični ritual kada bi se uz meze i kolače koje bi majka iznijela (babo je bio zadužen za "daljinski"), svi postrojili u slatkom iščekivanju.
Doduše, sličan ritual je bio praktikovan i za prenose domaćih muzičkih festivala koji su tada bili dominantan oblik promocije novih hitova, s tim da je ovo bilo na evropskom nivou.
Ne bih to poredio sa npr. Ligom šampiona, jer dok u fudbalskoj predstavi gledamo najpoznatije klubove i igrače, na Evroviziji su u preko 90 % slučajeva nastupali izvođači koji ni u svojim matičnim zemljama nisu bili baš creme la crème, a kamoli da smo mi ostali izvan njihovih granica imali pojma ko su ti izvođači.
U tu istu opskurnost bi se i vraćali, čak i kad bi osvajali prvo mjesto. U to se lako uvjeriti ako imate snage i hrabrosti da pogledate ovaj sažetak pobjedničkih pjesama na linku ispod. Izuzev ABBA i Celine Dion niko se tu 'leba od pevanja nije najeo. S tim da se mora naglasiti da trijumf na Evroviziji ni izbliza nije bio presudan razlog za njihove kasnije, planetarno uspješne, karijere.
Moguće je da bi npr. Engleska, da joj je to bilo u interesu, poslala svoje istinske zvijezde koje bi s lakoćom pobjeđivale, ali su se uglavnom zadovoljavali drugoligaškim artistima poput Brotherhood of Man ili Bucks Fizz, ako se još iko može sjetiti ko su ti ljudi.
U odsustvu vladara top-liste, činilo se da Evrovizija zapravo i služi da do izražaja dođu muzičari iz Italije, Francuske, Njemačke, pa čak i Beneluksa i Skandinavije. U međuvremenu su čak i ove posljednje pomenute zemlje dale neke svjetski poznate izvođače, ali do osamdesetih to uopšte nije bio slučaj. Dijelom je to i zbog jezičke barijere jer se pokazalo da je bez engleskog teško očekivati neku jaču internacionalnu karijeru (A-ha, Roxette, Daft Punk...). Evrovizija tome još donekle odolijeva, pa se čuju i neki drugi jezici, ali i dalje sporadično.
Završetkom prošlog vijeka oni koji se bave sada već Eurosongom su postali svjesni da koncept šlager-festivala ima sve šanse da potpuno odumre, pa se krenulo osvježavanjima koja nisu baš uvijek osvježavajuća. Podignut je produkcijski nivo, pozornice su počele da izgledaju sve glamuroznije, a nekako potiho krenulo se i u pravcu privlačenja pažnje LGBTQ populacije. Da ne govorimo da su ispred naših očiju počela da defiluju svakakva čuda poput hevi-metal benda u maskama čudovišta, princeza-ratnica, bradate pjevačice i čega sve ne. Postulat pomjerenosti je počeo da dominira, ostavljajući u sjeni muzički aspekt, ako je to ikome zaista više i važno. Kao kad na vašarima spiker objavljuje:"Ljudi, čudo neviđeno, šta je majka radovala, čemu se majka radovala!"
Da Eurosong izgubi skoro svaku poveznicu sa Evrovizijom, o tome se dodatno pobrinulo i uvođenje telefonskog glasanja. Sada je postalo najvažnije imati jaku dijasporu ili bar prijateljski nastrojene komšije. O samim pjesmama, ne samo pobjedničkim, gotovo da i ne vrijedi pisati, jer se zaboravljaju već sljedećeg jutra po završetku takmičenja. Izuzeci su ona mala Švabica koja je na preslatko iskvarenom engleskom pjevala o ljubavnom satelitu, Marijina "Molitva" i, gle čuda, ono što je Željko Joksimović, pjevao ili komponovao, preuzimajući, na izvjestan način, štafetu od Dujmića i Hrvatske koja je u osamdesetim davala najuspješnije predstavnike.
Što se tiče prognoza za predstojeći Eurosong, one idu u pravcu trijumfa Ukrajinaca, makar je ta pjesma teško svarljiv rap, ali znamo dobro o čemu se radi. Kao lokalpatrioti mi sa najvećim nestrpljenjem očekujemo šta će uraditi Konstrakta. Bez imalo muke njena pjesma po svemu nadvisuje ostale, ali nisam siguran koliko će joj njeni, inače izvrsni stihovi, biti kamen oko vrata. Mada, kad se setim onog mučenog Psya i njegovog Gangnama sa tekstom koji niko živ nije mogao da razumije, a koji je napravio globalni bum, onda nije daleko od pameti da bi i Konstrakta mogla da ponovi barem dio njegovog uspjeha.
Sve je moguće, jer ako je ta pjesma uspjela da trijumfuje na izbornom takmičenju u Srbiji, pored jednog Ace Lukasa, što je čudo samo po sebi, onda ni Evropa ne djeluje kao prevelik zalogaj. Njen trijumf, iako je to, kao što rekoh, marginalna muzička smotra, bio bi svojevrstan trijumf inteligencije u službi muzičke svježine. Zato i nisam optimist, jer čitava ta zamješancija sa intelektom i nema previše veze.
A knjižica? Imam elektronsku, pa kako čovjek da ne bude srećan!
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)