Naš filmadžija Nebojša Ristić donosi osvrt na regionalnu hit seriju "Područje bez signala"
Dominacija TV serija iz Srbije je tolika da je gotovo nemoguće sagledati njen obim. Gotovo da je samoubilačka misija pokušati sve to odgledati, ali teško se oteti utisku da je čitava stvar po pitanju te produkcije sa desne obale Drine prosto bitnija i da se u nju više ulaže nego sa lijeve.
I dok je BiH priča nekako očekivano i tradicionalno siromašnija, da ne kažem kokuznija, to što se na hrvatskoj strani tek rijetko dešava neki uspjeh, bilo da su u pitanju filmovi ili serije, jeste fenomen za sebe. A onda se ipak desi da vam pažnju privuče serija sa dobrom pričom, atmosferom i glumcima. Desi se "Područje bez signala" Dalibora Matanića.
Nije to neka velika produkcija, svega je pet epizoda, svaka od njih nazvana po jednom od junak(inj)a serije, stalo u nju. Dvojica likova, za koje do kraja ne otkrijemo ko su zapravo i čime se bave, osim da su rođaci, makar različiti po hiljadu osnova, dolaze u zabit za koju zapravo ne znamo ništa osim da umire laganom smrću. Baš kao i mnoga druga mala mjestau kojima je bujalo od života, najčešće zasnovano na jednoj fabrici u kojoj su svi listom bili zaposleni. I srećni. A onda su došli demokratija i višestranačje da bude još... gore.
Oleg i Nikola (Rene Bitorajac i Krešimir Mikić) dolaze u mjesto koje samo na papiru živi a u stvari je gotovo zombi-naseobina u kojem se ljudi trude ne sjećati se prošlosti koja je zarasla u korov, baš kao i fabrika turbina u kojoj su svi radili. Gdje je korova tu je i zmija i žohara, otpornih i na rat, kadra da poput hijena raskomadaju ponosnu životinju jednom kada ona posrne.
Sumnjiva "pretvorba" i "oslobodilački" rat u kojem je većina mještana "oslobođena" od osnovnog dostojanstva i prava na rad, učinili su da se ili isele, ili polude ili potonu u alkohol. I što je najveći i najdublji poraz, da ostanu bez nade, riječi koja se uopšte ne izgovara. Matanić tu osnovnu potku priče majstorski pojačava sumornim kadrovima pustih ulica te zvukom vjetra koji kao da nikad ne prestaje.
Glumački posebno fascinira Izudin Bajović, kojem plavi mantil nekadašnje duše fabrike, glavnog inžinjera, savršeno pristaje i kojem vjerujete od momenta kad se pojavi u kadru. Odmah uz njega je i Mikić koji je već dugo godina jedan od najupečatljivijih hrvatskih glumaca, tako da nije iznenađenje njegova rola zatvorenog i depresivnog inžinjera koji svom rođaku ne vjeruje ništa, ali i dalje nalazi nešto dobro u njemu.
Gorana Bogdana koji je regionalno bitan glumac nije potrebno posebno hvaliti jer je on u najužoj kategoriji nasljednika najboljih na ovim prostorima, podjednako uvjerljiv i kao tough guy, ali i kao muškarac koji ne zna kako da izađe na zelenu granu sa ženama u svom životu. Što ga čini parnjakom Nikole koji se jednako ugruva u gotovo svakom kontaktu sa ženama.
To nas dovodi i do onog po čemu "Područje bez signala" definitivno odskače u odnosu na neke druge serije. U pitanju je nekoliko kreacija upravo žena koje nam donose Tihana Lazović, Jovana Stoiljković, ali i neke nama dosad manje poznate glumice. Jer ako je muškarcima u takvom okruženju teško ostati normalan, onda je gotovo nemoguće zamisliti kroz kakve muke prolaze te heroine od kojih se očekuje samo pokornost muževima koji će obezbjediti sve. S tim da ti isti muževi više nisu ni sjena onih muškaraca koji su im izgledali misteriozno privlačni a sada su tek - dosadni.
Matanić je svoju "turbinu" precizno i sa puno pažnje sklapao i zato rezultat i jeste tako uspješan. Kad je tako onda mu se mogu oprostiti i poneka zbrzavanja poput nekih bitnih scena na kojima je mogao dodatno poentirati. U obje je prisutan Slavko Štimac. Scena ubistva i kasnije predaje su naprosto mamile dublju razradu, ali dramaturški je to površno odrađeno.
Na kraju, to i ne izaziva posebne smetnje ovoj gorko sentimentalnoj posveti jednom prošlom, ne tako davnom vremenu u kojem je sagrađeno više nego što ovi današnji mogu i da okreče. Možda to što signal mobilne telefonije u Nuštinu dopire jedino oko spomenika iz NOB dovoljno govori?
(Nebojša Ristić za Mondo)