U opštem trendu obesmišljavanja pojedinačnog a u korist opšteg, da ne kažem krda, da uopšte postoje ljudi poput Džeka Vajta je samo po sebi čudo.
Preciznije, postoje oni, ali su daleko od očiju javnosti kojoj se oni ne serviraju baš zato što ih ta izmanipulisana javnost nešto previše i ne traži.
Umjesto da budu tretirani kao malo vode na dlanu, kao lučonoše preostale vatre i predvodnici, oni su osuđeni na anonimnost. E, zbog svega toga pojava Džeka Vajta jeste dodatno dragocjena. Zato što je prateći samo svoju viziju i muzu uspio da osvoji naslovne stranice i pobere tiraže, bez da i jednog trena razmišlja na temu da li sljedeći album mora biti nastavak ili kopija prethodnog uspješnog.
Dodatno, iako djeluje i u okviru bendova (The White Stripes, The Raconteurs ili The Dead Weather), nepogrešivo je jasno da je gospodar igrice samo on, a da ostali učesnici tu mogu, ali i ne moraju da budu. Četiri godine nakon njegovog dosad najčudnijeg albuma "Boarding House Reach" kojem je "Eksperiment" stajalo na čelu, Džek se vraća i to sa čak dva albuma.
Korona je uticala na tako dugu pauzu nakon koje je uslijedila kreativna erupcija čiji se prvi dio zove "Fear of the Dawn", a na ljeto nam dolazi "Entering Heaven Alive". Prema najavama ovaj drugi album će biti potpuno akustičan, samim tim krajnje udaljen od soničnog udara na koji prvi ovogodišnji album najviše liči. Ne bi trebalo zanemariti ni mogućnost da Vajt, kao deklarisani tradicionalist, ovim potezom pravi omaž vremenima kada su izvođači, pa i oni najveći, morali dva puta godišnje svom izdavaču obezbjediti dva naslova.
Moglo bi se reći, ali tek nakon nekoliko slušanja i ogoljavanja ovih 12 pjesama do njihovog bazičnog zvuka, da je to u stvari onaj isti Džek kojeg znamo od početaka sa The White Stripes. Na prvu to zvuči kao smjela tvrdnja, jer je autor toliko zamutio tu sliku bezbrojnim semplovima, sintisajzerima i uopšte nečim što jednako možete smatrati hip-hopom, ali i progresivnim rokom.
Ma koliko to izgledalo nespojivo, npr. da spojite Q-Tipa iz A Tribe Called Quest (koji se ovdje zaista i pojavljuje kao saradnik) sa, otkud znam, Yes ili Emerson, Lake & Palmer. Ljubiteljima njegove rane genijalne, minimalnosti to može biti jako odbojno, ali s druge strane ne možete a da ne osjetite puno poštovanje prema umjetnikovoj slobodi da se tako poigrava sa vlastitim pjesmama. Onima koje bi u takvom obliku vjerovatno na talasu uspješne "Seven Nation Army" formule, bez po muke ponovo poharale vrhove top-listi.
Ovako, ništa od toga, jer Vajt, sada već 46 ljeta star, se poput zaigranog dječačića ne zadovoljava da stvari ostavi predvidivim. Taman kad pomislite da je uvatio pravac, on usred pjesme koja ima kršten rif, ubaci neki suludi sempl poput "Manhattan Transfer". O tome da njegova gitara biva propuštena kroz hiljade efekata i da skoro nijednog momenta ne zvuči isto, klasično, ne treba ni govoriti. Trebao bi još jedan separatan tekst poput ovog da nabroji šta se sve ovdje čuje. Čini se da je to svakako uzaludna rabota, obzirom da je jedino što se pika ono što sam Vajt misli da treba da se čuje.
Bez obzira na toliku šarolikost, upravo je čovjek u centru, taj koji praktično sve sam i svira na ovom albumu, jedina prava garancija da se ludilo neće oteti kontroli. Tako zaista i biva, naročito nakon što se odlučite na drugo i svako sljedeće slušanje.
Tada, naime, shvatite ono što odavno već znate, da je Džek Vajt jedan od rijetkih, ako ne i zadnjih Mohikanaca, koji svoj ogromni talent troši na način koji odgovara njemu, a ne diktatu tržišta.
(Nebojša Ristić za Mondo)