Dva nedavno održana jubilarna koncerta, dvaju beogradskih bendova različitih generacija, YU grupe i Partibrejkersa, navela su me na razmišljanje o dugovječnosti rokenrola. Otud i naziv pozajmljen od Džetro Tal, takođe neuništivih, reklo bi se.
Oba su benda, svaki na svoj način, obilježili svoje epohe. I dok im je to zajedničko, postoji čitav niz razlika. Zbog tih razlika, 50 godina braće Jelića i pomoćnika, i nije toliko iznenađenje kao 40 godina Žurkolomaca. Ovo sa žurkom shvatiti uslovno, jer po nekim tumačenjima Party iz imena je bio valjda Savez komunista, a ne neki kućni parti.
YU grupa, kako to jednom lucidno primjeti Dragan Kremer, bend kojem bi savršeno stajao naziv Familija, je nekako oduvijek bila sinonim za klasične bendove čija je karijera bila dobro dokumentovana od prvog koncerta. Nikad kontraverzni, svirački kompetentni Jelići su časno nosili svoj rokenrol krst, ne žaleći što je Goran Bregović pokupio kajmak kada je u pitanju inkorporacija etno zvukova u rokenrol. Mislim da je i do njihove personalnosti i nesklonosti svjetlima velike scene to što nikad nisu napravili karijeru veću od ionako značajne kakva je bila. Možda ona čuvena epizoda o odbijanju međunarodne karijere nakon nastupa u legendarnom londonskom klubu „Marquee“, ma koliko bila možda i preuveličana, najbolje govori tome u prilog.
Kako god, Jelići su uz značajne role, poput one Raše Đelmaša ili Bate Kostića, su nekako, gotovo neumitno nabrali 5 decenija na rokenrol sceni, ali to i nije iznenađenje, kao što npr. nije iznenađenje što će Smak postojati sve dok je Radomira Mihailovića u snazi.
Ono što jeste iznenađenje o kojem je malo ko razmišljao da će jedan bend sa potpune margine, kojem je, da se malo našalim, falio i basista na početku karijere, uspjeti da potraje ne 10, što je bilo logičnije, već čak 40 godina. To je i za svjetske okvire potpuno neobično, jer kada bend na samom početku, na prvom singlu krikne:“Ne želim da živim hiljadu godina, hoću sad i hoću sve!“, nekako to i ne upućuje da će ta priča potrajati. Tim prije što vrsta rokenrola koju Partibrejkers gaje evo već toliko dugo nije baš prijemčiva klasičnom konzumentu u Srbiji ili regionu. Partibrejkers od najvećeg dijela srpske scene od prvog dana razlikuju bar dvije stvari. Gitarsko majstorstvo mog imenjaka je od onih najplemenitijih i kako smo se nebrojeno puta uvjerili nepresušan izvor originalnih rifova i nadahnutih solo-partija. Toga, bar ne u okviru onog dijela scene u koji njih svrstavaju nije previše, akcenat je uglavnom na energiji, ne baš i na sviranju. Za pola stepenika niže, ali i dalje jako visoko jeste Canetovo pjesništvo, kojeg, opet, i nije previše, makar se mnogi bavili buntom, i hajmo reći, uličnim propovjedništvom.
To što ipak jesu napunili 4 decenije govori da je za dugovječnost u rokenrolu presudan pravi razlog za bavljenje istim. Jer ako on postoji, onda nema toga, pa čak ni ozbiljnih izazova poput teških bolesti ili čak žive buktinje u koju se onomad pretvorio Žika Jelić, koji mogu da prekinu tu nit.
A nit koju nikako ne treba zaboraviti jeste ona beogradska. I makar je YU grupa u naslovu, ispravno, zadržala prefiks nepostojeće zemlje, ostaje činjenica da je beogradski asfalt ono što nepogrešivo povezuje oba benda koji možda jesu na suprotnim polovima velegrada, na površini i u podzemlju, ali čine osovinu koja ga i nakon toliko godina označava kao mjesto, po kojem se, i pored invazije neukusa i svega neurbanog, mjeri sve ostalo. Zato njihove godišnjice i jesu tako bitne, ne samo za njih, već za sve nas kojima je do rokenrola još uvijek stalo, a ne mislimo mreti, bar ne tako brzo.
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)