Na prste jedne ruke se mogu prebrojati serije poput "Better Call Saul".
Za razliku od uobičajenih "serija dodataka" gdje se eksploatiše, često prilično jalovo, priča i likovi koji po mišljenju producenata imaju još potencijala za cijeđenje, čitaj, dodatno inkasiranje, BCS je potpuno drugačija jer priču vraća unazad.
Ovo treba vrlo uslovno i oprezno shvatiti. Priča se doduše zaista vraća u period prije "Breaking Bad", ali te se granice često, naročito u posljednjoj sezoni koja je nedavno okončana, toliko često prepliču. Na način da se pojavljuju neki od glavnih likova iz BB, na način da saznajemo šta se dešavalo sa Džimijem MekGilom nakon BB (kao Džin Takavic) te na kraju vidimo i njegov istinski kraj. Drugim riječima, u pitanju je hibrid prequela i sequela, što je najrijeđa od svih kategorija.
Ako kompleksnost ostavimo po strani, a zbog nje BCS umije biti veoma zahtjevna za gledanje, ima tu obilje sjajnih zapleta za koje su zaslužni nevjerovatni glumci poput Boba Odenkirka (Sol), Rije Sihorn (Kim Veksler), Patrika Fabijana (Hauard Hamlin), Džonatana Benksa (Majk Ermantraut) ili Đankarla Espozita (Gas Fring).
Njihova je gluma najzaslužnija, pored scenarija, za to što BCS nijednog trena ne otkliže u šablon i što se otima svrstavanju u ladice. Jasno, to nosi i rizik po karijere nekih od njih koje kasnije teško da možete zamislite izvan likova koje su tako briljantno odigrali. Sjetimo se samo Džejmsa Gandolfinija koji je naprosto ostao obilježen kao Toni Soprano za vijek i vijekov.
I ovdje se taj oblak nadvija nad Bobom Odenkirkom koji nipošto nije jednodimenzionalan glumac, ali će vjerovatno imati problem što će se redovno mjeriti po liku koji, da paradoks, bude još veći, i nije Sol, već Džimi. Dakle, pamtiće ga po nadimku, ne čak ni imenu, takođe fiktivnog junaka.
BCS jeste i krimi, i advokatska, i ljubavna, i šta sve ne, serija, ali nije dominantno nijedno od toga. Iako se kroz cijelo trajanje, ne samo kroz zadnju sezonu, krećemo kroz svijet bez skrupula, koga u advokatskoj sferi ima tek nešto više nego među brutalnim narko-dilerima, pa nam to na momente izgleda kao nešto s čim se valja pomiriti jer su vremena takva, rasplet ipak donosi katarzu. Moralne vrijednosti glavnih protagonista, iako ponekad teško vidljive, ipak odnose prevagu, po cijenu bolnog, ali nužnog razriješenja.
Kako to, dakle razriješenje, jeste čest problem i kod drugih odličnih serija, bilo je interesantno vidjeti kako će Vins Giligan i Piter Guld izaći na kraj s tim. Na primjeru "Breaking Bad" vidjeli smo da im to nije problem, jer je to finale jedno od najboljih kojima smo svjedočili. Da vam ne kvarim, tj. po srpski, ne spojlujem, vidjećete da je i ovdje to izvedeno majstorski.
Čak i kad bi genije ove dvojice ljudi odlučio da sad napravi nešto novo, vjerujem da bi i to bilo smisleno, makar morali da oživljavaju već upokojene, jer "sve je dobro čovječe!" (It's All Good Man).
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)