Nik Kejv se sinoć po treći put ukazao na popularnoj petrovaradinskoj Đavi. I opet je to bilo zakucavanje pune glavne bine, jer Nik je od onih koji jako dobro znaju kako se to radi.
Ono što ga, pored ostalog, razlikuje od ostalih kadra da privuku toliku masu jeste što to njemu polazi za rukom sa repertoarom koji je sve osim popularan ili za nekakvo, recimo, horsko pjevanje.
Visoki, mršavi momak iz Perta, Australija, koji, usput rečeno, kao da se preparirao, u svojim pjesmama uglavnom vodi bitku sa raznim demonima, kako ličnim tako i religijskim, elvisovskim i slobodno dopišite kojim još. A i pored tog još uvijek vjeruje u ljubav.
Ljubav EXIT nacije prema Niku je velika. Tolika da su mu na koncertu vratili i košulju koju su mu skinuli kada je prvi put tu nastupao sa Grinderman. Bio je to jedan od onih "spržena zemlja" nastupa, za koje računam da je uspjeh kada živu glavu iznesete, a ne tek jednu košulju.
Za razliku od tog nastupa, drugi, pa tako i ovaj sinoćnji, bili su ono na što smo već navikli kada iza njega stoje The Bad Seeds. Sjemenke su uglavnom u istom sastavu, tu je i naš zemljak Vještica na gitari, s tim da je glavna razlika crni pjevački trio u pozadini.
Oni su učinili da, u momentima kada izađu naprijed, onako u šljokičastom izdanju, cijela stvar dodatno zaliči na predstavu dostojnu Nikovog velikog uzora i opsesije. Znate već, govorim o drugorođenom blizancu iz porodice Presli.
Repertoarski, Nik i ekipa su prodžarali dublje u prošlost pa smo tako, prilično iznenađujuće, dobili i "From Her to Eternity", "Tupelo" i "The Mercy Street", pa čak i duet sa crnkinjom koja je odmijenila PJ Harvey u "Henry Lee".
Prve tri nabrojane i nešto svježija "Jubilee Street" su plastični, najadekvatniji dokazi koncertne magije koja nam je i sinoć isporučena. Smjene laganih pasaža sa erupcijama mahnite energije su publiku dovodile do ključanja a tu je glavnokomandujući bio ko drugi do prorok Isaija u liku Vorena Elisa koji je poput nekog vrača vitlao violinom ili Fenderom, već po potrebi.
Jasno, bilo je, možda čak i više nego dosad, momenata poput "Into My Arms" gdje je Nik ostajao sam za klavirom a publika ga pratila u pobožnoj tišini, što uopšte nije lako. Možda u nekom klubu, ali na festivalskoj sceni, to već zahtjeva poseban odnos i poštovanje između publike i artista.
Nama koji Nika pratimo još iz The Birthday Party dana, metamorfoza u kojoj je od samoranjavajućeg alternativca postao gotovo pa mainstream, jeste još uvijek neobična, ali najvažnije je da to i dalje jednako dobro funkcioniše. Čak i kad se posmatra po prvi put iz VIP sekcije a ne kao dosad iz grotla prvih redova.
Govoreći o EXIT grotlu, valja istaći da je ono ove godine bilo većinski rezervisano za neke sasvim drugačije sadržaje i publiku. U takvom okruženju kroz koje se bilo suicidalno probijati od bine do bine, Kejv je apsolutno odudarao. A znak vremena u kojima živimo jeste bila možda i najburnije reagovanje kada su krenuli uvodni taktovi "Red Right Hand", jer su "Peaky Blinders" učinili svoje kada je u pitanju prodor do najširih masa
Ipak, na kraju, na trećem bisu nastupa koji je trajao okruglo dva sata, sva se pastva umirila u "Ghosteen Speaks" pod rukama pastora Nika koji je okončao svoju električnu propovijed najavljujući nešto dužu pauzu kada su koncerti u pitanju. Nema problema, ova treća vakcinacija na EXIT-u bi trebala da potraje dotad.
(Nebojša Ristić za mondo.ba)