Pročitajte novu recenziju Nebojše Ristića. Ovaj put riječ je o novom albumu Vana Morrisona, sjevernoirskog pjevača, muzičara i kantautora.
Sa opusom koji broji preko 40 albuma i koji traje skoro 60 godina Van Morrison je gigantska figura koju od najvećih muzičkih ikona prošlog i ovog vijeka dijeli samo to što nikad nije bio preplanuli plavušan bisernog osmijeha. Sve ostalo je na njegovoj strani jer dobar dio od pomenutih albuma spada u najužu kategoriju najboljih svih vremena, a koncentracija svih mogućih kvaliteta se rijetko kad desila unutar tek jednog čovjeka. Otuda i ne čudi njegov, gotovo poslovični nadimak – Van The Man.
Njegov novi album "What's It Gonna Take?" je ipak izuzetak, ne zato što bi, ne daj Bože, pao ispod uobičajeno visokog nivoa kvaliteta, već zato što, naprosto, nije tipičan Vanov album. Ovaj, i album koji mu je prethodio, dvostruki "Latest Record Vol. 1", donijeli su nam jednog Vana kojeg smo rijetko spoznavali. Ovaj put nije u pitanju kolekcija predivnih ljubavnih pjesama. Nije to ni posveta Bogu, kakvih je znalo biti čak i onda kad su svi mislili da se radi o ljubavnim pjesmama, poput "Have I Told You Lately That I Love You?". Nije u pitanju ni dug rodnom gradu i tradiciji iz koje je potekao, poput legendarnog albuma "Irish Heartbeat".
Ovaj smo put dobili Vana kao protestnog pjevača. Znam, zvuči vam nevjerovatno, i zapravo i nije riječ o onom što podrazumijevamo pod tom kategorijom. Jer da je tako Van bi se bavio Ukrajinom ili nekim drugim potencijalnim žarištem nuklearnog rata. A to ovdje nije slučaj. Za one koje pomnije prate novinske naslove neće biti iznenađenje ako kažem da je riječ o pandemiji COVID-19 i svim što je ona izazvala u životima praktično svakog od nas. S tim što Van Morrison definitivno nije tek jedan od nas, sigurno ne neko dugog fitilja ko bi ćutao nad represijom sistema.
Ako je "Latest Record Vol.1" bio zbog svog vjerovatno prevelikog formata bio ponešto rasplinuta verzija Vanovog protesta pred globalnim kućnim pritvorom, novi album je to zbio u nešto manje pjesama i predstavljaju vrlo ličan odgovor na udarac sistema koji je u Vanovom slučaju znao biti veoma direktan. Možemo samo da nagađamo da li je Van, to veliko gunđalo i namćor, bio izložen i nekim konkretnim mjerama establišmenta koji je svim sredstvima pokušavao da nametne tek jednu verziju priče, ali u pjesmama poput "Dangerous" teško se oteti utisku da su nastale baš nakon što je njihov autor bio izložen javnim kritikama.
Među naslovima poput "Fighting Back is the New Normal", "Nervous Breakdown", "Sometimes It's Just Blah Blah Blah", "Fodder for the Masses" ili "Damage and Recovery" gotovo da nema nijednog u kojem se Van ne raspravlja sa nevidljivim a itekako prisutnim neprijateljem. S jedne strane, nama koji smo nepopravljivi zaljubljenici u jednog drugog Vana to izaziva žal što nismo dobili još jedno sledovanje onog majstora kojeg poznajemo, ali s druge strane, ne vrijedi kriti ni respekt prema iskazivanju vlastitog stava ma koliko on bio u suprotnosti sa onim koji je proklamovan kao jedini ispravan.
Nije da je to preveliko iznenađenje jer Van je u kategoriji sa najvećim, poput Dylana ili Younga, koji nije dio igre, ili barem ne osjeća nikakvu obavezu da igra po pravilima te iste igre. Uostalom, ne ponavlja on slučajno u "I Ain't No Celebrity":"I don't wanna please everybody, I just wanna please myself, don't you see?"
I dok će nekom možda zasmetati ovakav Morrison, kada su u pitanju stihovi, muzički ovaj album je prava poslastica jer Van i njegov kombo u kojem dominira Richard Dunn na Hammondu, cijelo vrijeme voze besprekornu ritam, bluz i soul vožnju. Jeste malo neobično da je to nadograđeno nekim tekstovima koji ne idu baš uobičajeno na takvu muzičku podlogu, ali je svirka tako dobra da ćete se lako adaptirati i na takvu kombinaciju.
Kritike albuma nisu pretjerano pozitivne, ali većina onih, baš negativnih, idu u pravcu zamjeranja njegovom autoru na egocentričnosti. Pri čemu arsenal tih optužbi nekako previše liči na onaj koji je sistem praktikovao na svakom onom ko je podigao glas protiv. I dok je to u jeku pandemije i imalo smisla, jer se biralo između većeg i manjeg zla, sada kada je pandemija skoro pa zaboravljena i kada se fokus okrenuo u nekom potpuno drugom pravcu, demonstracija sile se baš vidi ogoljeno više nego ikad.
Prije nego što sam poslušao ovaj album, bio sam skoro spreman da ću morati da po prvi put napišem negativnu recenziju jednog Vanovog albuma, ali sada mirno spavam jer za to nije bilo povoda. George Ivan Morrison je i dalje The Man.
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)