Kejt Buš se iz potpunog zaborava vinula na prva mjesta muzičkih top lista nakon što se njen stari hit "Running Up That Hill" našao u novoj sezoni serije "Stranger Things". Pročitajte osvrt na njenu karijeru iz "pera" našeg Nebojše Ristića.
Ne vjerujem da očekujete da će ovdje biti o riječi o jednoj od onih seksualno dvosmislenih starogradskih pjesama, „'Ajde Kato, 'ajde zlato“, makar junakinje te pjesme i današnje kolumne dijele isto ime.
Pa čak bi, uz malo mašte, moglo da se rimuje prezime ove posljednje sa stihom iz pjesme, „Buša – duša“. A mnogo je duše u Kejt Buš o kojoj je zapravo riječ.
Povod je, dakako, što ju je jedna od njenih najljepših pjesama "Running Up That Hill" vratila na top-liste a sve zbog njene upotrebe u seriji "Stranger Things". I dok o seriji ne mogu, nema se vremena, samo toliko da po muzičkoj listi na njoj rade neki ljudi od ukusa. A kada je u pitanju CBE Kejt Buš, ukus je jedna od stvari koje su prva asocijacija.
Plemićka titula CBE, otprilike prevodivo kao Zapovjednik Reda britanske imperije, jeste i nije zavaravajuća. S jedne strane krhku Kejt zamisliti kao bilo kakvu zapovjednicu je gotovo nemoguće, ali opet, teško je pomisliti na bilo kojeg drugog artista koji u toj mjeri otjelotvoruje onu plemenitu stranu britanskog duha.
Iako se nekima, a naročito po brojnim kolonijama koje je taj duh pokoravao i tlačio, od tog duha diže kosa na glavi, ne može se sporiti da tom damstvu i gospodstvu ne fali zavodljivosti. Štaviše da se ona nameće kao model kojim teže svi koji drže do sebe a da je Kejt praktično sišla sa stranica recimo npr. "Orkanskih visova". Jasno je da se sa ovim posljednjim malo šalim, jer i vrapcima je znano da je Kejt upravo s tom pjesmom o romansi Keti i Hitklifa ušla u svijet muzike, i to pravo na prvo mjesto tadašnjih top-lista.
Bila je ne samo maloljetna, po zapadnim zakonima, već i prva umjetnica kojoj je to pošlo za rukom sa pjesmom koju se sama napisala. Da se ne pominje da to nije bila neka ša-la-la pjesmica, već kompleksno remek-djelo. To je bila, ispostaviće se vrlo brzo, tek najava jedne izuzetne karijere. Ta se izuzetnost ogleda u činjenici da je na prste jedne ruke moguće nabrojati umjetnike koji su bez grama odstupanja od vlastite, često hermetične, vizije uspijevali da pokore ne samo kritiku već i široke mase.
Današnji klinci su zatečeni kada čuju "Running...", baš kao što smo i mi onomad bili. Jačina tog šoka je kod njih vjerovatno i veća, ne samo zato što se ta pjesma toliko razlikuje od svega ostalog što im se potura i nameće.
Oni su je dočekali potpuno nespremni, za razliku od nas kojima je došla nakon četiri albuma na kojima nas je Kejt pripremala za taj famozni "Hounds of Love" album koji to čudo od pjesme i otvara. Albumi koji su mu prethodili su uspijevali da izbace po koji hit, i to je činilo balans njihovom ostatku, ali su generalno bili daleko od preferiranog izbora, osim sladokuscima.
"Zahvaljujući" našim diskografskim kućama, čak nismo ni dobili na uvid četvrti album "The Dreaming" koji je prethodio ovom o kojem pišem. Tek sad, kada nam je dostupan, shvatamo da je jedini razlog za to bio što na njemu nije bilo neke "Babooshke". Sve ostalo je bilo na apsolutno jednakom, veoma visokom, nivou.
Iako su vremena bila drugačija, kudikamo otvorenija za eksperiment, čak i onda je "Running..." bila toliko kompleksna i jednostavno nepripadajuća i tada vladajućem komercijalnom i laganom trendu. Sa toliko slojeva u sebi imala je sve šanse da ostane neprimijećena kao preteška masama, ali ni one nisu mogle da ostane netaknute njenom mističnom atmosferom i tim ritmom koji tutnji u dubini.
Ta je pjesma presudno uticala da "djelo jedne žene" doživi i komercijalnu satisfakciju. Kasniji radovi koji su bivali sve rijeđi održavali su ljestvicu visoko, ali vremena su se promijenila. Nije da je to previše uzbudilo divnu i multitalentovanu Kejt, čak se čini da joj je i pogodovalo, jer je mogla da u tišini nastavi da stvara svoje magične komade koji su, nažalost, tek sporadično objavljivani.
Na kraju dana, nije li to želja svakog umjetnika koji drži do sebe i svoje umjetnosti? Da ne stvara po diktatu tržišta, već prati isključivo svoju muzu.
Znam da sanjam, ali bilo bi predivno i revolucionarno kada bi se otkrivanje nekog tako velikog i značajnog poput Kejt Buš bilo nastavljeno od strane novih generacija. Bojim se da je to utopija i da će najveći dio tog opusa ostati neistražen. Mada, pošto je Deal with God u pitanju, sve ostaje kao otvorena čarobna opcija.
/Nebojša Ristić za mondo.ba/