Nova isporuka iz riznice cara Janga (VIDEO)

Nebojša Ristić i recenzija novoga albuma Nila Janga pod nazivom "Toast".

Šalim se, naravno, u doba kada je ta pjesma nastala sumnjam da je Dilen uopšte znao za postojanje nekog tamo Kanađanina, a kamoli da bi vječito mrzovoljni gigant posvetio bilo kome, i to tako otvoreno, pjesmu. Makar je u godinama i decenijama koje su uslijedile i Kanađanin izrastao u veličinu legendarnih razmjera, skoro rame uz rame sa nobelovcem.

I dok je Bobijev output uglavnom zasnovan na ponekom, izvrsnom, albumu i legalizacijom piratskih snimaka kojih bar ne fali, Nil neumorno rovi po svojoj arhivi iz koje neviđenom dinamikom na svjetlo dana iznosi albume koje je u momentu snimanja ocijenio neadekvatnim, ili barem tužnim, a što se odnosi na upravo objavljeni „Toast“. Početkom ovog vijeka u studiju u San Francisku koji se upravo tako zove, dakle „Toast“, te nije riječ o nikakvoj zdravici, okupio je svoj najbolji prateći bend, Crazy Horse. Možda bi preciznije bilo reći, najbolji prateći bend na svijetu, bar kad se radi o bendovima sa malim brojem članova.

I zaista, hemija koja postiže sa njima potpuno je neuporediva sa bilo čim drugim. Prosto se nameće pitanje zašto uopšte eksperimentiše sa bilo kojim drugim muzičarima. Izuzev možda zbog želje da ne upadne u šablon, ili da utaži svoj neprolazni apetit za novim izazovima, teško je znati.

„Toast“je odlična prilika da se ovo sve provjeri, jer je većina od sedam pjesama koje se čuju sa njega, već objavljeno na regularnom izdanju „Are You Passionate“, a u saradnji sa Booker T. & MG's, koje, s punim pravom, bije glas jednog od najboljih pratećih bendova. I kad ta dva albuma, stavite jedan pored drugog, prilično je lako razriješiti gorepomenutu dilemu oko baš najboljeg. S tim što zagradu treba ostaviti otvorenu jer Crazy Horse nisu pratili ni izbliza toliko različitih muzičara, na pamet pada jedino Ian McNabb.

Snimanje „Toast“ albuma je palo, i po iskazu samog Janga, ali se to čuje i bez toga, u vremenu teškom po njega, kada mu se raspadao brak. Da je situacija bila neobična govori i to da bi dotad Jang pozivao CH i prezentovao im tuce već spremnih pjesama a ovdje su ga našli u studiju, kako na podu piše tek skice istih. Snimanje albuma je bilo prekinuto zbog turneje po Južnoj Americi gdje su odsvirali nekoliko velikih koncerata što je, po povratku u studio, ostavilo traga i na samoj muzici.

Ona je i bez latino uticaja bila kudikamo razuđenija nego kad su u pitanju Jangovi albumi sa CH, jer ovdje nema onog zvučnog, distorziranog udara koji su doveli do perfekcije na nekim pređašnjim albumima poput veličanstvenog „Ragged Glory“.

„Toastom“ dominiraju nešto mekši tonovi, makar ni toga ne manjka kad se dohvate ni manje ni više riffa iz „Smoke on the Water“. Ipak, može se reći da je ovdje više onog poznatog valjanja koje obezbjeđuju CH dok preko njega Jang isporučuje njegove čuvene sjetne i duge gitarske solaže. One zbog kojih i pjesme od preko deset minuta nikad ne budu dosadne.

U svojoj, po svemu sudeći neprekidnoj, misiji redefinisanja vlastitog opusa Jang je i ovim albumom, ko zna kojim u zadnjih nekoliko godina, nastavio da dokazuje da je njegovo autorstvo nepresušno. Tim što je neke pjesme koje nisu snimljene adekvatno, izvukao na površinu u obliku koji im neopozivo bolje pristaje, svaka čast Bookeru T., potvrdio je opravdanost takvog djelovanja. I kao što gorepomenuti Dilen ne posustaje kada je u pitanju njegova Neverending Tour, tako i Jang ne prestaje da iz rukava izvlači nekog novog bijelog zeca.

„Toast“, koji je u Jangovim očima, mogao da ostane tek jedan od restlova, je album za koji bi mnogi drugi dali pola svojih života i karijera.

/Nebojša Ristić, za mondo.ba/