Nebojša Ristić donosi nam recenziju novog albuma Džonija Štulića pod nazivom "Kavern".
Pokušao sam da se sjetim, i naravno, nisam uspio, da li sam recenziju nekog albuma pisao nakon što sam preslušao tek prvih nekoliko pjesama. Bilo je, doduše rijetko slučajeva da mi neki album nije kliknuo na prvu, i da sam temeljnijim pristupom, a muziku tako uvijek doživljavam, otkrio tajne kodove koje je autor upakovao u note i stihove njegovog ostvarenja. Nisam zbog toga sujetno patio, čak ni pomišljao da je umjetnik poslao packe meni i meni sličnim nestrpljivim. Zaista, ne mora sve biti ni instantno prijemčivo, čak je ponekad i zanimljivije otkrivati, sloj po sloj, „šta je pisac htio da kaže“.
Sve navedeno dobija dodatno na težini kada su u pitanju najveći među velikima, a Branimir Džoni Štulić u takve neopozivo pripada. Jednom veliki, uvijek veliki, bez obzira na sve ostalo. A upravo to sve ostalo jeste ključ razumijevanja tzv. albuma „Kavern“ koji se pojavio na You Tube profilu Petrović Petra ovih dana. I makar ništa nije upućivalo da ćemo prisustvovati čudu kojem se uporno nadamo, povratku, makar i na fragmente, onog Džonija kojeg volimo i pamtimo, ipak sam se i ja kao i stotine i hiljade drugih, uputio tom stazom. I požalio zbog toga. Opet.
Obradovao me i naziv tog sočinjenija. Nekada je to bilo opšte mjesto prepoznavanja znalaca od onih drugih, a danas više nisam siguran da li to iko pamti. Naime, liverpulski klub „Cavern“ u kojem je počela jedna od najvećih, ako ne i sama najveća, rokenrol priča, ona o The Beatles, je mitsko ishodište i Džonijeve velike ljubavi prema Četvorki. Plašio sam se, jasno, da ćemo dobiti covere Bitlsa u nekoj čudnoj varijanti, ali, ne, ispalo je još gore.
„Kavern“ je potpuno neshvatljiva kombinacija Džonijevih pjesama, u kojima sam uzaludno tražio makar i sporedni bljesak nekog od njegovih remek-djela, sa makedonskim tradicionalnim pjesmama. No, ta smjesa je gotovo nebitna, odnosno način na koji je donijeta u preko dva sata neviđenog bućkuriša i papazjanije. Vjerovatno snimano u kućnim uslovima sve zvuči jednako grozno i kao iz bureta. U moderna vremena, kada zahvaljujući čak i najskromnijoj kućnoj tehnologiji možete iz svoje dnevne sobe da postanete svjetski relevantni, postane vam vrlo brzo jasno da ovdje to samog autora nije uopšte zanimalo. On je u misiji samo njemu znanoj, za koju, kao potpuni medicinski laik, mogu jedino da pomislim da spada u kategorije onih koje treba liječiti. I to ne zbog toga da bismo mi gladni neke dobre muzike dobili nešto slušljivo, već ponajprije da bi se pomoglo čovjeku koji stoji sam u srcu te tragedije.
Zato „Kavern“, kao i ogromna većina onog što na YT potpisuje Petrović Petar, jeste užasno sjetna i bolna priča. Tuga vas steže pri samoj pomisli na razmjere ruiniranja jednog ogromnog talenta koji u tuđini baulja po svom zabranu, potpuno nesvjestan toga što radi, kao sjena nekadašnje veličine. Kao Entoni Hopkins u „Ocu“ koji spolja izgleda kao onaj stari, ali je iznutra zapravo devastiran. Fascinira me, opet na tužan način, dok čitam silne komentare ispod tog posta na YT koliko ljudi se ili pretvara da su oduševljeni ili to rade po inerciji, samo zato što je Džoni u pitanju. Kao da niko nema petlju ili srca da ga pozove u stranu, uzme za ruku i kao najbližem svom kaže:“Idemo, Džoni, dobro je bilo, vrijeme je da odmoriš“.
Neću više ići na tu stranu...
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)