Debitantski film Sonje Tarokić „Zbornica“ uskomešao je tamošnju scenu a najkonkretnija manifestacija tog uzbuđenja su pet pulskih Zlatnih arena koje je nedavno osvojio.
Ime Roberta Altmana se pojavljuje u gotovo svim njegovim prikazima, ponajviše zbog toga što je malo kao stari majstor vladao scenama u kojima desetine glumaca kreiraju tenziju sa mnogo smisla. Naslov filma nedvosmisleno upućuje a gro scena u njemu se odigrava u prostoriji za koju svi znamo, ali nikako i previše šta se zbiva iza njenih zatvorenih vrata.
Zbornica, što me navodi da se zapitam a zašto onda ne postoji hornica kao njen srpski ekvivalent, predstavlja kompleksan ambijent. U njemu značajan dio svojih života provode ljudi koje je profesija kojom se bave predodredila za poseban status, udaljen od „običnog“ života, ali opet itekako „obični“ ljudi sa svim njihovim strahovima, radovanjima, uspjesima i neuspjesima. U njoj je samo povremeno mjesta za učenike, pa baš tako i u „Zbornici“ najmanje ima učenika, makar su oni, na kraju dan, sama svrha postojanja škole i zbornice u njoj.
Iako je svaku zbornicu u koju nastavnici unose svoje osobenosti moguće uporediti sa bilo kojim socijalnim organizmom sastavljenim od ljudi od krvi i mesa, fabrikom, sportskim klubom ili redakcijom, ipak su klinci ti koji je ključno odvajaju od ostalih. Briga za njihovo ispravno formiranje trebala bi biti osnovna vodilja, pored sticanja znanja, koje u današnjim informativno razmahanim uslovima mogu steći i na drugim mjestima.
Vođena upravo tom brigom svoj prvi stalni posao u neimenovanoj školi dobija i mlada pedagogica (pedagog, pedagoškinja?), Ana Marija, ili njih obe. Naoružana empatijom, još svježom sa fakultetskih predavanja, ona se, naivno, upušta u posao i ne sluteći koliko je to miljama daleko od stvarnosti koja čini sve da se najmanje od svega bavi svojom strukom. Umjesto toga, njena se svakodnevica pretvara u plivanje u nemirnim vodama punim svakakvih raznih riba, od sardina do ajkula. To njen lični kosmos polako, ali sigurno, pretvara u haos kojem na prvi pogled nema spasa, a onda se sve kao što je nenajavljeno počelo jednako i raspetljava. Life goes on.
Makar bi neko mogao da postavi pitanje, a i potpisniku ovih redova se javljalo nekoliko puta u toku gledanja, da li je to baš materijal za film, znamo da je u istoriji filma bilo, a i biće, uvijek filmova koji tematski i na prvi pogled nemaju dovoljno naboja za zaokruženu priču, a u stvari mogu biti jednako uzbudljivi kao i svi drugi.
Ono što „Zbornicu“ svrstava u kategoriju uspješnih drama u kojima niko ne gine, jeste uzbuđenje sa kojim se možemo lako identifikovati jer smo u sličnim situacijama svi bili u nekoj fazi naših života. Marina Redžepović je za to, sa glumačke strane posmatrano, najzaslužnija jer sa njenog lica jasno čitamo sve ono što je lomi. Ostatak glumačkog ansambla (Stojan Matavulj, Nives Ivanković...) svoju zadaću obavlja sasvim solidno, ali nalazim da bi u nekim drugim rukama to bilo još uspješnije, makar su pomenuti takođe pokupili Zlatne arene.
Dramaturški, moglo bi se tu naći puno zamjerki, jer to što nema čvrste strukture u pripovjedanju ne bi moralo biti predmet zamjerki, kada bi razbacane linije nekad, barem u finišu, bile dovedene do egzekucije. Nije za priču dobro, makar se može pripisati želji za eksperimentom i različitosti, da jednom pokrenute epizode naprosto nestanu, sve kad bi to i bilo dio opšte poruke o besmislu.
Kako god, ubjedljivo najveće iznenađenje koje donosi „Zbornica“ je upotreba muzike i ritma. To je u tolikoj mjeri maestralno da ostavlja bez daha. Bilo da je u pitanju ritmičko kleptanje rukama koje u sebi ima jednako šijavice i gluvog glamočkog kola, bilo da su to one predivne, bolne međimurske elegije koje su odgrmile „Ladarice“. Bez te i takve zvučne kulise, u kojoj strašno važnu ulogu ima i upravljanje žamorom zbornice a koji gotovo da ne prestaje, ovo bi bio potpuno drugačiji film.Kako su to primjetili i neki drugi recenzenti, baš zbog takve ljubavne posvete folkloru ili naivnom slikarstvu Hrvatske, teško se ne sjetiti Babajine „Breze“, sa valjda najneobičnijom ulogom Bate Živojinovića u cijeloj njegovoj karijeri.
Preko dva sata trajanja debija su vjerovatno mogla biti i kraća, samim tim bi „Zbornica“ bila kompaktnija, ali u Sonji Tarokić i Marini Redžepović smo dobili kvalitet na koji treba obratiti pažnju i u nastavku. Ako su se znale izboriti sa tajnama prostorije u koju ulaze i izlaze sa dnevnikom u rukama strašni, i oni manje strašni, profesori, nema te teme sa kojom neće znati izaći na kraj.
Nebojša Ristić za Mondo