Baš tako je bilo sinoć u „Boriku“. Kao da je neko nakon džinovske pauze, od sad već ne znam ni koliko godina, širom otvorio prozore kroz koje je rokenrol, i to onaj vrhunski, ponovo zaduvao kroz naše kosti i glavu.
Da li je za tu misiju bilo moguće naći bolje izvršioce od Darka Rundeka i Partibrejkersa? Pa, teško.
Centar za životnu sredinu je u okviru borbe za očuvanje naših prelijepih riječica pred profitoločnim u pomoć pozvao sada već veterane sa višedecenijskim stažom u širenju pozitivnih vibracija. Nas nekih, po slobodnoj procjeni, oko 1500 se odazvalo. Nas gladnih i žednih rokenrola, jer ruku na srce, kad ste zadnji put bili na propisnom rokenrol koncertu? Da li vam je, do ne tako davno, izgledalo moguće da će se drumovi poželjeti Turaka?
Nisam istraživao ko je bio zadužen za redoslijed nastupa, ali dok su se Cane, Anton i ostali polako nazirali na bini, bješe dosta straha u meni da to neće izdobriti. Nekako mi je logičnije bilo da Darko, bez ozbira na nešto duži staž, otvori koncert i pripremi nas za finalno spaljivanje uz Brejkerse. Poučen iskustvom sa jednog od EXIT-a kada je neko poredao Kejva i Grinderman nakon predivnih, ali tihih Portishead, i time izazvao kontraefekat, plašio sam se da će i ovdje bilo kome biti muka da izađe nakon rođendandžija koji nedavno napuniše 40 godina karijere.
Partibrejkers su bend koji sam gledao toliko puta da sam konačno prestao da brojim koliko. Na prvu loptu mogu da se sjetim BL „Sebastijana“, SKC-a, KST, Studentskog grada, „Bona Fides“ na Pravnom, EXIT, Kastel, Borik bar nekoliko puta... Samo onda kada bi zvuk bio loš, srećom rijetko, bilo je to manje od vrhunskog doživljaja. E, pa sinoć je to pod majstorskom Tikijevom palicom, od prvog trena bilo utegnuto kao „mesarev pas“, kako se to obično kaže. Repertoar je bio pomalo iznenađujući jer smo dobili nešto više pjesama iz rane faze, ali zato zauzvrat ne bi „Uličnog hodača“. U neku ruku da im čovjek bude i zahvalan zbog toga, jer smo i bez njega jedva izdržali kolosalnih „Hiljadu godina“ koje ni 40 godina nakon objave ne prestaju da oduzimaju dah. I dan danas se otima pameti da klinci njihovih tadašnjih godina naprave na samom početku takvo remek-djelo koje vas nepogrešivo zgromi svaki put kad ga čujete. I koje nikad ne zvuči isto jer Cane svojim proklamacijama, a Anton improvizacijama učine da pomislite da to nije ona ista pjesma. Šta tek reći za „Molitvu“ u čijem je instrumentalnom dijelu, sinoć potpuno promijenjenom, Anton pokazao još jednom svoj nevjerovatni senzibilitet zbog kojeg i jeste to što jeste, Maestro. Baš kao i što solo u „Mesečevoj kći“ i dalje stoji kao nešto što je najbliže Hendriksovom duhu, bar na ovim prostorima.
Nije nedostajala ni čuvena svadbarska „Kreni prema meni“ koju bjesomučno trkeljišu drugovi narodnjaci, a ovdje je napokon u rukama njenih autora učinila da se parket Borika počne opasno ugibati. A što se tiče stropa, i taj je bio u ozbiljnoj opasnosti kada je Cane, zajedno sa nama, uputio vapaj Mariji, Majci Božijoj. Činilo se da će ta molitva godinama izgubiti na snazi i smislu, ali bojim se da to još dugo neće biti slučaj. S kojim žarom i suzama u očima smo je otpjevali je najbolja i tužna potvrda njene aktuelnosti.
A onda je Monsieur Darko zauzeo pozornicu. Njegov je status odavno pomalo i kultni, jer takvih pjesnika je uvijek bilo malo, a danas čini se još manje. U odnosu na koncerte Brejkersa, njega sam gledao znatno rijeđe, prvi put sa Haustorom krajem osamdesetih u BG SKC, odmah po izlasku „Bolera“. Tada sam bio u žalosti što nije bilo Sachera sa njima, i što je taj album, bar se tako činilo, bio razočaranje nakon veličanstvenog „Trećeg svijeta“.
Jasno, zabluda je to bila, i taj kao i „Tajni grad“, a i Rundekova prva tri solo-albuma bili su i ostali prava riznica velikih pjesama. Do sinoć sam nosio pomješane utiske kada je u pitanju njihova koncertna prezentacija, sa nekih sam čak i izašao prije kraja. Nekako mi je tu uvijek falilo snage i pitao sam se da li je možda bolje da preskočim ovaj sinoćnji, da ne kvarim. Ništa od toga!
Darko je doveo maksimalno usviran bend koji je suvereno tutnjao kroz najvažnije standarde njegovog opusa. I onda nije moglo da bude greške, a entuzijazam publike je samo rastao prema kraju, kako su repertoar počeli da preuzimaju biseri poput „Uzalud pitaš“, „Šejna“ a o „Apokalipsu“ ne treba ni trošiti riječi. Čak i bez „Paganinija“.
Jasno, Umjetnik nije džuboks pa je svako od nas ostao zakinut za bar neku od omiljenih, a rekao sam prijatelju do mene, da bi vrhunska diverzija bila da smo čuli npr. „Moju prvu ljubav“. A onda je to sve poravnao „Šal od svile“. I iako Rundek u njoj pjeva:
„Ne postoji mjesto gdje mogao bih stati
visoko dignuti ruke
i pjevati našu pjesmu
i pjevati našu pjesmu“,
mi smo sinoć u Boriku, napokon našli naše mjesto gdje smo visoko podigli ruke i pjevali našu pjesmu.
Pjesmu slobode, ljubavi i neustrašivosti.
(Nebojša Ristić za Mondo.ba)