Emir Kusturica govorio je o osvajanju Zlatne palme prije 40 godina.
Jedan od centralnih događaja Festivala autorskog filma bio je razgovor sa Emirom Kusturicom, povodom 40 godina od osvajanja Zlatne palme za film "Otac na službenom putu" na Kanskom festivalu 1985. godine. Intervju je vodila ćerka slavnog reditelja Dunja Kusturica, dramaturškinja, selektorka Kustendorfa i programa u Kinoteci.
"Ljudi danas snimaju filmove po dinamici, a ne po sadržaju i strukturi. Sidran i ja smo ga skrojili zajedno u jednom hotelu kraj Dubrovnika. Film je bio ravan u kome se odvijala njegova životna priča, odnosno priča njegovog oca, koji je bio švaler i pijanica. I bio je uhapšen, a hapšenje je bilo pomognuto od strane njegove švalerke. Čitava priča 'Oca na službenom putu' zasniva se na toj anegdoti", otkrio je Kusturica.
Kazao je da je za magiju filma bio zadužen i direktor fotografije Vilko Filač.
"Sve što vidi oko, može vidjeti i kamera", kaže Kusturica i dodaje da prostor nije samo scenografija, već energetski sudar reditelja sa svijetom. Govoreći o uvodu u film, prisjeća se kako je prvobitno želio da sekvencu otvori meksičkom muzikom, ali je sve krenulo drugim putem: dva dječaka koja beru lipu pod drvetom postala su poetična ekspozicija čitavog univerzuma".
"Dugi objektivi, dubinska oštrina, igra svjetla", sve je bilo dio vizuelne arhitekture koju je kasnije nosio Vilko Filač. Upravo je Filač, kaže Emir, umio da najteže učini jednostavnim.
"Slika postaje dio filma tek kad je povežeš s podsvijesti gledaoca".
Dunja ga podsjeća na sekvence mjesečarenja, koje su kritičari povezivali sa Šagalom. Emir potvrđuje da je to bio njegov "autorski unos" - trag lične uspomene, djetinje priče da je i sam mjesečario.
Jedan od najživopisnijih dijelova razgovora tiče se procesa snimanja. Kusturica priznaje da je svaki film snimao iznova, u napadu stvaralačke sumnje. Čak je i "Otac" dva puta bio prekinut.
"Nisam mogao da spavam ako kadar ne valja", otkrio je reditelj.
Jednom se, potpuno iscrpljen, obreo u ordinaciji psihijatra koji je, kad je čuo da snima film o Informbirou, samo počeo da plače.
"U istoj bolnici radio je i Radovan Karadžić. Otišao sam kod nekog profesora Jovanovića i umjesto da on mene liječi, ja sam njega tješio. Kad je čuo o čemu radim film".
Radnja "Oca", smještena u vreme nakon Titovog raskola sa Staljinom 1948. godine, prati prosječnu jugoslovensku porodicu viđenu očima njenog najmlađeg člana i njihov život nakon što otac porodice biva poslat u zatvor zbog komentara koji se interpretira kao kritika vlasti.
Kusturica se osvrnuo i na rad s glumcima i zašto trpe njegova duga snimanja koja umiju da traju i godinu dana.
"Kako ideš prema petom, šestom, sedmom mjesecu snimanja, onda zapravo postaješ potpuno nejak. Ti u stvari iscrpljuješ sebe, pa nekako očekuješ da će i glumci iz nekakvog humanizma to isto da rade... Ne, glumci su tu za pare, a ovi drugi rade iz srca. Profesionalni glumci vrlo rijetko imaju sposobnost da žive u korelaciji, a korelacija je zapravo najznačajniji faktor. Ja sam s mnogima radio, uključujući i te velike svjetske glumce. Korelacija ili saigra. To je suština i religije i života jer kad dvojica priznaju istu vrhovnu silu, oni se neće posvađati. Oni imaju jednoličan ton kad govore, to je najveći problem s njima. I narcisi su kad dišu i govore. I obično su jedni protiv drugih", priznao je reditelj.
Kako je Tirke pisao o pobjedi u Kanu
Dunja Kusturica na kraju razgovora pročitala je tekst novinara Bogdana Tirnanića Tirketa nakon pobede Kusturice u Kanu. Nagrada je doživljena kao trijumf autsajdera, dokaz da film može promijeniti osjećanje čitave nacije. Kusta je tada imao samo 31 godinu.
"Tirke je voleo filmove Hajrudina Šibe Krvavca. Nas dvojica nikad nismo postali prijatelji, ali smo se cijenili i poštovali", rekao je reditelj.
Kad je Tirnanić donio vijest o pobjedi u Kanu, u jednoj kafani u Beogradu ljudi su skakali i grlili se kao da je u pitanju sportska pobjeda.
Bonus video:
Izvor: Kurir