Tamo gdje se talasi Atlantskog okeana lome o obale zapadne Francuske, prostire se niz prirodnih i plitkih bazena koji iz vazduha liče na mozaike. U njima se krije poseban i cijenjen začin.
Solane Geranda, u Bretanji, predstavljaju pejzaž oblikovan čovječjom rukom, vjetrom i morem. Zanimljivo je da se proces sakupljanja soli ovde odvija na isti način, više od hiljadu godina.
Cvijeće okeana i ručno prikupljanje
So ovdje se ne kopa, već "gaji" na površini, tako što se morska voda pažljivo preusmjerava kroz mrežu kanala u plitke bazene. Sunce i vjetar, potom, odrade svoj dio posla, a kako voda ispari, na dnu ostaje dar okeana.
Ovaj proces, gotovo nepromijenjen još od srednjeg vijeka, zahteva precizno poznavanje vremenskih uslova, tačnije ciklusa plime i osjeke. Jedna pogrešna odluka može da uništi višemjesečni rad.
Ljudi koji ovde proizvode so nazivaju se paludierima. Njihov zanat ne prenosi se kroz knjige, već kroz posmatranje i iskustvo: kako prepoznati pravi trenutak za sakupljanje, kako razlikovati običnu morsku so od dragocjene fleur de sel (tzv. cvet soli), tankog sloja kristala koji se formira na samoj površini vode tokom toplih dana.
Kreacija prirode skuplja se ručno, laganim pokretima, kako bi se sačuvala njena krhka struktura, ali i specifičan ukus.
Zbog toga se so ove regije smatra nezamenljivom ne samo u francuskoj kuhinji, već i u svjetskoj, jer pojačava prirodan ukus hrane: najslavniji primjer jeste karamel sa slanim puterom (Caramel au Beurre Salé).
Solane Geranda nisu samo mesta proizvodnje, već i složeni ekosistemi. Plitki bazeni, postali su utočište za ptice selice, alge i mikroorganizme koji daju vodi karakteristične nijanse ružičaste, sive i plave.
Stoga, nasuprot ljudi i njihovih ruku, stoji divljina koja živi u simbiozi sa tradicijom.
U savremenom svetu industrijske proizvodnje, Gerand je izuzetak. So odavde ne prolazi kroz proces rafinisanja, već zadržava sve minerale i prirodne "dodatke" koji svjedoče o jedinstvenom porijeklu i čine ga slavnim.
(Mondo/RTS)