Kada je paradajz stigao u Evropu u 16. vijeku, nije dočekan onako kako većina u modernim vremenima očekuje. Više kao sumnjiva, gotovo opasna biljka, egzotičan uljez sa druge strane okeana.
Donijeli su ga španski moreplovci iz Amerike, gdje je vijekovima bio dio ishrane. U Evropi je tada prvo završio u vrtovima, ne na tanjirima. Gajio se zbog izgleda, više kao ukras nego kao hrana, ali upravo ta ljepota bila je problem.
Voće koje podsjeća na otrov
Evropski botaničari brzo su primijetili da paradajz pripada istoj porodici biljaka kao i smrtonosna beladona. Zato je paradajz stekao reputaciju nečega što treba posmatrati sa oprezom, a ne jesti.
U knjigama posvećenim biljkama tog vremena opisivan je kao biljka "neprijatnog mirisa i ukusa" koja izaziva mučninu i povraćanje.
"Otrovna jabuka" i strah elite
Do 18. vijeka, strah je prerastao u gotovo kolektivno uvjerenje. Paradajz je dobio nadimak "otrovna jabuka" i mnogi su vjerovali da je smrtonosna. Ironično, ovaj mit djelimično je nastao zbog tanjira.
Bogati Evropljani jeli su iz posuđa sa visokim sadržajem olova. Kada bi kiseline iz paradajza došli u kontakt sa tanjirima, dolazilo je do ispuštanja olova u hranu, što je izazivalo trovanje. Kako niko nije razumeo hemiju koja se krije iza toga, krivica je pala na paradajz.
Dvije stotine godina nepovjerenja
Više od dva vijeka, paradajz je u velikom dijelu Evrope ostao biljka za gledanje, ne za jelo.
U nekim regionima smatran je čak i "grešnim", dok su ga drugi jednostavno izbjegavali iz straha. Tek postepeno, kako su kulinarske tradicije sa juga Evrope počele da ga prihvataju, počeo je da mijenja reputaciju. Danas je teško zamisliti gastronomiju Evrope bez njega.
(EUpravo zato/Smithsonian)