Iza strogih pravila o izgledu na fotografijama za pasoše i lične karte krije se visoka tehnologija i potreba za održavanjem međunarodne bezbjednosti na najvišem nivou.
Rijetko ko je u potpunosti zadovoljan svojom fotografijom u pasošu ili na ličnoj karti. Loše osvjetljenje u foto-studijima, manjak vremena i nedostatak prilike za popravljanje poze često rezultiraju fotografijom na kojoj jedva prepoznajemo sami sebe.
Mnogi su doživjeli trenutak u kojem ih fotograf upozori da nipošto ne smiju da se smješkaju. Sa dokumenta nas na kraju gleda strogo lice bez imalo radosti, što nas često frustrira jer bismo radije imali lijepu uspomenu. Međutim, takav nimalo laskav izgled nužan je kompromis koji moramo da prihvatimo iz vrlo konkretnih razloga.
Pravila za fotografije su se mijenjala tokom godina
Prema mišljenju stručnjaka, pokazivanje zuba na zvaničnim fotografijama danas se smatra vrlo problematičnim, prije svega zbog strogih i automatizovanih bezbjednosnih provjera na granicama širom svijeta, prenosi Hafpost (HuffPost). Pravila za fotografije nekada davno bila su mnogo opuštenija, ali su se s vremenom značajno pooštrila. Sistem međunarodno standardizovanih pasoša kakav danas poznajemo postoji tek nešto više od sto godina, tačnije od perioda nakon Prvog svjetskog rata. U ranim danima izrade fotografija za pasoše gotovo da nije bilo nikakvih strogih propisa i regulativa. Ljudi su se fotografisali sa šeširima, velikim ukrasima za kosu, muzičkim instrumentima, pa čak i u vrlo neobičnim pozama koje danas ne bi mogle da prođu na šalteru. Kako se svijet mijenjao i tehnologija napredovala, tako su nova pravila biometrijskih fotografija postajala sve rigoroznija, prije svega zbog sprečavanja prevara i obezbjeđivanja brze provjere identiteta putnika. Prelomna godina bila je 2004, kada su brojne zemlje revidirale svoja pravila o izrazima lica kako bi išle u korak sa tehnološkim razvojem.
Zašto je zabranjen osmijeh na licu na fotografiji za pasoš?
Glavni razlog zbog kojeg je zabranjen široki osmijeh na licu leži u masovnoj primjeni softvera za prepoznavanje lica na svjetskim aerodromima i brojnim drugim graničnim prelazima. Mnogi aerodromi danas izbjegavaju spore ručne provjere i umjesto toga koriste napredne kompjuterske sisteme koji precizno skeniraju pasoše i upoređuju odštampanu fotografiju sa licem stvarnog putnika u realnom vremenu. Ljudski mozak bez ikakvih problema prepoznaje prijatelja ili člana porodice, nezavisno od toga da li je ta osoba tužna, ozbiljna ili nasmijana od uha do uha. Mašinama i kompjuterima to je znatno teže da postignu jer oni ne vide lice kao cjelinu, već kao strogo definisan matematički model. Kako bi softver funkcionisao ispravno i brzo odobrio prolazak putnika kroz elektronska vrata, osnovna fotografija u bazi mora biti potpuno standardizovana.
Kada se nasmiješimo, na licu se događa čitav niz sitnih, ali za kompjuter vrlo dramatičnih geometrijskih promjena koje algoritmi teško obrađuju. Algoritmi ne funkcionišu onako kako funkcioniše naša, ljudska percepcija. Oni, naime, moraju precizno da izmjere i analiziraju specifične crte lica kako bi uporedili trodimenzionalno lice ispred kamere sa dvodimenzionalnom fotografijom iz dokumenta. Softver aktivno mjeri fiksne tačke poput udaljenosti između očiju, nosa, ušiju i usta, i određuje samu širinu očiju i usana. Bilo kakav osmijeh pritom značajno mijenja proporcije lica, podiže obraze i rasteže usta, što u krajnjem ishodu otežava precizno prepoznavanje. Zbog ograničenja ranijih računarskih sistema, upravo se neutralan izraz lica pokazao kao najpouzdanije rješenje za brzu obradu podataka u međunarodnom avio-saobraćaju.
Pravila za putne dokumente ne postavlja proizvoljno svaka država za sebe, već to čini Međunarodna organizacija civilnog vazduhoplovstva koja definiše jasne globalne tehničke standarde. Ti standardi uključuju stroge smjernice o izrazu lica na biometrijskim fotografijama koje države integrišu u svoje nacionalne zakone i pravilnike.
(Mondo.rs)