Zašto se oni kojima je pomoć najpotrebnija rijetko javljaju psihijatru? Na ovo pitanje odgovara Aleksandar Pejić specijalista psihijatar iz Banjaluke.
"Svaki stres, anksioznost i depresija
nastaju kada zanemarimo ko smo i
počnemo živjeti da bismo udovoljili drugima"
- Paolo Koeljo
Svi mi preživimo neka razdoblja stresa, tuge, očajanja i svađa, ali kako da znamo koji signali su za uzbunu i kad nam treba stručna pomoć?
U stručnoj javnosti je poznata činjenica da osobe kojima je zbog psihičkih problema najpotrebnija profesionalna pomoć, veoma rijetko traže pomoć kod ljekara specijaliste psihijatrije. Statistika iz Sjedinjenih Američkih Država nam pokazuju da se tek svaka druga osoba, s umjerenim do jakim problemama psihičke prirode, odluči zatražiti ljekarsku pomoć. Možemo samo da pretpostavimo da je u našoj zemlji ova statistika daleko nepovoljnija i da je procenat osoba koje zatraže liječenje kod ljekara specijaliste psihijatrije daleko manji od procenta u razvijenim zemljama.
Mnogi pacijenti se žale na brojne tegobe fizičke prirode ljekarima koji ordiniraju u ambulantama porodične medicine. U skladu s tim žalbama, ti isti pacijenti se vrlo često, detaljno i dugo, podvrgavaju brojnim dijagnostičkim pretragama.
Čak i kada su svi nalazi bili uredni, pacijent se i dalje žale na brojne tjelesne tegobe kao što su "knedla u grlu“, nelagoda u grudima, nelagoda u stomaku u vidu pojačanog lučenja kiseline, vrtoglavica, često reagovanje po principu "kratkog fitilja", itd.
Na primjer, osoba može da pati od proliva, povraćanja ili oštrog bola u nekom dijelu tijela, ali medicinska ispitivanja ne mogu da otkriju nikakve objektivne nalaze koji bi mogli da u potpunosti objasne ispoljavanje simptoma. Ovi simptomi se nazivaju somatski simptomi i oni obuhvataju simptome koji mogu da sugerišu neku fizičku bolest. Somatizacija je tendencija ka izražavanju psihičkih tegoba kroz tjelesne simptome.
Osoba kao odgovor na različite psihosocijalne stresore produkuje i doživljava somatske tegobe za koje traži medicinsku pomoć, najčešće odbijajući bilo kakvu diskusiju o mogućnostima psiholoških uzroka, čak i kada je početak simptoma u tijesnoj povezanosti sa neprijatnim životnim okolnostima ili događajima. Prema postojećim podacima, u oko 25-30 odsto slučajeva osobe se javljaju ljekarima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog somatskih tegoba koje nemaju jasnu organsku osnovu.
Međutim, kada nakon svih ljekarskih pretraga, nalazi ne pokazuje nikakvu organsku patologiju koja bi mogla da objasni prirodu i težinu tih tegoba, onda je definitivno potrebno potražiti pomoć ljekara specijaliste psihijatrije.
Osnovna odlika ove grupe poremećaja jeste prisustvo učestalih žalbi na tjelesne simptome, koji nemaju fizičku osnovu ili koji se ne mogu objasniti registrovanim somatskim oboljenjem. Osobe sa poremećajem iz ove grupe uvjerene su da boluju od neke tjelesne bolesti koja im još uvijek nije dijagnostikovana i zahtijevaju medicinska ispitivanja i pored negativnih rezultata i razuvjeravanja ljekara.
Ponekad je put do prihvatanja prave dijagnoze dug i praćen mnogobrojnim, vrlo često i nepotrebnim, pretragama, ali kada se prihvati činjenica da psihička oboljenja mogu imati somatske (tjelesne ili fizičke) manifestacije, onda je put do izlječenja otvoren.
Zato je jako važno da sami sebi priznamo da je mentalno zdravlje jednako važno kao i fizičko zdravlje i da je jako teško biti fizički zdrav, ako nismo i mentalno zdravi.
/za MONDO piše dr med mr sci Aleksandar Pejić, specijalista psihijatar/