Hose Manuel Artur Čao, planetarno poznat kao Manu Čao, jedna je od najautentičnijih ikona svjetske muzičke scene.
Manu Čao, jedna je od najautentičnijih ikona svjetske muzičke scene. Ipak, iza veselih rege ritmova i pesama koje svi pjevamo, krije se nevjerovatna životna priča čovjeka koji je postao simbol borbe protiv sistema, iako je na kraju morao da zaigra po njihovim pravilima.
Pobjegli od Frankove diktature: Deda osuđen na smrt!
Manu je muzičar francusko-španskog porekla, a njegova porodična istorija svjedoči o preživljavanju. Njegovi roditelji, otac pisac iz Galicije i majka Baskijka, izbjegli su u Francusku pred diktaturom Fransiska Franka, nakon što mu je deda osuđen na smrt.
Odrastajući u predgrađu Pariza, Manu je bio okružen umjetnicima i intelektualcima koji su posjećivali njegovog oca, što je kasnije postalo glavna inspiracija za njegovu muziku. Nakon kaljenja u pariskoj alternativnoj sceni, sa bratom Antoanom 1987. godine osniva legendarni sastav Mano Negra, koji je harao Evropom i Južnom Amerikom sve do raspada 1995. godine.
Četiri godine u gudurama sa akustičnom gitarom
Nakon raspada benda, Manu Čao donosi radikalnu odluku - odlazi u Srednju Ameriku i naredne četiri godine provodi putujući po planinskim gudurama. "Naoružan" samo akustičnom gitarom i malim četvorokanalnim rekorderom, snima materijal za svoj prvi solo projekat "Clandestino" (1998).
Ovaj minimalistički album napravljen od gitara, udaraljki i dečjih instrumenatapromijenio je sve. Pjesma "Welcome To Tijuana" postala je veselo-ironična himna o meksičkom gradiću na granici sa SAD gdje caruju šverc i laka uživanja, dok je cijei album bio oštar društveno-politički šamar kapitalističkoj eksploataciji Trećeg svijeta.
Uslijedio je mega-uspješan album "Próxima Estación: Esperanza" (2001) na kojem je pojačao rege zvuk, ubacio čak i recitovanje na ruskom jeziku i osvojio prestižnu Bi-Bi-Si (BBC) nagradu za najbolji album svjetske muzike.
Pjeva na 7 jezika i najglasniji je kritičar sistema
Ono što Manua čini jedinstvenim, jeste to što pjeva na francuskom, španskom, galicijskom, arapskom, engleskom, portugalskom i volof jeziku, često kombinujući više jezika u samo jednoj pjesmi. Postao je hodajući simbol globalnog multikulturalnog društva, ali i jedan od najžešćih kritičara ekonomske globalizacije.
Njegov stav prema modernom društvu je jasan, radikalan i romantičan:
"Ono što moramo da uradimo jeste da kažemo 'Ne' ovakvom svijetu čiji dalji razvoj vodi u samouništenje."
Velika kontradikcija: Može li se protiv kapitalizma uz pomoć milijardi?
Ipak, velika slava donijela je i veliku kontradikciju u kojoj se Manu Čao zapleo, baš kao i mnogi drugi borci protiv sistema. U pokušaju da se probije na tržište Sjedinjenih Američkih Država, svoje albume je počeo da objavljuje pod okriljem multinacionalnih korporacija kao što su Virgin i EMI.
Mnogi kritičari smatraju da je saradnja sa ovim gigantima donekle ublažila i trivijalizovala socijalni i buntovnički sadržaj njegove muzike, zbog čega je pretijila opasnost da Manu izgubi svoj prepoznatljivi antiglobalizacijski potencijal. Da li je ostao dosljedan sebi ili je postao dio mašinerije protiv koje se borio – procijenite sami.
Manu Čao danas ima 64 godine, živi dosljedno svom nomadskom i buntovničkom duhu, provodeći vrijeme na relaciji između Barselone, Brazila i Francuske, daleko od glamura i velikih medija. Iako rijetko izdaje studijske albume, on neprekidno putuje planetom sa svojom akustičnom gitarom, svirajući manje, angažovane koncerte i ulične svirke za lokalne zajednice i borce za socijalnu pravdu. Ostao je vjeran svom "Clandestino" načinu života, pokazujući da mu je sloboda i dalje važnija od muzičke industrije.
"Moja muzika je kao lijek – spolja je slatka, ali unutra je gorka istina. Pevam o patnji, siromaštvu i nepravdi, ali uz ritam koji te tjera da plešeš. Ples je naš otpor. Ako nam uzmu radost i nadu, onda su nas stvarno pobijedili", jedna je od njegovih najpoznatijih izjava.