Zlatan Ibrahimović je probao sve, ali brata Sapka nije uspeo da spasi. Sa samo 42 godine on je preminuo od leukemije.
Zlatan Ibrahimović se digao iz siromaštva i kao autsajder uspio je da postane možda i najveći švedski fudbaler ikada. Mnogo toga je preturio preko glave, ali najveća rana zauvijek mu je ostala smrt brata Sapka.
U knjizi "Adrenalin" koja je njegova autobiografija legedarni napadač je detaljno pisao o tome kako se nosio sa smrću brata koji je imao samo 42 godine kada je preminuo. Posvetio mu je i tetovažu.
"Ne želim da mislim o tome kakav ću biti kao starac i kako će ostati moje tetovaže. Ali sam ih namjerno uradio na leđima, tako da ih ne vidim. Nemam tetovaže po nogama. Tu su samo ožiljci od mog stila igre i moje fudbalske istorije. Na ručnom zglobu sam istetovirao datum rođenja svog brata Sapka, koji je umro u četrdeset prvoj godini: 30. april 1973. Leukemija ga je odnijela za četrnaest mjeseci.
Zbog toga ne želim da mislim na budućnost i usredsređen sam samo na sadašnjost. Pokušavam da ne protraćim ni sekund i da budem što je moguće bliže i da dijelim vrijeme sa svojom djecom i ljudima koje volim, jer znam da život leti i da je dovoljan samo jedan ljekarski pregled da ga izokrene", počeo je svoju emotivnu ispovijest Zlatan Ibrahimović.
"Tata, kakva je ta leukemija?"
Detaljno je pisao Ibra o tome kako se njegova porodica borila zajedno. Ipak na kraju nisu mogli mnogo da urade.
"Kada sam pitao Sapka kako je primijetio bolest, ispričao mi je da je šetao ulicom i odjednom mu se javio neki čudan osjećaj, kao da se davi na trotoaru. Osjećao se kao pod vodom, nije mogao da diše. Odmah je otišao u bolnicu i podvrgao se nizu ispitivanja. Njemu nisu ništa rekli. Dan kasnije doktor je nazvao mog oca i sve mu ispričao.
'Kakva je ta leukemija?', pitao sam ga. 'Agresivna', odgovorio je tata. 'Ali mi smo jaki. Pobijedićemo i ovu bitku.'
Sapko je započeo terapiju, ali se za nekoliko mjeseci pogoršalo. Vratio sam se iz Pariza, gdje sam igrao, i zatekao ga naduvenog, bez kose, i već mu je bilo teško da se kreće. Bilo je izuzetno teško vidjeti ga u takvom stanju. Nisam bio pripremljen. Morao je da uzima razne lijekove, od kojih se osjećao bolje, ali samo nakratko. Tata ga je otpratio do toaleta, vratio se u sobu i prvi put mi priznao: 'Nema nade.'
Gledao sam ga i shvatio ozbiljnost njegovog pogleda. Nisam uspijevao da dišem. Nisam uspijevao da gutam. Ali kako? Sapko mi je davao nadu, a tata ju je oduzimao. Sa svom fizičkom snagom koju sam imao, sa svim novcem koji sam imao, sa svim poznanstvima po svijetu koja sam imao, nisam mogao ništa da uradim da pomognem bratu. Osjećao sam se potpuno bespomoćno, apsolutna nula. Bio sam uništen", priznao je on.
"Vodim ga kod mene"
Kada je porodica vidjela da nade nema i da se Sapko neće oporaviti, riješili su da je dosta bolnica. Vratili su Sapka kući gdje se o njemu brinuo otac.
"Bilo je pravo mučenje nastaviti da igram, iako sam sa svojom snagom volje i osjećajem odgovornosti uspijevao da se isprogramiram: tokom devedeset minuta bio sam fokusiran samo na teren, davao sve od sebe, a poslije se vraćao svom bolu.
Sapku se stanje još više pogoršalo. Odveli smo ga u ustanovu za palijativnu negu, ali je tamo ostao samo nedjelju dana. Nije se osjećao dobro. Onda je tata odlučio: 'Vodim ga kod mene.'
Samo što je bio iscrpljen bolom i trudom koji je ulagao u negu svog sina, dvadeset četiri časa dnevno, i tako duže od godinu dana. Nije se odvajao od njega ni minut. Oslabio je i više nije uspijevao da ga podigne, iako je Sapko bio lak kao pero. Bio je prinuđen da ga vrati na kliniku."
Kada je Pari Sen Žermen ispao iz Lige šampiona te godine, Ibrahimović je riješio da je dosta i fudbala i da mora da bude uz brata.
Bivamo eliminisani od Čelsija iz Lige šampiona i kažem Loranu Blanu, svom treneru: 'Mister, vraćam se u Švedsku. Želim da budem pored brata.' Tada smo još imali ružičastu kuću u Malmeu, cijela moja porodica bila je tamo. Stižem iz Pariza kasno uveče.
Sljedećeg jutra se budim, doručkujem. Ne žurim, osjećam da imam sve vrijeme svijeta. Izlazim, zaboravljam jaknu u kući i vraćam se po nju. Automobilom krećem ka klinici, ne nalazim je, zovem oca koji izlazi iz zgrade, dolazi do mene i zajedno idemo do Sapkove sobe.
Već je u komi. Diše nepravilno. Tata mi objašnjava da su se produžili razmaci između udisaja. Sjedio je u podnožju kreveta. Stojim pored njega, ali mi je mučno da gledam u brata, pa slušam samo njegovo teško disanje. Nakon petnaestak minuta, tata će: 'Eto, gotovo je.' 'Šta?' 'Više ne diše.'
"Sapko me je čekao, htio je da budem tu"
Na kraju je jedva stigao Zlatan da zatekne brata živog. I danas je ubijeđen da ga je Sapko sve vrijeme čekao, da je izdržao zbog tog posljednjeg susreta.
"Sapko me je čekao prije nego što je otišao. Želio je da budem tamo, pored njega. Apsolutno sam siguran u to. Spavao sam dugo, doručkovao sam na miru i sve odradio natenane. Ali on me je čekao. Samo kada sam stigao, nakon deset minuta, moj brat je udahnuo posljednji put. Tata ustaje da ga pokrije čaršavom, a ja ga zaustavljam: 'Ne, ne diraj ga. Pusti da to uradi neko drugi.'
Sahrana se obavlja po muslimanskim običajima. Onaj koji ćef prenosi se iz ruke u ruku porodice i prijatelja. Onaj koji ga je nosio, taj se smješta na početak reda da ga ponovo prihvati. To je lanac od ruku koji ispraća pokojnika do rake. U nju ga platnenim trakama spušta šest najbližih osoba koje je tata izabrao.
Pored groba, gdje su se okupili mnogi da prisustvuju obredu, nalazi se nekoliko lopata. Tata uzima jednu i baca prvi komad zemlje u raku. Zatim sam ja na redu, radim isto što i tata, jedva dva puta, a onda ne uspijevam da nastavim. Puštam lopatu da padne. Pokriti ga zemljom znači prihvatiti da je mrtav, a u mojoj glavi je Sapko još živ. Ne mogu da prihvatim da ga više nema. Bio je previše mlad, bio je moj brat. Pridružujem se svojoj porodici i plačem s njima.
Tata nije pustio ni suzu. Sutradan se sam vratio na groblje i plakao cijeli dan, od jutra do večeri. Objasnio je: 'Radim to samo jednom i onda dosta.'", završio je emotivni Ibrahimović.
(MONDO)
BONUS VIDEO: