"Taman kad sam pomislio 'stigosmo, konačno', sačekale su nas Refikove riječi dobrodošlice da od snimanja intervjua nema ništa", ispričao nam je naš novinar Goran po povratku iz Donjeg Žedanjskog, sela sakrivenog "negdje na potezu između Milića i Srebrenice".
"Radio sam svoj posao, čuvao poredak", riječi su kojima je Refik Ahmetović priveo kraju priču, koja je punih 30 godina čekala priliku da bude ispričana.
Onako kako treba, kako se takve stvari i govore.
Po takve riječi nekada je potrebno krenuti u neizvjesnost, a u potrazi našeg novinara za glavnim "negativcem" legende o Zvonimiru Bobanu, "simbolu hrvatskog ustanka protiv sistema", nije bilo baš ničeg izvjesnog.
Ni da li će pronaći kuću "policajca sa Maksimira", sakrivenu duboko u šumovitim predjelima kraj Srebrenice, ni da li su gosti uopšte dobrodošli na dan koji se u domu Ahmetovića ne proslavlja.
"Srećom da nije postojalo ni najmanje proširenje gde bismo se okrenuli, jer bismo se sigurno vratili nazad", priznao nam je Goran, prepričavajući put koji ih je doveo pravo u Donje Žedanjsko, po priču vrijednu svakog prevaljenog kilometra, koja je u isto vrijeme i ispovijest običnog čovjeka i svjedočenje surovog profesionalca.
Utisak poslije razgovora sa Refikom bio je baš takav.
"Odgovori su bili tačni, hladni, 'goli', nije bilo ustezanja ni izbjegavanja surove istine. Kada je trebalo reći da je Titova milicija tukla, rečeno je da je Titova milicija žestoko tukla. I vjerovali smo", prepričavao je Goran utiske o sagovorniku za kojim je potraga trajala znatno duže od tih 400 kilometara puta i još šest kilometara "puta".
"Nije bilo lako pronaći kontakt. Pokušao sam preko kolega iz Sarajeva koje su radile priče sa njim, ali nisam uspio. Ni poziv na fiksni broj registrovan na njegovo ime niko nije odgovorio. Ostala mi je još jedna šansa, jer sam saznao da Refik danas vlasnik jedne auto-škole i to je upalilo na kraju", rekao je i dopunio se...
"Iako je odavno ugašena".
Refik se sa suprugom povukao u izolaciju, "negdje na potezu između Milića i Srebrenice".
"Prihvatio je na prvu da priča, što sam iskren da budem i očekivao, ali nisam očekivao da će jednom stranom puta koja vodi ka selu biti bukvalno nemoguće proći kolima. Bilo bi glupo da kažem da nisam zažalio što smo krenuli poslije svih psovki tokom vožnje makadamom, dok je pod točkovima sve pucalo. Alf (Vedran Ševčuk, fotograf i kamerman, prim. aut.) je bukvalno morao da izađe dva puta iz automobila da se ne bismo nasukali... Magla se odavno bila spustila na planinu", prepričavao je Goran šoferske muke.
U međuvremenu, izgubili su i vezu sa domaćinom, koji je trebalo da im pomogne oko "posljednje dionice".
"Imali smo samo drveni putokaz".
Ali to je bio zapravo znak da su na dobrom putu, jer kada ostanete bez dometa na mobilnim telefonima stigli ste u Donje Žedanjsko.
"Taman kad sam pomislio 'stigosmo, konačno', sačekale su nas Refikove riječi dobrodošlice da od snimanja intervjua nema ništa, ali da zato moramo da popričamo o tom putu, može li se pomoći malo, jer gradnja nije jeftina... Ne znam ni sam kako smo ovu prepreku savladali, znam da sam rekao da mi nemamo takav budžet, ali da možemo da snimimo taj dio puta, koji bukvalno ne postoji", pričao je Goran.
"To ga je odobrovoljilo, pa smo otišli da to obavimo dok je još bilo malo dnevnog svjetla. Kada smo se vratil pred kuću više niko nije znao ni šta se snima, ni da li se uopšte snima, ali je sve nekako 'leglo' kada nas je supruga Senada srdačno dočekala i poslužila. Refik nam je odmah stavio do znanja da nećemo otići bez jela, a kao da nam je rekao da nećemo otići bez priče".
Kako je ta priča izgledala, pogledajte u video prilogu koji su zabeležile naše kolege, Goran Arbutina i Vedran Ševčuk.
Refikove riječi čule su se i u Zagrebu, koji je tradicionalno obilježavao "početak rata" sjećanjem na Bobanov herojski čin.