Sve ono što budi ponos u navijaču - srčanost, izgaranje, hrabrost i upornost - bilo je "prosuto" po terenu stadiona u Humskoj. Poslije svega viđenog, rezultat nije smeo ni mogao da bude drugačiji. Partizan je prolaz dalje muški zaslužio boreći se sa gomilom problema.
Zatresla se Humska kao malo kada posljednjih godina, a imala je i zbog čega. Fudbaleri Partizana su poslije gotovo tročasovne drame uspjeli da konačno izađu na kraj sa Sočijem i plasiraju se nadomak grupne faze Konferencijske lige.
Žilavi protivnik je konačno bio eliminisan, a crno-bijeli su podno južne tribine mogli da započnu slavlje ostvareno srčanom igrom u teškim okolnostima. Zato su i emocije svih na stadionu bile dodatno pojačane.
Ekipa Aleksandra Stanojevića je poslije 1:1 u Rusiji i 2:2 u Beogradu uspjela da u penal seriji zadrži smirenost i rezultatom 4:2 obezbijedi dvomeč protiv portugalske Santa Klare. Dvomeč vrijedan evropske jeseni u novom UEFA takmičenju.
Huk sa tribina gurao je igrače Partizana, ali i igra crno-bijelih je, baš kao što je Stanojević dan ranije najavio, tjerala navijače da budu njihov 12. igrač. Sve ono što budi ponos u svakom navijaču - srčanost igrača, izgaranje, hrabrost i upornost - bilo je "prosuto" po terenu stadiona u Humskoj.
Poslije svega viđenog u 210 minuta fudbala i dodatnoj penal seriji - krajnji rezultat nije smio da bude drugačiji. Partizan je svoj prolaz dalje muški zaslužio, boreći se sa gomilom problema koji su ga zadesili.
PARTIZAN NIJEDNOM NIJE VODIO, ALI JE PROŠAO DALJE
Prve riječi trenera Stanojevića poslije ovako burnog meča bile su čestitke igračima na pokazanom karakteru. A kako i ne bi bile? Partizan za dvije cijele utakmice i dodatne produžetke nijednog trenutka nije imao vođstvo. Štaviše, tri puta je bio u zaostatku.
U Rusiji su poslije nepostojećeg penala uzvratili samo sedam minuta kasnije. U Beogradu je gol Miloša Jojića početkom drugog poluvremena dao snažan vjetar u leđa nakon kojeg se činilo da je pitanje trenutka kada će crno-bijeli preokrenuti.
Pa i poslije loše reakcije odbrane kod drugog gola Sočija, na 15 minuta do kraja, nije bilo odustajanja. Uvijek je bio jedan centaršut više, jedan dodatni pokušaj koji je podizao navijače na vrhove prstiju. Gol za izjednačenje stigao je kao nagrada u 90. minutu, hladan tuš za čelične Ruse koji su se već vidjeli na Azorskim ostrvima.
Koliko su samo puta crno-bijeli u Evropi bili na drugoj strani ove priče? A nije da nije bilo momenata kada se činilo da bi sva ružna sjećanja na AZ i Augsburg mogla da isplivaju na površinu. Šanse su se ređale i prolazile jedna za drugom. Ipak, Soči je na kraju bio taj koji je stalno bio nadomak nečeg lijepog, a na kraju ostao praznih šaka. Partizan je dokazao da je dorastao ludoj evropskoj noći.
LUDA EVROPSKA NOĆ U BEOGRADU KAKVA SE ČEKALA
Ta topla ljetnja noć zaista jeste bila luda. Iz mnogo razloga neobična. Partizan je bio u velikim kadrovskim problemima - Jović van konkurencije zbog povrede, Lutovac zbog smrtnog slučaja u porodici, a Miljković rovit. Kada je Danilo Pantić doživio povredu mišića desetak minuta prije početka meča, na teren je morao da istrči ne još uvijek 100% spremni Filip Holender.
Dodajte na to nepostojeći penal u Rusiji dosuđen Sočiju, da su crno-bijeli stalno morali da se vraćaju iz "minusa", da je tenzija pred (koliko je bilo dozvoljeno) punim tribinama konstantno rasla. Dopišite tu i da su crno-bijeli spasili živu glavu u 90. minutu onako kako su je uglavnom oni gubili, i da je sveopštoj atmosferi doprinio i ulazak golmana Nemanje Stevanovića u 111. minutu kao specijaliste za penale i dobićete ključali lonac prepun najsnažnijih ukusa.
"Posebna je emocija, kao da smo ušli u Ligu šampiona. Bila je specifična utakmica, gubili smo i vraćali se. Možda bi drugačije bilo da smo ranije pobijedili... Publika nas je nosila, a znate da nismo imali ovakvu atmosferu godinu dana", dobro je opisao Stanojević dešavanja nakon prolaza dalje.
Taj lonac se u Humskoj dugo krčkao, praktično do ponoći, sve dok Igor Vujačić nije dodao posljednji sastojak koji je nedostajao - konačnu pobjedu. "Gozba" je mogla da počne, u masi navijača koja je istrčala na atletsku stazu, ali to uspješno jelo, ipak, servirao je Aleksandar Stanojević svojim odlukama tokom meča.
STANOJEVIĆEVE IZMJENE ZLATA VRIJEDNE
Trener Partizana je, ako ćemo već da nastavimo sa analogijom kuvarstva, izmjene pogađao kao što šef sa tri Mišlenove zvezdice pogađa kombinacije sastojaka. U moru iznuđenih rješenja usljed kadrovskih problema, pronalazio je ono pravo.
Kada je vidio da Bibars Natho ne može da ostvari uticaj na igru kako uspijeva u Superligi Srbije i da ga Rusi taktički sjajno "zatvaraju", poslao je na teren Sejdubu Sumu. Koliko je problema donosio neprolaskom priprema sa ekipom zbog banalnog problema poput ukradenog pasoša, toliko je problema donio Sočiju. Gvinejac je bio lucidan i vrcav, uvijek sa potezom koji je bio usmjeren ka golu Rusa.
Kada Holender više nije mogao, na teren je ušao Aleksandar Šćekić, čovjek koji je svojim pogotkom u 90. minutu pokazao da crno-bijeli mogu da zaprijete iz svake situacije, a naročito prekida.
Poslije dinamične i vrlo produktivne partije kojom je "preorao" teren, Miloš Jojić je ostao bez snage, a zamijenio ga je mladi Nikola Terzić, momak kojem je ovo bio tek drugi meč za Partizan. Bilo mu je potrebno šest minuta da iz kornera "nacrta" asistenciju za visokog Crnogorca.
Pa i u produžecima, Stanojević se nije libio da u 111. minutu zamijeni golmana Aleksandra Popovića i uvede kasnijeg junaka Stevanovića, momka koji će odbraniti presudni penal Rodrigau. Trener crno-bijelih bio je odvažan, ali pragmatičan; napadački orijentisan, ali proračunat. I na kraju, samo su fudbaleri Sočija u Humskoj ostali gladni.
RAĐANJE LIDERA - IGOR I MARKEC SU IMALI ŠTA DA DOKAŽU
No, svaki trener, koliko god dobre odluke donosio, mora da ima prave ljude na terenu da izvršavaju zadatke. Igor Vujačić bio je jedan od njih, poput komandanta koji i poslije svojih grešaka umije da ispravi stvar. Imao je i Lazara Markovića, koji je odigrao jedan od najboljih mečeva od odlaska iz Benfike sada već davne 2014. godine.
Njih dvojica možda su pružili i najznačajnije partije u širem smislu stvari. Vujačić je imao nesreću da poslije njegovog faula van šesnaesterca u Rusiji bude sviran penal, a onda da u Beogradu ne isprati Terekova, koji je donio Sočiju novo vođstvo. Ali nije potonuo u svojoj greški, naprotiv.
Izronio je iz toga Podgoričanin na maestralan način - svaku loptu sklonio je uspješno, u produžecima jednu čak "izvukao" iz gola, a ispravljao je i nesigurnijeg partnera Sinišu Saničanina. Poslije svega, bio je strijelac penala kojim je slavlje moglo da počne. I kad sve to znate, sjetite se gdje je Igor Vujačić bio prije 365 dana - "zakucan" za klupu za rezerve, bez ikakve perspektive u crno-bijelom dresu.
Sa druge strane, Marković je na terenu potrajao do kraja prvog produžetka.Jednostavno, snage poslije svega što je napravio na terenu nije ni moglo da mu ostane. Bivši igrač Liverpula je na evropskoj sceni odigrao kapitenski - probijao je po desnoj strani iznova i iznova, a svaki put kada bi dobio loptu, čitav stadion je očekivao da će se nešto dogoditi. Da, nije uvijek birao idealna rješenja i da, dešavalo se da ga nekad prelako zaustave.
Ali to ga nije usporavalo. "Markec" je nastavljao da vuče ekipu naprijed, sve dok nisu proradili i drugi, prije svih Sejduba Suma. Obilježio je meč svojom direktnošću i naraslim samopouzdanjem i na u oba meča protiv Sočija iznova donosio opipljiv učinak. Riječima trenera Stanojevića, "Partizanu mnogo znači ovakav Lazar Marković".
Partizanu mnogo znači i ovakva evropska pobjeda. Neka se sada spremi Santa Klara...
(MONDO)