Srpkinja je pojačanje Barse, tu je da im "sredi glavu": Saša za MONDO - Ćavi mi rekao da sam ekspert, igračima sam brat!

Živjeti fudbalski san nije lako. Fudbaleri širom svijeta posvećuju živote karijeri, u nadi da će dostići vrhunac. Igrači sanjaju da će jednog dana zaigrati u najjačim ligama Evrope i nositi dresove najslavnijih klubova. Oni najsrećniji, onaj promil najboljih dođu u tu poziciju poslije mnogo muka. A zamislite kako je tek jednoj ženi.

To je uspjela Saša Sredanović, sportski psiholog. Ako već Srbija dugo nije imala nekog svog u Barseloni, ona će biti tamo od naredne sezone. Radiće rame uz rame sa Ćavijem Ernandezom i pomagati katalonskom velikanu da se vrati osvajanju trofeja. U razgovoru za MONDO, Sredanovićeva otkriva kako je tekao njen više nego uspješan profesionalni put, kako je sa legendom španskog fudbala razvila specifično prijateljstvo i šta joj je Ćavi rekao prilikom njihovog susreta.

Saša je prethodne tri godine provela u Španiji i učinila da postane "najbolje čuvana tajna" uspjeha klubova u kojima je radila. Poslije početnog usavršavanja u Sloveniji na polju sportske psihologije, postala je dio Atletik Bilbaa. Nakon uspješne sezone u kojoj su Baskijci osvojili Superkup Španije, uslijedio je novi izazov - odlazak u Betis.

Tamo je provela dvije uspješne godine, ova posljednja krunisana je osvajanjem Kupa kralja i prvog trofeja za "zeleno-bijele" poslije 17 godina. Njen nemali doprinos primijetili su i drugi - Barselona je brzo reagovala i dovela Sašu u svoje redove. Šestogodišnji ugovor je dokaz koliko se cijeni rad rođene Podgoričanke.

"Trener Betisa Manuel Pelegrini je odigrao ključnu ulogu. On mi je rekao ’Dijete, to je ponuda koja se ne odbija’. Iskreno, teško mi je bilo da odem iz Betisa. Srodila sam se sa svima i atmosfera je tamo toliko dobra da je to nerealno opisati. Ali sada je vrijeme za novi izazov", počinje Saša Sredanović priču za MONDO samo par dana nakon što je dogovor sa Barselonom postignut.

I dok se Barselona po medijima dovodi u vezu sa Robertom Levandovskim i drugim zvijezdama evropskog fudbala, iza kulisa se radilo na dovođenju Sredanovićeve. I za nju je Barsa morala da plati obeštećenje.

"Imala sam ugovor na četiri godine sa Betisom, pa je Barselona morala da plati obeštećenje, isto kao igrača kad dovode. Na to su oni pristali i moja uloga u Barseloni će biti da radim u prvom timu, ali i da budem uključena u njihovu čuvenu akademiju ’La Masija’. Na akademiji nema psihologa, ali ću raditi sa trenerima, jer je i njima važno da imaju psihološku potporu", otkriva Saša kako će izgledati njena uloga u jednom od najvećih klubova svijeta.

Ali kakav je konkretno posao sportskog psihologa? Pozicija koja u srpskom fudbalu ne postoji, na Zapadu je uobičajena. Samo jedna od uloga Sredanovićeve je da vrši psihološku procjenu potencijalnih pojačanja.

"Iz poštovanja prema Betisu i svemu što mi je tamo dato, i koliko mi je Pelegrini dao odriješene ruke, obećala sam da ću ostati narednih nedjelju dana u klubu, da uradim psihološku procjenu igrača koji bi mogli da dođu i kojim će se ekipa pojačati. Treba Nabil Fekir da se rastereti, treba tu još nekoliko igrača da se dovede", Saša "odmotava klupko" i nastavlja:

"Prvo i osnovno je ono što trener zahtjeva da ja kod igrača vidim. Moram da vidim da li je mentalno na bar sličnoj razini na kojoj je klub ili bar linija u kojoj će igrati. Da ne bude da je individualac koji hoće da lopte idu samo na njega. Nego da bude timski igrač. Vrše se razne procjene, od mentalnog stanja i stabilnosti, balansa u kom se nalazi, do njegovog maksimuma, njegovih želja za klub i njegovih želja poslije toga. Iz toga izvučeš srž. Njega kao kompletnu osobu i igrača. To predaš treneru i on donosi odluku da li njega uzimamo ili ne uzimamo. Gledam koliko je imao golova i asistencija, koliko akcija je krenulo od njega - sve ti to govori čak i kakav je profil čovjeka. Onda imaš razgovore s njim, šta on očekuje i kako očekuje. Vjerujte mi, i igrači kao i svi ljudi znaju da lažu. Ja sam tu da prepoznam da li je to tako ili nije."

Nedavno završena sezona je u Betisu bila istorijska, a Saša - koja tečno govori čak sedam jezika - otkriva koliki udio u svemu tome može da ima jedan sportski psiholog.

"Niko iz Betisa nije imao viziju niti plan da se ide na Kup kralja ove sezone, to smo uz kafu gospodin Pelegrini i ja pričali. I ja mu kažem ’Što ne bismo išli na Kup kralja?’ Mislio je da nećemo imati snage, ali mi je dao zadatak da napravim plan kako to da izvedemo. I na kraju osvojimo Kup. Betis odavno nije igrao ovako lijep i otvoren fudbal i davao svaku treću utakmicu po četiri gola. I onda kad gledaš analizu, ti tačno vidiš šta je trenerov dio, šta je dio kondicionog trenera, a šta je psihološki dio. Jer mi primimo gol u prvom minutu, ali onda poslije toga damo četiri gola i pobijedimo 4:1. To je psihologija i glava igrača. I Barselona je to pratila i poslali su ponudu za mene, jer, kako mi je rečeno, za njih i njihov senzibilitet u ovom trenutku nema niko bolji."

Barselona zna zbog čega im je baš ona potrebna.

"Meni je objašnjeno da Barselona ima problema sa oscilacijama u poslednje dvije godine. Te su na trećem mjestu pa na petom pa na sedmom, pa se vrate na drugo mjesto. Dakle treba ih balansirati i treba im ta psihološka potpora. Igraju Ligu šampiona koju odavno nisu uzeli. Ne znam ko je insistirao na mom dovođenju, to ću tek da saznam kad dođem u klub. Ali to se radi na nivou kluba, menadžment sa trenerom. Ako te ne želi trener, džabe te želi menadžment", jasna je Saša Sredanović u razgovoru za MONDO.

Dakle biće dosta sarađivanja sa legendarnim Ćavijem. Sa njim je naša sagovornica već imala zanimljiv susret.

"Ćavi mi je prišao poslije jedne utakmice s Barselonom. Pružio je ruku Pelegriniju, pružio je ruku i meni i Ćavi mi je tad rekao ’bravo, pravi si mastermajnd (genijalac, ekspert, prim. aut)’. Nasmijala sam se i rekla ako to dolazi s vaše strane, onda je to velika čast. Vjerujem da je on imao veliki udio po pitanju mog dovođenja u Barselonu."

Postoji li onda neki igrač Barselone sa kojim bi posebno voljela da sarađuje i vidi na koji način funkcioniše?

"Ima ih par, ali ne mogu to da kažem. To bi bila favorizacija i dobila bih kaznu da otkrijem neko ime. Oni su svi zanimljivi, ako ćemo realno. Interesantni su profili igrača. Ali trener i ja ne gledamo fudbal iz istog ugla. Naravno da se perfektno razumijem u sve segmente fudbalskog dijela, tehničko-taktičkog dijela. U suprotnom ne bih mogla da radim. Ali ja gledam i gestikulaciju i na koju stranu je igrač okrenuo glavu. Kad se igrač zagrijava, ja već vidim kakav će igrač da bude na terenu. A trener nema vremena da na to obraća pažnju. Dosta sam ih analizirala, jer sam igrala protiv Barselone pa sam morala, i onda za pojedine igrače se prosto fasciniraš. I onda se misliš ’Bože, da mi je sa ovim čovjekom sarađivati’. Mislim, tad mi Barselona nikako nije bila u glavi, to misliš onako privatno, da vidim šta je u njegovoj glavi."

I dok navijači širom svijeta razmišljaju šta je igračima u glavi kada određene odluke donose na terenu, bilo dobre bilo loše, Sredanovićeva je ta koja najbolje zna njihovu psihu. Jasno i glasno dočarava kako fudbaleri zapravo funkcionišu.

"Vjerujte mi, koliko god djelovalo da je neki igrač čvrst na terenu, tu su brojne nesigurnosti. On na terenu možda izgleda spreman i na to kad promaši, jer sam ga na to pripremila, ali onda u svlačionici on ode i baca kopačku, udara, bijesan je. I onda mu kažem ’dođi sutra da te sredimo’. Igrač se boji da će i sljedeći put da promaši, jer zna da može da sljedeću utakmicu bude na klupi. Uvijek moraš da im držiš balans i visok nivo, zato imaju dosta bojazni. Dosta igrača bude nervozno poslije jedne slabije utakmice. Mi i kada pobijedimo, ja im kažem ’super, slavite noćas, fantastično, ali sutra čiste glave na trening, zaboravite da smo pobijedili’. Isto i kad izgubimo. Ne dajem im prostor da se previše slavi ili tuguje. Ako imaš problem što si igrao loše juče, dođi kod mene u kancelariju da razgovaramo."

Poseban su primjer napadači koji su u golgeterskoj krizi.

"Kad napadač ne može da da gol na tri utakmice, on upada u krizu i sve ga stigne. Dođe poprilično tužan da se žali. Onda ja moram da ga podignem, da ga podržim. Prvo tražimo razlog zašto nije mogao da da gol. Ako nije do njegove greške, nego lopte nisu išle na njega… Ako su njegove greške, onda gledamo zbog čega su nastale te greške, pa ih onda ispravljamo iz srži. Ali uz sve to moraš da ga motivišeš da on to zna i može i pokažeš mu na konkretnim primjerima gdje je on to uradio kako treba, da je davao po dva gola po meču. Tu si da im ne daš da klonu ni da se vinu u visine, jer ni jedno ni drugo nije dobro."

Sredanovićeva se posebno ističe radom sa igračima iz veznog reda i napadačke linije. I svaki zahtjeva drugačiju pažnju - što spram ličnosti, što spram pozicije.

"Razlika između igrača sa različitih pozicija je da oni ne razmišljaju na isti način. Napadač, igrač sredine i odbrambeni - njima centri u mozgu ne rade na isti način. Prosto i jednostavno."

Iz protekle sezone se posebno ističe situacija sa finala Kupa kralja, kada je Saša u svlačionici imala šta da poruči igračima Betisa i pre trenera Pelegrinija.

"Igrali smo 1:1 protiv Valensije, idu produžeci. Ulazimo u svlačionicu pred produžetke. Svi su nervozni, onako baš. I onda im kažem sve ono što sam im već ubacivala u podsvijest. Konkretno tada, kažem im ’I da dođe do penala, od pet penala, dajemo pet. I ako bude šest, dajemo svih šest. Je l’ vam to jasno? Sumnja li iko u sebe? Ne. Okej, idemo napolje’. Pelegrini mi je rekao da sam uradila pravu stvar. I onda je tu Hoakin podigao atmosferu, on je stvarno pravi kapiten. I tako je bilo. Nijedan igrač nije odao niti jedan odsto straha da će promašiti taj penal. Svi su bili sigurni da će dati gol. Ali to je dio psihologa, da ubijedi igrače."

Nije ni čudo da onda igrači poslije svega toga na Sašu gledaju "kao na brata", kako je jednom prilikom rekla.

"To sam žargonski rekla, jer su me pitali da li te nekad neko od igrača ’muva’. Ne, toga nema. Iz razloga što je vrlo strogo i zakonom, i našim ugovorima, zabranjeno i propisano da je to mobing. Ali kreneš od sebe. Možda sam ja nekom igraču na prvi pogled simpatična, ali ti moraš da dođeš na razgovor kod mene. Ja te intervjuišem i ako ti zauzmeš stav i postaviš granicu, oni to ne prelaze. Kad oni krenu da se otvaraju, ko kakve probleme ima, ko gdje želi da se poboljša, kad ti iznesu neke stvari iz privatnog života, onda te niko više ne doživljava kao ženu. Zvuči smiješno, ali doživljavaju te kao dio ekipe."

Iz te ekipe se posebno ističe legendarni Hoakin. Čovjek koji je postao sinonim za Betis sa punih 40 godina je podigao trofej Kupa kralja, isti onaj koji je "zeleno-bijelima" donio i davne 2005. godine. Hoakin i Saša su ovih godina postali veliki prijatelji.

"Mi popijemo late makijato, kao što volimo, pričamo o životnim stvarima, njegovim i mojim. Ali kad on zakorači u moju kancelariju, on je tad samo Hoakin koji igra za Betis. Tad više nije moj prijatelj, tad radimo. Jasno odvajam to što smo mi privatno dobri. Oboje smo svjesni da nam treba zajednička saradnja u klubu da bismo napravili najbolji mogući rezultat. Hoakin nije neko ko često pada, koji ima oscilacije te vrste. Niti je nesiguran, on je klasa od igrača, to svi znamo. Ali i klasama od igrača se dešavaju lomovi. I onda dođe i i te kako se on požali. Ali sve prisvoji i primijeni što mu se kaže. Prijateljstvo jeste prijateljstvo, ali to se zaboravlja kad radimo."

Kao i svi navijači Betisa, Sredanovićeva obožava Hoakinov specifičan karakter.

"On je živopisan. Recimo, on ima dionice u Betisu. I on će po završetku karijere postati direktor Betisa i dođe novinar i pita ga glupo pitanje. A Hoakin to najviše mrzi. Pita ga novinar čime će se baviti po završetku karijere. On kaže ’biću plejboj, snimaću filmove za odrasle'. Mislim, čovjek je to izjavio mrtav ’ladan. Svi u čudu i šoku, a mi znamo da je on takav. ’Čovječe, znaš da imam dionice, da ću biti u klubu nešto, ostaću u fudbalu’. On djeluje takav i on je vesele prirode. Jako je pozitivan. U momentima kad je najteže, tad ga uvodimo na teren. Ne trošimo ga bez veze, ipak je on u godinama. I u godinama on odigra bolje od mlađih. Kad nam je kriza, on uđe i kompletna atmosfera tima se diže. Hoakin je taj koji zna da ponese igru. On je čovjek koji ima ’iks faktor’. Jako je lojalan prijatelj i suprug, lojalan je klubu i igračima. Ali je rođeni pobjednik i voli izazove. O njemu sve najbolje što mogu da kažem. Zapravo, najbolja osoba koju sam upoznala u Španiji jeste on."

Sa Hoakinom, jednostavno, mora da bude i zanimljivih anegdota.

"Otišao čovjek da podigne trofej Kupa kralja i to od kralja Španije da preuzme. Diže onaj pehar, plače i smije se u isto vrijeme i zamalo da udari kralja peharom. Njega baš briga što je kralj iza njega, on maše, ništa ga ne zanima. To što će kralja da zvekne u glavu, to nema veze. S njim je uvijek neko smijanje."

Ali osim svoje duhovitosti, Saša voli da kaže da je privatno Hoakin njen psiholog.

"Imaš 24 igrača sa kojima moraš da sarađuješ. Dosta je tu rada, pogotovo kad su tri utakmice za sedam dana. Tu čuješ sve i svašta i ima negativne energije dosta. Sve igrače spremiš i izbalansiraš ih. I onda meni glava bude puna toga šta mi je rekao Fekir, šta mi je rekao Bravo, ovaj, onaj… I izlazim premorena i on me onako pogleda i kaže ’Sale, ajmo na kafu’. I onda počne da priča neke šaljive stvari. Naravno, nikad on mene ne pita za igrače šta pričaju, oboje znamo da je to zabranjeno. Izjadam mu se da mi je puna glava, da ne mogu više. I onda on ’lupi’ kako bih ja prešla tenkom preko Real Madrida i da ja sve mogu. I onda kako ti njemu da se ne nasmiješ? On meni tehnički jeste psiholog od prvog dana."

Zapravo, Hoakin je odigrao bitnu ulogu da ona bude sjajno prihvaćena od strane ekipe.

"Kad sam došla, nisu oni mene baš prihvatili nešto ’vau’, već sa rezervom. Jedino Pelegrini zaista jeste. E sad, prvi intervju dolazi Hoakin. Razgovarali smo, potom i sa svim ostalim igračima i onda su oni nešto pričali među sobom. Nisam bila prisutna, ali sam čula od pomoćnog trenera da je Hoakin igračima rekao ’mi imamo ’mastermajnd’ psihologije i ne budete li je slušali, lično ću ja imati pritužbe kod trenera’. Tako da je on mene u startu podržao, jer je vidio u meni šta treba da vidi u meni."

I saradnja sa Manuelom Pelegrinijem je nešto na čemu je Saša zahvalna.

"Briljantan i blistav um. Jeste on čovjek u godinama, ali pogledajte koje klubove je vodio i kakve je uspjehe pravio. On je čvrsto nogama na zemlji. Nikada nije potcjenjivao protivnike, uvijek je trezvene glave dobijali mi ili gubili. Ozbiljan fudbalski mag. Ne voli da je u centru pažnje. Ima mali krug ljudi oko sebe kojima vjeruje i pažljivo bira riječi. Saradnja s njim je mnogo doprinijela mom razvoju."

Koliko onda sportski psiholog blisko sarađuje sa trenerom tima?

"Ta saradnja je najbliža moguća. Moram da znam svaki njegov korak, jer na osnovu toga radim sa igračima na psihološkom planu. Imali smo situaciju da smo nešto mijenjali dan pred utakmicu, gdje mi je rekao da sazovem ekipu da se okupe. To što je on promijenio u postavci, mijenja i meni sve što ja treba da uradim sa igračima. I dobili smo tu utakmicu. Tako da što se tiče i Barselone, jako mi je bitno da je trener to prihvatio, jer moj posao nema vidljivog učinka ako nije usko povezan s trenerom. Džabe me kompletan klub hoće ako me trener neće, jer trener je u mom poslu centralna figura."

Od igrača Betisa koji ju je najprijatnije iznenadio, Sredanovićeva izdvaja Nabila Fekira.

"On možda odaje utisak nadobudnog momčića koji zna da igra fudbal, zna da igra jake utakmice, ali nekad ta njegova nadobudnost zna da ugrozi cijeli tim i da dovede do toga da primimo gol. Nije bio otvoren za saradnju neke tri-četiri nedjelje. I onda je petu nedjelju vidio da nešto ne funkcioniše i došao kod mene. Nisam ga zvala, pojavio se na vratima i rekao ’šta ćemo sa mnom?’ I počela sam da se smijem. Rekoh sve ćemo srediti, samo mi kaži gdje je problem. Kaže ’svugdje’. I to mi je bilo tako simpatično. To smo sve sredili i izrastao je u ozbiljnu igračinu. Vidim u njegovom odnosu prema sebi i igri koliko smo napredovali s njim. Od njega očekujem da će baš mnogo da napravi u budućnosti."

Sredanovićeva otkriva i da joj u nekim situacijama posebno pomaže to što je žensko - kada igrači zabrljaju u svojim vezama sa suprugama ili devojkama.

"Mnogo to utiče! Bilo je situacija kada imaju probleme sa ženama, djevojkama, i dođe igrač rastresen pred utakmicom. Ja ga pitam šta nije u redu, da riješimo. Kažem mu fokusiraj se sada, diši, umiri se, i onda ćemo poslije utakmice da riješimo problem. Samo ti ovo završi kako treba i poslije rješavamo tvoj problem. I mi poslije pobijedimo na toj utakmici i igrač dođe kod mene. I onda mu ja kao žena kažem - ’napravio si grešku tu, tu i tu. Sad se vadi tako, tako i tako.’ Tako mu pomažem, jer to što doneseš od kuće, remeti svima planove, cijelom timu. To je normalno, nije život samo fudbal, mnogo utiču porodice i svašta nešto oni donesu na stadion."

Uloga sportskog psihologa na posebnoj važnosti dobija kod igrača koji dožive ozbiljnije povrede.

"Kada se to desi, ti sa njim prođeš kroz cijelu povredu. Svaki dan si mu na raspolaganju i da vidiš u kom smijeru ide i kako se osjeća. Da zna da jedva čekamo da se vrati i da će biti još jači. Neki se plaše da neće moći toliko da koristi tu nogu jer će je možda opet povrijediti. I onda si tu da ga bodriš i ukažeš realno na stvari, da se to dešava i da ćemo zajedno to proći. Tu sam im glavni oslonac, do izlaska na teren i prve dvije-tri utakmice - sa njima najviše radim jer je njima ta mentalna podrška najpotrebnija."

Sredanovićeva je, u želji da podigne svijest u Srbiji o važnosti sportske psihologije, izdala i knjigu "Psihologija pobjednika". U njoj su svoje riječi na temu psihologije imali i igrači poput Luke Modrića, Edina Džeka, Jana Oblaka, Ognjena Koromana… Na promociji knjige u Beogradu trebalo bi da prisutan bude upravo Hoakin.

"Psiholog je postao u istoj ravni sa kondicionim trenerom. Ako treniraš tijelo, moraš da treniraš i svoj um. Fudbal se samo u posljednjih 10 godina mnogo promijenio, nije isti. Mnogo je brži, taktika se mnogo promijenila i mnogo toga je posvećenije igračima. Njemu je i neophodan taj psiholog, jer je preveliki pritisak. Ta knjiga je sve ono što znam i što sam naučila tokom godina rada - od trenutka kada je Dik Advokat potpisao moju specijalizaciju, do dolaska u Barselonu."

Ali kao što fudbalerima nije lako da se domognu prvog tima Barselone, nije bilo ni njoj. Na kraju, sve ima svoju cijenu.

"Prvo, radim posao koji volim i zahvalna sam dragom Bogu što mi je dao mogućnost da se bavim onim što volim. Mnogo sebe i rada sam uložila u to. Mnogo neviđanja porodice. Ovaj posao te dovodi u situaciju da u većini slučajeva nemaš vremena za privatan život. Zbog Kupa kralja nisam porodicu vidjela tri mjeseca. Najlakše je da dođu kod mene, ali sam njihov dolazak bi meni dosta remetio, jer je preozbiljan rad uložen u cijelu sezonu. Ostaneš željan i oca i majke i brata, toliko je zahtjevno sve. Postigla sam mnogo toga u ove tri godine. I taj španski fudbal mi je mnogo dao, ali mi je mnogo i uzeo", zaključuje Saša Sredanović u razgovoru za MONDO.