Siniši Mihajloviću je tokom rata srušena kuća, a najteže mu je bilo kada ga je majka pozvala preko telefona i kada je shvatio da oko nje pucaju.
Siniša Mihajlović je tokom ove nedjelje dobio otkaz u Bolonji, što mu je vrlo teško palo i zbog toga se javnosti obratio pismom, ali njegova životna priča imala je nažalost i mnogo teže trenutke. Dobro je poznato da se dvaput borio za zlokobnom bolešću, dok je pravu dramu preživio još dok je bio u ranim dvadesetim, kada je na prostoru bivše Jugoslavije izbio rat, ubrzo pošto se sa Crvenom zvezdom u "jugo sastavu" popeo na krov Evrope u Bariju 1991. godine.
Mihajlović je u to vrijeme bio na odmoru i urpkos "zveckanju oružjem" nije vjerovao da je moguće da izbije rat, posebno je smatrao da je to nemoguće da se desi na teritoriji Bosne, međutim ispostavilo se da nije bilo tako...
"Da se zarati u Bosni... Ma kakvi, nema teorije. Bosanci bili najjači ljudi na svijetu. Da se zarati u Srbiji i Hrvatskoj može, ali u Bosni - to je onda smak svijeta. Nemoguće da se zarati sa Bosancima, oni su bili takvi, kad je tamo izbio rat - onda je bilo šta je ovo čovječe... Rat je počeo u mom mjestu. Moja prva kuća je srušena. To je srušio moj najbolji prijatelj Hrvat. Bio sam na moru, na Ibici, bili smo Tanjga, Jokan i ja. Zovem kevu kući i čujem puca se....", prisjetio se Mihajlović početka rata u Vukovaru u dokumentarnom filmu o evropskoj tituli Crvene zvezde "Najlepši dan života".
"Rekoh joj - smanji televizor, ne čujem te od filma. Ma kakav televizor, to je izbio rat, pucaju ovdje. Gdje je izbio rat? Pucaju ovdje oko kuće ratuju..."
Siniša Mihajlović je tek 24 godine poslije rata bio u Borovu (prvi put 2015. godine) i nije mogao da se orijentiše u svom selu pošto je sve bilo srušeno i uništeno, ali je na kraju oprostio komšiji Stipi, najboljem prijatelju, koji je sravnio njegovu kuću sa zemljom u toku rata.
"Pod mojim pritiskom, roditelji su spakovali najnužnije stvari i doselili se u Beograd. Priključio nam se i brat Dražen. Poslije je do nas stigla vijest da je naša kuća u Borovu minirana i da je neko ispalio metak u moju sliku na zidu. U tom groznom činu bilo je određene simbolike, poruka je bila više nego jasna. Ko je mogao da baci bombu na našu kuću? Ko je i zašto pucao u moju i Draženovu sliku? Ta pitanja su me proganjala dok napokon nisam saznao istinu. To je učinio Stipe, jedan od mojih najboljih drugova iz djetinjstva, kojeg sam doživljavao kao brata. Vidjeli smo se 2000. godine u Zagrebu. Došao je u hotel i pitao me da li sve znam. Priznao mi je da je zapalio kuću, ali i spasao moje roditelje. Oprostio sam mu...", napisano je u knjizi o Mihinom životu autora Miroslava Gavrilovića.
Mihajlović je u intervjuu za "Gazetu" ispričao da je Vukovar za njega bio najljepši grad na svijetu, ali je postao simbol rata kada se vratio u njega i ugledao ga poslije dvije i po decenije...
"Pamtim ruševine zgrada i mašine koje su pravile rovove. Ptica nije letjela, nije bilo ni pasa. Pamtim pogled dva desetogodišnjaka, dok su nosili puške. Imali su oči muškaraca u tijelu djece. Tužne oči koje su vidjele sve osim detinjstva. Jedan od njih mi je prišao i pitao me je ko sam. Često pomislim na to dijete, volio bih da znam šta mu se dogodilo. Ako ga rat nije uzeo, onda je danas muškarac. Možda ima ženu i djecu. Nadam se da su ta djeca postala odrasli koji su ponovo otkrili malo svjetlosti", ispričao je tada Siniša Mihajlović o čijem životu bi mogao da se snimi film.