Osmorica srpskih fudbalera iz dijaspore koji su odabrali otadžbinu: Odbili druge zbog domovine

Fudbalska reprezentacija Srbije dobila je dobru vijest u ponedjeljak. Selektor Dragan Stojković Piksi saopštio je da je razgovarao sa Lazarom Samardžićem, igračem srpskog porijekla koji je stasao u Njemačkoj, i otkrio da je fudbaler Udinezea izabrao da od naredne sezone obuče dres "orlova". Uprkos prethodnim informacijama da bi Samardžić mogao da nastavi put u mlađim selekcijama Njemačke ka seniorskom timu, on je izabrao da predstavlja svoju otadžbinu.

Time se povećava lista igrača koji su u posljednjih deceniju i po odlučili da zaigraju za Srbiju u seniorskom fudbalu, uprkos ponudama drugih reprezentacija. Često se u medijima piše o igračima srpskog porijekla koji su odrastali u dijaspori, a spisak onih koji su se odazvali zemlji svojih predaka sve je duži.

U prethodnih 16 godina, osmorica igrača odlučili su se za srpsku trobojku i nadimak "orao", a oni su stizali u reprezentaciju sa svih meridijana. Ovako je izgledao put ka njihovom dovođenju u nacionalni tim.

MNOGO JE SRBA STIGLO IZ "ŠVICE"

Zapravo, prvi sa ove liste niti je imao poziv Švajcarske, niti je prvi meč za ovu reprezentaciju odigrao kada se ona zvala Srbija. To je Ivan Ergić, fudbaler kojeg možemo u tu grupu uvrstiti kao neko ko je već pet godina bitisao u švajcarskom Bazelu. Nekadašnji vezista rođen u Šibeniku izabrao je da igra za Srbiju i Crnu Goru 2006. godine, iako je prethodno odigrao jedan meč za U20 selekciju Australije.

Ergić se sa porodicom preselio u zapadnu Australiju kada je imao 16 godina i tamo je ostao četiri godine, sve do odlaska u Juventus, a potom i Bazel. Prvi meč u nacionalnom timu bio mu je ujedno i posljednji meč Srbije i Crne Gore na svom tlu, protiv Urugvaja, uoči odlaska na Mundijal 2006. godine. Odigrao je 11 mečeva, a posljednji 2008. u pobjedi 6:1 protiv Bugarske, na oproštaju Save Miloševića.

Još jedan Srbin iz Bazela koji je mogao da igra za drugu reprezentaciju je Zdravko Kuzmanović. I ovaj vezista je u tom klubu počinjao seniorsku karijeru, a inače je rođen u Tunu 1987. godine. Poslije četiri meča za tamošnju mladu selekciju, izabrao je Srbiju i u martu 2007. debitovao. Upisao je 50 nastupa i postigao šest golova, ali ga mnogi i dalje pamte po penalu koji je skrivio na meču Srbija - Gana na Svjetskom prvenstvu 2010. godine.

Ako je već Kuzmanović "donio loše vijesti" na jednom Mundijalu, Srbiju je na onaj naredni odveo drugi "srpski Švajcarac" - Aleksandar Prijović. Napadač rođen u Sent Galenu igrao je u mlađim kategorijama malo za selekcije Srbije, a potom za švajcarske timove, da bi 2017. ipak odlučio da ponese dres "orlova". U naredne dvije godine je upisao samo 13 nastupa i postigao tek dva gola. Ipak, onaj protiv Gruzije u Beogradu direktno je odveo Srbiju na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, pa se može reći da je stameni napadač svojoj otadžbini ipak dosta donio.

A onda, tu je i Miloš Veljković. Sa štoperom rođenim u Bazelom nije bilo baš toliko briga hoće li izabrati Srbiju ili zemlju rođenja. Igrao je za Švajcarsku u U16 uzrastu, ali kako je već tada postao igrač Totenhem Hotspura, brzo je stigao na radar ljudi iz FSS. Već od 2012. bio je dio kadetske selekcije "orlova", a svoj trag u srpskom fudbalu ostavio je već 2013. i 2015, osvajanjem prvo omladinskog Evropskog prvenstva, a onda i omladinskog Mundijala na Novom Zelandu. U Kataru bi mogao da bude i starter u timu Dragana Stojkovića.

DIJASPORA IZ NJEMAČKE SVE ČEŠĆE MEĐU "ORLOVIMA"

Ali nije samo švajcarska dijaspora doprinosila reprezentaciji Srbije. Tu je i ona iz Njemačke, a prvi među igračima iz te zemlje bio je Neven Subotić. Rođeni Banjalučanin je sa dvije godine otišao sa ocem u Njemačku u potrazi za poslom i tamo su ostali do 1999. godine. Tada se Subotići sele u SAD i Solt Lejk Siti. Sa 18 godina, Neven profesionalnu karijeru počinje u Majncu. Zbog svega toga, ovaj defanzivac je u karijeri mogao da bira između selekcija Njemačke, SAD i Bosne i Hercegovine.

Igrao je za kadete i omladince SAD, ali je 2009. ipak izabrao Srbiju. Subotić je zaigrao u selekciji Radomira Antića i debitovao u pobjedi protiv Rumunije na putu ka Svjetskom prvenstvu. Do 2013. je upisao 36 nastupa, prije nego što je selektoru Siniši Mihajloviću saopštio da više ne želi da igra za nacionalni tim, već da se posveti klupskoj karijeri.

Uz njega, od igrača koji su stasavali u Njemačkoj, za Srbiju je zaigrao i Sava-Aranđel Čestić. Bilo je to tokom juna prošle godine, na Kirin kupu u Japanu, kada je selektor Stojković želio da pruži šansu igraču koji je mogao da zaigra za Njemačku. Čestić je rođen 2001. u Ofenbahu na Majni, a nastupi u bundesligašu Kelnu su ga preporučili. Ipak, od tada je postalo jasno da baš i neće biti od prevelike koristi nacionalnom timu, pošto je ove godine kratko nastupao za hrvatsku Rijeku, a od ljetos je bez kluba.

Njima bi trebalo da se od naredne godine pridruži i Lazar Samardžić, nakon Piksijevih dobrih vijesti da bi talentovani igrač Udinezea trebalo da bude dio nacionalnog tima od početka kvalifikacija za EURO 2024. Od septembarskih mečeva, Srbiji će se pridružiti i jedan "srpski Kanađanin" - Stefan Mitrović. Krilni fudbaler Crvene zvezde je imao poziv Kanade da bude dio selekcije možda čak i na Svjetskom prvenstvu u Kataru, ali je i on nedavno odabrao da nosi dres Srbije. Tako je Srbija uspijevala da privoli igrače iz srpske dijaspore iz Kanade, SAD, Australije, Njemačke i Švajcarske. Ipak, jedna zemlja se posebno ističe kao ona odakle je nekolicina srpskih igrača ipak zaigrala za drugu selekciju. To je Austrija.

SRPSKI AUSTRIJANCI IZMIČU

Čak trojica igrača srpskih korijena "izmakla" su srpskom nacionalnom timu. I sva trojica su rodom iz Beča. Najstariji među njima je Marko Arnautović, danas napadač Bolonje i čovjek sa čak 102 nastupa i 33 gola u dresu Austrije.

"Uvijek se prekrstim kad slušam himnu, što je i normalno jer sam pravoslavac. Majka mi je iz Austrije i zato poštujem austrijsku himnu, ali mi je otac Srbin, pa je normalno da volim 'Bože pravde'. Uvijek sam želio da igram za Srbiju. Moj otac je razgovarao sa nekim ljudima kad sam imao 17 godina, ali iskrsli su neki problemi. Tada je selektor bio Radomir Antić, otac je pogurao tu priču, ali na kraju nismo uspjeli i obukao sam dres Austrije. Prosto, svako želi da igra na najvišem nivou, da napravi što bolju karijeru", pričao je Arnautović uoči mečeva Srbije i Austrije u kvalifikacijama za Mundijal 2018. godine.

Drugi je Aleksandar Dragović, danas defanzivac Crvene zvezde. Još od 2009. je u nacionalnom timu rodne zemlje, kada je nosio dres Austrije iz Beča. U to vrijeme još nije privukao pažnju ljudi u Srbiji, pa je i on u međuvremenu dobacio do 100 mečeva u austrijskoj selekciji. 

"Ostao je mali žal što nisam igrao za Srbiju, jer sam čekao poziv, ali se to nije dogodilo. Nisam bio previše razočaran, jer takav je put mnogih fudbalera. Odrastao sam u Austriji, koja je više obratila pažnju na mene od Srbije, tako da se nisam dvoumio", pričao je Dragović.

Na kraju, tu je i Saša Kalajdžić, odnedavno novi napadač engleskog Vulverhemptona. Ovaj 200 centimetara visoki napadač je mogao da bude "novi Nikola Žigić", ali je uprkos korijenima iz Srbije, odlučio da bude nova nada Austrije. Istina, među ove igrače bismo mogli da ubrojimo i Cicana Stankovića, golmana rođenog u Bijeljini koji je takođe nastupao za tu selekciju, ali istina je i da on nikada nije bio neko na koga se obraćala prevelika pažnja u Srbiji.