Upoznao sam navijače u Kataru, ovo su najbolji i najgori: Ludi Argentinci, Hrvati u sijenci Ivane Knol, a Srbi...

Tokom skoro tronedeljnog boravka u Kataru sreo sam navijače iz svih krajeva sveta, ali nisu svi ostavili podjednako pozitivan utisak na mene. Neki su došli isključivo zbog fudbala, drugi zbog zabave, treći samo turistički - i sve je to u redu. Dobra vijest je da su se sjatili u praktično jednom gradu (Doha i okolina), tako da je donekle bilo moguće "osjetiti duh" Mundijala o kome su starije kolege govorile sjećajući se prethodnih prvenstava, ali ipak nije to kao nekada, nedostajalo je "karnevalske atmosfere" i manje navijača botova koji su tu samo da naprave sliku "da ih ima". Za onu mundijalsku groznicu odgovorne su najviše tri-četiri nacije, ostali su se šlepali...

Bez ikakve sumnje "najmundijalskija" publika je argentinska, iako i nisu najbrojniji u Kataru. Pogledao sam sve četiri njihove utakmice na Svjetskom prvenstvu i ostao bez teksta koliko žive fudbal i koliko se zbog njega "kidaju", a pjesma ne prestaje od polaska na utakmicu i pet sati ranije. Uvijek se okupljaju u većim grupama, gotovo svi nose dresove Mesija ili Maradone, a njihove melodije su toliko zarazne da se i neutralni navijači priključuju poslije dva-tri stiha.

Zbog njihovog navijanja u metroima nećete strahovati za život već im poželjeti sreću, dok će vas njihova energija sa tribina natjerati čak i da sklonite oči sa Mesija. Stadion se "trese" kada Argentina postigne gol, a onda kreće grljenje, ljubljenje, urlanje... Baš onako kako i fudbal treba da se osjeti i kako bismo voleli da je svuda u svijetu. Zato su na osnovu svega prikazanog na tribinama, Argentinci i zaslužili da budu prvaci svijeta, prosto fudbal je za njih religija, ali to nažalost po njih ne igra ulogu, moraće to da dokažu na terenu.

Zanimljivo je da su u njihovoj grupi "C" igrale još dvije reprezentacije čiji su navijači ostavili strašan utisak. To su Meksikanci koji nikuda ne idu bez sombrera i koji su energično vodili svoj tim, koji to nije mogao da isprati na terenu i ispao je u grupnoj fazi, odnosno Saudijci koji su najprijatnije iznenađenje. Došlo ih je mnogo iz komšijske Saudijske Arabije, a fudbal vole mnogo više nego što to možete da zamislite.

Najgori tim Svjetskog prvenstva 2002. godine, koji je od Njemačke "popio" osam golova, dvije decenije kasnije je šokirao Argentinu uz ludačku podršku sa tribina. Još u metrou su odgovarali navijačima "gaučosa", u jednom trenutku ih čak i nadglasali na "Lusailu", pa se na licu svakoga od njih vidjelo da im je to najbolji dan u životu. Ej, da ti pobijediš Argentinu u fudbalu na Svjetskom prvenstvu…

Iz iste grupe može se da kaže da su Poljaci ostavili vrlo loš utisak, a konkurencija im je žestoka i pijre svega se to radi o evropskim reprezentacijama koje su imale malu podršku. U grupu najslabijih navijača na Svetskom prvenstvu vrijedi dodati Dance, Belgijance, Švajcarce, Nijemce i Špance, odnosno domaćina Katar, čija se podrška izgleda "maskirala" u one kojima je tog dana nedostajalo publike na stadionima. Ne bih mogao da stavim "glavu na panj" za sljedeću izjavu, ali čini mi se da sam neke navijače viđao i kako istog dana mijenjaju dresove i po dvije-tri reprezentacije.

Što se tiče onih koji su ostavili solidan utisak, vrijedni pažnje su Japanci (ima ih dosta i cijelu utakmicu skandiraju "Vamos Nippon", a čišćenje stadiona je foliranje), Senegalci (imaju bubnjare koji briljiraju), odnosno Tunišani i Ekvadorci (dolaze na sve utakmice, prave žurke ispred stadiona), pa čak i Englezi kojima je nedostajao alkohol, dok tu dolazimo i do jedine dvije balkanske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu.

Srbija je imala podršku oko pet-šest hiljada navijača na dan utakmice, uglavnom su dolazili čarter letovima iz nešto jeftinijeg Dubaija i Abu Dabija, dok ih je ostalih dana bilo gotovo nemoguće vidjeti. Za razliku od drugih navijača u Kataru, srpski nisu od onih koji će sjediti u restoranima na 30 stepeni Celzijusa u Suk Vakifu i praviti šou za kamere, nego su vrlo organizovano odlučili da se "izdvoje" i uživaju u pravoj srpskoj atmosferi. To podrazumijeva naravno hotelske restorane koji se očas posla pretvaraju u srpske kafane, a osim hrane i piva - dominira i domaća muzika. Od hitova narodne muzike, pa sve do nekoliko navijačkih koji služe za "zagrijavanje" pred utakmicu.

Ipak, na utakmicama reprezentacije navijanje nije bilo toliko sjajno. Rekli bismo da je zbog igre državnog tima, ali to možda nije tačno - istina je da navijački repertoar navijača Srbije nije toliko širok i homogen kao kod nekih drugih. "Svi u napad, 'ajmo 'ajde", pa red "Mitro's on fire" i za kraj "Srbija, Srbija...", a onda sve ispočetka. Navijanje nije toliko organizovano, ali je u pojedinim trenucima uspjelo da nadmaši čak i Brazilce koji su dominirali u broju žutih majica na "Lusailu", ali nisu ni oni toliko fanatični poput južnoameričkih rivala iz Argentine. U susretima protiv Kameruna i Švajcarske je bilo bolje, ali opet se nije "tresao" stadion. Da smo pobijedili, ko zna...

Kada su u pitanju Hrvati, čini se da su oni u sijenci Ivane Knoll. Atraktivna djevojka koja dolazi na utakmicama u crveno-bijelim kvadratićima koji malo toga pokrivaju, postala je prva zvijezda Mundijala sa kojom svi žele da se fotografišu, dok ostali navijači Hrvatske ne blistaju. Ima ih daleko manje nego što bi se to očekivalo od učesnika četvrtfinala, pa su tako na susretu protiv Japana potpuno bili nadjačani. "Pozorišna" atmosfera koja se možda izrodila zbog straha od poraza svakako nije pomogla reprezentaciji da dođe do pobjede, a tek kada su "preživjeli" penale - počela je nešto veća euforija na tribinama i slavlje. Možda čekaju veće stvari od četvrtfinala, pošto su i fudbaleri bili prilično "na zemlji" nakon pobjede.