Sjajna priča o imenu jednog od najvećih fudbalera svih vremena.
Veliki Ronaldo Nazario Da Lima (46) za mnoge je najtalentovaniji igrač u istoriji i najbolji centarfor koji se ikad pojavio. A pojavio se 1994, kao biser Brazila na Svjetskom prvenstvu i nosio je broj "18", sa prezimenom "Ronaldinjo". Iako se nekoliko godina kasnije zaista pojavio i Ronaldinho Gaučo, Ronaldo je bio nazivan deminutivom jer je u sastavu na Svjetskom prvenstvu 1994. postojao i "Veliki Ronaldo", defanzivac Ronaldo Rodriges de Žezus. I on se zvao Ronaldo, a kasnije je dobio nadimak "Ronaldao" ("Veliki Ronaldo), da bi razlikovali njega i buduću zvijezdu svjetskog fudbala.
Slavni "O Fenomeno" otišao je na Mundijal posle samo jedne seniorske sezone, koju je proveo u Kruzeiru. Iako nije nastupio na tom Svjetskom prvenstvu, poslije Amerike je eksplodirao i napravio veliku karijeru, dok je "Ronaldao" godinu poslije osvajanja titule u Americi odigrao posljednji meč za nacionalni tim. On je bio defanzivac koji je igrao za Santos, japanski Šimicu, Flamengo, Santos, Koritibu i Ponte Pretu. U sezoni u kojoj je okončao karijeru (2002), Ronaldo i Ronaldinjo donijeli su Brazilu zasad posljednju titulu prvaka svijeta, zajedno sa Rivaldom, Kafuom i ostalim asovima nezaboravnog tima.
Takođe, veoma je zanimljivo to da je Ronaldao na Svjetsko prvenstvo u Americi stigao tek prvog dana turnira, na poziv selektora Karlosa Alberta Pereire, a poslije povrede Rikarda Gomeša. Doletio je iz Japana i odmah se stavio na raspolaganje ekipi sa kojom je ostvario istorijski uspjeh i postao prvak svijeta. Iako "Ronaldinjo" tada nije nastupio, malo ko zna da je svoje dvije titule Mundijala osvojio pod različitim imenima. U međuvemenu je igrao u finalu i na Svjetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj, kada je navodno kolabirao u pripremi za meč i nije mogao da pokaže sve što zna u bori za titulu protiv "trikolora".
Međutim, sa njim je jedno uvijek bilo sigurno - kako god da su ga zvali, Brazil je uvijek mogao da računa da će stići bar do finala Svjetskog prvenstva. Bez njega to još nije uspio i to takođe dokazuje koliko je bio veliki i neponovljivi. Zato je i osvojio dvije Zlatne lopte - 1997. i 2002, a da nije bilo teških povreda sigurno bi ih imao još više.