Partizan nema kvalitet kojim može da napadne domaći trofej i jasno je ko je odgovoran za to. Kriza traje šest godina i nije počela juče, iako su neke stvari znale da "zamažu oči" javnosti poput utješnih pehara. Ali, Partizan je mnogo više od toga.
Fudbalski klub Partizan postoji, evo, već 78. godinu i tokom svoje istorije imao je mnogo kriza iz kojih je nekako, ali ipak uvijek pronalazio izlaz. Pronalazio - zato što je znao u čemu je problem, zato što je sebi htio da prizna, zato što je radio na tome da ga riješi, a ne "zakopavao" sve pod tepih i nadao se da će kriza proći, odnosno da će veća snaći "onog drugog", dakle najvećeg rivala Crvenu zvezdu.
Sada će šesta godina kako Partizan nije bio šampion Srbije, četvrta kako nije dao gol na stadionu "Rajko Mitić" i proći će najmanje pet kako nije obogatio Humsku nekim peharom. Nije uspio čak ni da ponovo Kupom Srbije "zavara glad" za trofejima, a sve polako počinje da liči na stanje "pregladjnelosti", kad vam više nije ni do čega, pa ni do tog jeb**og fudbala.
Poslije meča protiv Kolubare (1:1), još jednog kluba koji je ovog proljeća poslije Mladosti GAT i Šerifa ispisao istoriju na stadionu Partizana, nije bilo čak ni toliko zvižduka i uvreda koje su postale dio folklora srpskog (i ne samo srpskog) fudbala poslije izgubljenih bodova. Grobari su sa južne tribine izašli u 25. minutu pokušavši da još i na taj način pokažu nezadovoljstvo radom rukovodstva, kad ništa već drugo nije upalilo, što bi neki opisali i kao apatiju, ali...
Daleko od toga da su navijači Partizana potpuno ravnodušni na ono što se dešava sa klubom, ali polako već podsjećaju na roditelje koji su svom djetetu "sto puta objasnili istu stvar" i ljute se što ih nije poslušalo. Problemi nikako ne postoje od juče, ni godinu dana, a ni dvije. Više puta se prešlo preko "dječjih boljki" poput sezona bez šampionske titule pošto su ratovi sa Crvenom zvezdom van terena odlazili u "otrovne vode", a istovremeno su osvajanje Kupa, evropska proljeća i po koji transfer u inostranstvo služili da se kaže da u Humskoj sve funkcioniše bez problema.
Da se ne lažemo, Partizan u ovom trenutku nema kvalitet koji je potreban da ispuni makar jedan od tri cilja: osvajanje domaćih trofeja, dobri rezultati u Evropi ili prodaja igrača u inostranstvo. Zato nije potrebno češati glavu i pitati se "kako to" poput splitskog repera Vojka V, nego sebi priznati da Partizan ima problem koji je daleko krupniji od onoga što u ovom trenutku rukovodstvo želi da prizna.
Čak je i sportski direktor Ivica Kralj kritikovao selektora Dragana Stojkovića što na spisku nije bilo mjesta za igrače Partizana, tom prilikom čak nabrajajući četvoricu igrača (!?). Uz izuzetak kapitena Slobodana Uroševića koji igra najbolju sezonu u karijeri i koji vjerovatno nije pozvan zato što mu ne odgovara pozicija ving-beka koju Piksi koristi, ali šta to, uz dužno poštovanje, "orlovima" u ovom trenutku u odnosu na druge mogu da ponude Svetozar Marković, Kristijan Belić i Samed Baždar? Štaviše, Baždar kao talenat srpskog fudbala izgleda da ni crno-bijelima u ovom trenutku ne može mnogo da ponudi jer je odigrao 157 od 720 minuta ovog proljeća.
Odbijanjem činjenice da je kvalitativno na sve nižem nivou, Partizan i sebe dovodi u zabludu. Više nema dolazaka ni najboljih igrača Superlige, sve je manje i "povratnika" koji su kada zagusti znali da pomognu, a ni rješenja iz inostranstva ne prave razliku kao što su nekada. Ipak, kada se sve podvuče, najveći problem je što ni omladinska škola Partizana ne pravi fudbalere kao što je to bio slučaj tokom nekih od prethodnih kriza.
Na to je nedavno upozorio Bojan Ostojić u intervjuu za MONDO koji je istakao da u Teleoptiku, gdje su uvijek mladi igrači Partizana dolazili na kaljenje, vrlo ozbiljna situacija: "Moram da kažem da se Teleoptik malo zapostavio, nije kao ranije. Počevši od opreme koja je katastrofa, gotovo da imamo samo teren, igrači sa strane imaju hranu, ali finansijski gotovo ništa. Nemamo pomoć i to me brine. Sjećam se da su prošle godine i navijači Partizana skupljali novac za OFK Beograd da se pomogne da se ne ugasi veliki klub, ali trebalo bi neko da se sjeti i momaka iz Teleoptika", kazao je Ostojić i istakao od Strahinje Pavlovića nije bilo velikog transfera.
Bez toga, klub ne može da živi, što se najbolje vidjelo u januaru i februaru 2022. godine. Partizan je slavodobitno ušao u novu godinu sa pet bodova viška u odnosu na Crvenu zvezdu, međutim umjesto da se pojačaju i "odbrane" prednost, napravili su užasan prelazni rok koji ih je koštao titule.
Partizan je tada ostao bez važne osovine na sredini terena u vidu Aleksandra Šćekića, koga su pustili bez obeštećenja u Zaglembje iz Lubina (!?), da bi tek na kraju prelaznog roka stigli Marko Jevtović i Ljubomir Fejsa, nedovoljno spremni da odgovore izazovima (posebno se to odnosi na trofejnijeg igrača). Upravo zato što Partizan nije imao "pluća" za dva fronta, posustao je u trci sa Crvenom zvezdom i propustio šansu da prekine njihovu dominaciju, što je prije godinu dana u ovo vrijeme ukazao i Ranko Stojić.
"Prelazni rok je odrađen amaterski", rekao je Stojić za TV Arena sport poslije eliminacije protiv Fejnorda: "Prva stvar, kada imate pet bodova prednosti u odnosu na konkurenta koji realno ima individualno bolji tim i koji se pojača u tom momentu, i to ozbiljno na pozicijama koje su neophodne, vi umjesto da uložite u još dva vrlo kvalitetna igrača... Da uložite koliko treba, da li je to dva ili četiri miliona. Da nakon toliko godina postanete šampion, jer ćete poslije na ljeto od te titule zaraditi 15 ili 20 miliona. Druga stvar, vi izgubite Šćekića i dovedete dva zadnja vezna. Ok jedan je delikatan jer nije igrao dugo kao Fejsa, Jevtović je tu da zamijeni Šćekića. Ali, vi ostajete bez dvije desetke, dva organizatora igre, kada se znalo da će protiv Partizana svi igrati 100 odsto. Znalo se da Partizan igra protiv devet igrača iza lopte, uvijek. Vama se Pantić povrijedi i pustite Sumu".
Nakon toga, Partizan se "izduvao kao balon" jer je nestala i nevjerovatna energija Aleksandra Stanojevića, pa u manjku kvaliteta poslije odlazaka Zdjelara, pa onda i Marka Jevtovića (!?), Lazara Markovića, Miloša Jojića, Aleksandra Miljkovića i drugih nosilaca prethodne generacije, odlučeno je da se "vruć krompir" uruči Iliji Stolici koji je pokušavao da zaigra nešto "taktičkiji" fudbal.
Ubrzo se pokazalo da ni to nije rješenje (kako i da bude u roku od samo mjesec dana?), fudbal Gordana Petrića koji je naglašavao individualni kvalitet igrača je tek povremeno znao da donese boljitak, ali bilo je pitanje trenutka kada će i to "zaribati" jer je Partizan postao predvidljiv. Istovremeno, ni igrači nisu mogli da prave razliku iz nedjelje u nedjelju, pa se sada tumara u mraku i trener Igor Duljaj u pokušaju da ohrabri igrače ističe da je do samopouzdanja. Možda i jeste, ali i da se popravi - Partizanu neće donijeti ništa više od drugog mjesta.
"Boli me to što su u Humskoj olako prihvatili da će uvijek biti drugi u prvenstvu što je nedopustivo. U ovom timu nema hemije, ni pravog vođe na terenu. Jedini se za nijansu izdvajaju Bibaras Natho i Rikard Gomeš. U moje vrijeme smo imali Mirkovića, Tomića, Nađa, Kralja, Ćirića, pa su mlade učili šta predstavlja crno-bijeli dres. Definitivno su neophodne promjene od samog vrha", rekao je nedavno bivši fudbaler crno-bijelih Srđan Radonjić i bio u pravu, pošto su utješne nagrade u vidu "Kupa Srbije", "prodatih fudbalera" i "proljeća u Konferencijskoj ligi" počeli da zamjenjuju ono što mora da bude obaveza Partizana da bi sezona bila uspješna, a to je dupla kruna.
Tim bez kvaliteta može da uspije na samo dva načina, prvi da puca od samopouzdanja i da ima trenera koji će ugroziti zdravlje da uspije u tome, a drugi da igra timski fudbal u kome uživa i da ima viziju u kojoj vidi izlazak iz krize. Partizan u ovom trenutku nema nijedno od ta dva.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!