Dirljiv gest trenera Radničkog 1923 poslije utakmice.
Trener Radničkog 1923 Feđa Dudić posvetio je pobjedu žrtvama njemačkog zločina u Kragujevcu u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su okupatorske jedinice stradale hiljade nedužnih građana, a među njima i veliki broj djece, đaka. On je održao čas ljudskosti i istorije poslije važne pobjede svog tima protiv Napretka u Kruševcu. Posvetio je pobjedu baš žrtvama:
"Čestitam momcima, a pobjedu poklanjamo žrtvama iz Drugog svjetskog rata, koje su prije 82 godine stradale u Kragujevcu, to je naš znak odavanja počasti tim ljudima koji su tada stradali", rekao je bh. trener, rođen u Sarajevu 1983. godine.
Taj zločin dogodio se 21. oktobra 1941, u Šumaricama kod Kragujevca, kada su nemački vojnici ubijali civile od 7 do 14 časova, a u znak odmazde za ubistvo okupatorskih snaga kod sela Ljuljaci kod Gornjeg Milanovca. Iako postoje istorijske kontroverze oko toga da li su napad na okupatora izvršile partizanske, četničke ili udružene snage ta dva pokreta, činjenica je da je tada stradalo 10 Nijemaca, a 26 ih je bilo ranjeno. U znak odmazde, general okupacionih snaga u Srbiji donio je naredbu da se izvrši odmazda prema "kvoti" da će za ubijenog nemačkog vojnika ili folskdojčera biti streljano 100, a za ranjenog 50 zarobljenika ili talaca.
Najviši njemački oficir u Kragujevcu, Paul Kenig, dobio je naredbu i izvršio odmazdu. Prvi lišeni slobode kragujevački Jevreji, komunisti, nacionalnisti i članovi njihovih porodica. Potom su njemački bataljoni hapsili i po lokalnim selima, a da bi ispunili kvotu od oko 3.000 streljanih dovodili su u topovske šupe i radnike koji su regulisali tok rijeke Lepenice. A onda je monstruoznost dosegla najviši stupanj, kada su direktorima škola upućene naredbe da daju spiskove učenika koji su položili šesti i sedmi razred nisu se upisali u naredni ili se nisu pojavili na predavanjima. Na strijeljanje su dovedena po dva odjeljenja navedenih razreda, a iz odjeljenja petog razreda odabrani su krupniji učenici i priključeni starijima.
Kao obrazloženje, Nijemci su Kragujevčanima navodili izgovore da je u pitanju obavezna zamjena ličnih dokumenata, a neki koji su izbjegli hapšenje čak su i sami otišli u topovske šupe, kojih je bilo četiri i od kojih su tri bile pune do popodneva 20. oktobra. Uz saučešće "ljotićevca" Marisava Popovića i njegovih ljudi, hapšeni su i Romi.
Zločin i strijeljanje muškaraca i djece iz Kragujevca i okolnih sredina izvršile su jedinice I bataljona 724. pješadijskog puka i III bataljona 749. pješadijskog puka. "Sav taj narod je dovođen u logor opkoljen bodljikavom žicom. Tu su ih čuvali Nijemci i nedićevci. Strijeljanje je vršeno po grupama od po 50-60 ljudi na pet mjesta u gradu. Nijemci i nedićevci zajednički su izvodili ljude po gubilištima, tu su im naređivali da kleknu, a zatim bi ih kosili mitraljezom", pisalo je u komunističkom časopisu "Borba" o masakru, poslije kojeg Nijemci nisu htjeli da "pretekli" broj Srba puste na slobodu, već su ih čuvali kao taoce ako strada još neki Nijemac.
Staniša Brkić, kustos muzeja, u knjizi "Ime i broj" iz 2007. godine objavio je imena, prezimena i podatke 2.796 žrtve streljanja u Kragujevcu, koje je i danas mnogima sinonim za taj zločin.