Fudbal

Dolazak u Beograd - prekretnica u životu: Amerikanac naučio srpski i još sedam jezika - sve preko fudbala!

Autor Bojan Jakovljević

Sve je počelo od knjige Grof Monte Kristo, koju je pročitao sa 16 godina i zatim poželio da nauči deset jezika. "Na Balkanu imam mnogo prijatelja, ljudi su mi super. Srećan sam ovdje jer ljudi su dobri. Dobri ste, stvarno", kaže za MONDO poliglota Vil Džon.

Izvor: William Oluremi John za MONDO

Profesionalni fudbaler i poliglota? Koliko ljudi možete pomenuti u istoj rečenici?

Poznajete li vi nekoga ko tečno govori engleski, španski, njemački, francuski, italijanski, ruski, danski, švedski i srpsko-hrvatski?

Kada sam prije nekoliko mjeseci na Jutjubu vidio simpatičnog momka iz Amerike koji tečno priča srpski, a pritom oduševljava i milione drugih ljudi kao što je tada oduševio i mene, rodila se ideja da uradim intervju sa njim. Vilijam Oluremi Džon (William Oluremi John) ili jednostavno Vil Džon je 39-godišnji profesionalni fudbaler koji tečno govori čak devet jezika. Upravo ovih gore devet pomenutih.

Nakon što je proputovao cijeli svijet, igrao u Americi, Evropi, Aziji i Africi, skrasio se u Zagrebu, gdje trenutno živi. I ne samo da je uspio da spoji ugodno s korisnim, odnosno da živi od fudbala i znanja raznih jezika, postao je i vrhunski influenser kojeg na raznim društvenim mrežama prati oko dva miliona ljudi.

Ovo je njegova priča...

Vil Džon je Amerikanac, rođen u Kanzas sitiju, jednom od rijetkih američkih gradova u kojem se igra i američki i "obični", evropski fudbal. Zašto si se odlučio za "naš" fudbal?

"Lako je pitanje. Moj otac je iz Nigerije i on je igrao za reprezentaciju. Uvijek sam znao da ću postati fudbaler. Igrao sam i košarku, ali sa nekih 15-16 godina sam odlučio da više volim fudbal", počinje Vil svoju priču za MONDO.

O fudbalskim počecima...

Sami počeci odveli su ga i do reprezentativnog dresa. U mlađim selekcijama SAD nastupao je na brojnim turnirima, čak i na Svjetskom prvenstvu do 20 godina.

"Igrao sam za U-14 reprezentaciju SAD, kasnije i za selekcije do 16, 20 godina... Nastupao sam za selekciju univerziteta St. Luis oko godinu i po i onda sam otišao. Odlučio sam da to nije za mene jer sam htio igrati. Volim studirati, volim jezike, ali kada si u školi, ne možeš sam da odlučiš šta ćeš da učiš. Meni je to problem. Ako mi je dosadno, šta će mi to? Ne da mi se", kaže nam na tečnom srpskom.

Kao profesionalac, prvi put van Amerike, zaigrao je u Danskoj, gdje je bio član Randersa.

"Oduvijek sam htio da igram u Evropi. U Americi imamo MLS, koji stalno napreduje, ali ako želiš profesionalno da igraš fudbal, moraš ići u Evropu. Tri godine sam igrao u MLS-u, ali sa 20-ak godina nisam dobijao mnogo prilika. Htjeli su da potpišem još jedan ugovor, ali ja nisam htio. Moj agent iz Nigerije rekao mi je da poznaje neke ljude u Danskoj, da ću ići na probu i nakon tri dana rekli su mi da su zadovoljni i da možemo potpisati ugovor."

Izvor: William Oluremi John za MONDO

Kako kaže, u to vrijeme osim engleskog pričao je još samo španski. U Danskoj je naučio danski, ali praktično prekretnica u njegovom životu dogodila se kada je došao u Srbiju.

"Jezici su mi uvijek bili zanimljivi. Malo sam na koledžu učio italijanski, koji baš volim, ali rekao bih da je sve počelo kada sam došao u Srbiju. Tamo sam stigao nakon Randersa i potpisao za Čukarički, gdje je trener bio Dragoslav Stepanović. Doživio sam šok - ćirilicu nisam mogao da čitam, momci nisu baš znali engleski i ja sam odlučio da moram, baš moram da naučim srpski. Tata mi je poslao knjigu i poslije tri mjeseca sam mogao pitati kad je trening, gladan sam, ne želim ovo i ono, a onda poslije šest mjeseci mogao sam baš razgovarati na srpskom."

Trenutno govori ukupno devet jezika, ali tu ne želi da se zaustavi. Osvrnuo se na same početke i vrijeme kada je odlučio da nauči strane jezike. Ne jedan, nego čak deset!

"Kada sam imao 16 godina, čitao sam knjigu Grof Monte Kristo i tada sam rekao da bih volio da naučim deset jezika. Siguran sam da mi ne bi bio težak ni portugalski, za šest mjeseci bih ga savladao. Znam evropske jezike, ali želio bih da proširim znanje na cijeli svijet. Sad ih znam devet, ali želim da naučim joruba, jezik mog oca, zatim arapski, kineski... Ti jezici su teški, ali kad shvatiš da možeš naučiti jezik, svaki sljedeći je lakše. Kineski jeste težak, ali ne toliko", kaže Vil.

Mnogo je lakše savladati neki jezik ako živiš na određenom području, okružen ljudima koji ga pričaju. Ipak, to ne mora biti tako.

"Njemački i italijanski naučio sam bez da sam živio tamo. Bio sam u Italiji možda mjesec dana, ali super pričam italijanski."

Izvor: William Oluremi John za MONDO

Igrajući fudbal, odlučio je da se posveti i društvenim mrežama. Sve je počelo 2016. godine, kada je pokrenuo Jutjub kanal. Kanal Vil Džon (Will John) bliži se magičnoj cifri od milion pratilaca.

Osim ovog kanala, na Jutjubu najpoznatiji su mu Goluremi Languages, gdje, kako mu i sam naziv govori, objavljuje razne video materijale o jezicima, te The11thCommandment, kanal na kojem istražuje razne teme koje glavni mediji obično izbjegavaju. Gosti uključuju poznate ličnosti, sportiste, naučnike, fudbalere, novinare i druge. Centralne teme podkasta uključuju duhovnost, istoriju, zdravlje, lični razvoj, politiku i aktuelne događaje.

"Jedan moj prijatelj imao je kanal o fudbalu, sa raznim savjetima za ljude koji se bave ovim sportom. Pitao me je da napravim neki video gdje objašnjavam kako je biti fudbaler. Ja sam to odradio na malo drugačiji način, napravio sam komičan video i on je postao viralan. Imao je više od milion pregleda i onda sam odlučio da mogu i ja to napraviti. Sve je krenulo sa fudbalom, zatim podkasti i sada jezici. Sada imamo puno kanala, možda 10-15."

Vil ističe da je sada poznat na našim prostorima, ljudi ga zaustavljaju na ulici, žele da porazgovaraju sa njim. Posebno je poznat njegov TikTok nalog, koji prati više od 300.000 ljudi, naravno većinom mladih.

"Tu sam, živim u Hrvatskoj. Zvali su me i u emisiju 'Supertalent', ali nisam htio. Iako su oni bili super, već imam svoju platformu i ne treba mi to. Imao sam neke intervjue i ljudi me prepoznaju. Najviše zbog TikToka. Kada napravim video da se pretvaram da ne pričam srpski i hrvatski, onda su oduševljeni. Javljaju mi se na ulici, kažu 'Hej, vidio sam tvoj video' i to je kul. Ali volio bih više nekih drugih stvari. Ovdje imaju razne podkaste. Moj prijatelj Hamed Bangura mi je pomogao kada sam tek došao, bio mi je agent-menadžer i on je baš poznat u Hrvatskoj, u medijima. On je uvijek zauzet, ali imamo u planu neki projekat."

Za razliku od vremena kada je morao da radi sam, sada je oko sebe okupio kompletnu ekipu, koja mu pomaže da znatno lakše i brže realizuje svoje ideje.

"Poprilično sam zauzet, ali sada imam ekipu. U početku je bilo baš teško, morao sam sve sam, snimati, editovati, montirati... Sad je puno bolje, imam svoju ekipu i svoj biznis - prava medijska kuća."

Preki mi je rekao...

Kaže da mu je Predrag Radosavljević mnogo pomogao, te da je Preki najzaslužniji za to što je shvatio da ni pred kraj četvrte decenije života ne mora da razmišlja o završetku fudbalskog puta i penziji.

"Preki je moj mentor. On je bio u Čukaričkom, takođe u Kanzasu. Kada sam ja imao 16 godina, on je kod nas bio velika zvijezda. On je prijatelj mog oca i dok sam tamo igrao, mnogo mi je pomagao. On je do 44. godine igrao u MLS-u, bio je i MVP lige sa 42 godine. Uvijek sam se pitao kako je to napravio. Jednostavno, paziš na sebe, živiš zdravo i to je to", priča nam Vil.

Život je odlučio da nastavi u Zagrebu. Iako je proputovao cijeli svijet, Hrvatska mu se svidjela i želio je tu da ostane.

EMILIO DŽON

Vilov otac Emilio Džon igrao je za reprezentaciju Nigerije, te za Sakramento gold, Nju Džerzi Amerikans, St. Luis stimerse i Kanzas siti kometse. Upravo u Kanzasu ostao je nakon završetka igračke karijere i u ovom gradu rođen je Vil 13. juna 1985.

"Poslije Srbije, stigao sam u Hrvatsku. Tu imam puno prijatelja, porodica mi je takođe ovdje. Malo sam u Zagrebu, malo u Americi, ali Evropa mi je baza. U Kanzasu, zatim i u Njujorku imam biznis, kao i u Kopenhagenu. Zbog toga sam bio u Danskoj. Radim mnogo intervjua, trenutno dogovaram sa Brunom Fernandesom, Markusom Tiramom... Radio sam video sa Lautarom Martinezom... Često putujem u London, zatim Milano, volim da odem i u Nigeriju. Super je. Familija mi je u Lagosu i u Atlanti, u kojoj ima najviše Nigerijaca u Americi."

Padeži

Potom se još jednom osvrnuo na jezike, bez kojih ne može. Na naše pitanje šta mu je bilo najteže kada je učio naš jezik, kaže da su to bez sumnje, osim ćirilice, padeži.

"Padeži su katastrofa. Kažem nešto i ako pogodim - dobro je", kaže kroz smijeh.

"Ali znam da mogu i - hoću da naučim. Želim da poboljšam padeže, znam šta treba da radim. Moram da čitam, slušam, radim vježbe. Vjerujem za tri mjeseca da bi sve bilo mnogo bolje, pričao bih bez akcenta... Da sam htio, mogao sam pričati puno bolje, ali imam puno obaveza. Hoću to, samo moram naći vremena. Sada moram dati neki intervju na španskom, pa na francuskom... Treba se tu snaći kada je miješaju jezici."

Koja je formula za učenje jednog jezika?

"Onako kako se uči u školi - nije dobro. Tako nećeš ništa naučiti. Naravno, pomažu privatni časovi, ali ti moraš najviše raditi sam, puno slušati i ako učiš s razumijevanjem svaki dan, vidjećeš da možeš. Polako, svaki dan, malo po malo. Tu su i razne aplikacije, ne kažem da su one loše, ali recimo preko Duolinga nećeš mnogo toga naučiti. Ja ne volim ni Igru pamćenja (Memorize), kartice za učenje (flashcards), ništa od toga ne koristim. Mogu reći da imam neki svoj metod, pišem sad knjigu, imaću i kurs, pa vidjećemo."

Ističe da je najvažnije da svako ko uči strani jezik bude svjestan da na početku ne može sve biti idealno i da je potrebno vrijeme da određeni jezik "uđe u glavu".

"Moraš biti kao klinac. Znam da ja ne pričam najbolje, ali meni je najbitnija komunikacija. Ako stvarno želim da sve bude savršeno, gramatički ispravno, mogu ja to. Ali prvo se moraš koncentrisati na to da samo pričaš. Isto kao djeca, oni ne pričaju baš najbolje, ali razumiješ ih. I oni razumiju tebe. Ljudi žele biti perfektni, odmah na početku, ali to je nemoguće", jasan je Vil.

Izvor: Lasha Kuprashvili

Osim Kanzas sitija, u domovini je igrao i za Čikago Fajer, poslije pomenutog Randersa i Čukaričkog, preselio se u Hrvatsku, gdje je bio član Vinogradara, a kasnije i Jaruna. Igrajući za AZAL u Azerbejdžanu naučio je ruski, potom je nastupao u MAS Fezu u Maroku, zatim finskom Ropsu, dok je dio karijere proveo i u Gruziji, gdje je bio član Lokomotive iz Tbilisija.

Iako se sada u potpunosti posvetio svojoj platformi, bez obzira što je u junu napunio 39 godina, još uvijek želi da igra fudbal.

"Trenutno sam bez kluba. Bio sam u Danskoj, ali nisam dobio ono što sam htio. Već sam igrao tamo, imam puno prijatelja, ali vidjeću. Trenutno od ovog biznisa može da se živi, imam mnogo sponzora, tu je i Google Ads... Još nisam završio karijeru. Mlad sam, sve je u glavi. Ne pijem, ne pušim, kada igram ljudi misle da imam 28 ili 30 godina."

Gdje ti je bilo najbolje?

"Teško mi je da to procijenim. Igrao sam svugdje i svi su drugačiji. Svi imaju svoje pluseve i minuse. U Danskoj je sve organizovano, sve pu planu. Imaš ugovor - biće tako. Ako igraš u Srbiji ili Hrvatskoj, sve je drugačije. Imamo ugovor, ali možda neće biti tako. Možda ćemo vam platiti, a možda i nećemo. U Azerbejdžanu sam igrao skoro tri godine i tamo je isto kao ovdje. Samo što imaju više para. To znači da kada sve ide dobro, daju ti premije, sve je super. Ali isto je kao u Srbiji ili Hrvatskoj, ako ne ide dobro - zašto moram da ti platim? Najgora ste ekipa, izgubili ste tri utakmice... Zašto da vam platim? Tako bi rekao direktor ili menadžer. To u Danskoj i Americi nije moguće. Kulture su različite, ali sve mi to sviđa."

Dobri ste, stvarno dobri...

Ipak, nigdje mu nije bilo dobro kao na našim prostorima. Razlog je jasan, a samim tim i odluka gdje će ostati da živi nije bila teška.

"Super mi je bilo u Maroku, zatim u Bakuu. U Finskoj takođe, imali smo dobar tim, pun reprezentativaca. U MLS-u je takođe dobro, ali je drugačije. Mi u Americi volimo šou. Ako imaš spektakl, sve je OK. Što se tiče samog života mimo fudbala, to je slično. U Maroku ne možeš da hodaš ulicom, svi te znaju i 'startuju' te, u Danskoj, odnosno Skandinaviji, sve je ravno. Nema uspona i padova i to zna biti dosadno. Ali, s druge strane, super je jer si miran.

Za kraj, pojasnio je svoju odluku da se preseli u Zagreb.

"Na Balkanu, ljudi su mi super. Srećan sam ovdje jer ljudi su dobri. Dobri ste, stvarno. U Srbiji, Hrvatskoj, BiH, Makedoniji imam mnogo prijatelja, svi su dobri i to mi je baš bitno. Ne kažem da u Americi ili recimo Maroku ljudi nisu dobri, ali vi ste kao Nigerijci. Ljudi se druže, vole, to imaš i na Balkanu, pogotovo kad pričaš jezik", zaključuje ovu priču sjajni Vil Džon.

(MONDO)