Svako ko poznaje Gorana Trkulju zna da je riječ o nekada sjajnom pivotu, sada rukometnom treneru, kojem su prva ljubav ipak makaze i češalj. Međutim, prije svega radi se o fenomenalnom čovjeku, uvijek raspoloženom i spremnom za šalu. Ovo je njegova priča.
Kada sam došao na ideju da uradim intervju sa Goranom Trkuljom, svojim nekadašnjim kolegom sa fakulteta, nije bilo dvoumljenja niti nedoumica o pitanjima koja mu postaviti. Tekst je, praktično, već bio u glavi, ali kada razgovarate sa Goranom, uvijek je zanimljivo čuti nešto novo.
Svi koji ga poznaju, znaju da je Trki jedan sjajan lik, momak uvijek raspoložen za šalu, čovjek iza i ispred koga je uspješna rukometna karijera. Kao igrač, prošao je mnogo toga, osvajao trofeje, a onda je silom prilika "gurnut u vatru" kao trener. Preuzeo je kormilo Mladosti iz Banjaluke, sa kojom je dominantno osvojio titulu u Prvoj ligi Republike Srpske i izborio plasman u Premijer ligu BiH. Nažalost, njegova Mladost neće zaigrati u najvišem rangu bh. rukometa, zbog čega je Trkulja i odlučio da napusti klupu banjalučkog tima. Ipak, o tome nešto kasnije u ovom tekstu…
Krenimo redom. Trkulju sam upoznao 2004. godine na fakultetu, s obzirom da smo obojica upisali žurnalistiku. Iako ga svi u Banjaluci znaju po rukometu i/ili kao frizera, malo ko zna da je bio student novinarstva prije skoro dvije decenije.
"Kada sam završio hemijsku školu, za frizera, svi su upisivali fakultet. Pošto sa trogodišnjom školom nisam mogao na fakultet, završio sam vanredno četvrtu godinu za fotografa. Razmišljao sam šta da upišem, zanimalo me je sportsko novinarstvo, pošto sam, prije rukometa, do 17. godine trenirao fudbal. Uporedo sam godinu dana igrao rukomet i fudbal i desio se taj momenat da me pozovu u prvu ekipu Kosiga. Istovremeno su me zvali iz Naprijeda. Razmišljam šta da radim, moram se nečega odreći. Kontam, toliko dugo sam u tom blatu, od 1994. godine sam trenirao fudbal i onda sam odlučio da malo odem u dvoranu. I tako sam izabrao rukomet.Kasnije sam krenuo na žurnalistiku, položio jedan ispit - kibernetiku, dobio sam devet i htio da tražim stipendiju zbog odličnog prosjeka", kroz smijeh priča Trkulja.
Međutim, fakultetski dani nisu potrajali.
"Kasnije sam izašao na istoriju, tu sam pao i onda sam odlučio da napustim fakultet na prvoj godini. Nisam se puno zadržao na novinarstvu, vratio sam se u Borac, gdje je trener tada bio Abas Arslanagić. On me pozvao da dođem i od tada traje ta 'zaraza' Borcem", priča nam Trkulja.
Rukomet mu je bio u srcu, ali prva ljubav svakako su bile makaze i češalj.
"Poslije Borca sam otišao u Zrinjski, gdje sam ostao kratko, pola godine, zbog nekih naših standardnih priča za BiH oko novca i slično. To je bilo prvi put kada sam htio da odustanem od rukometa. Kada sam završio sa Zrinjskim, pozvao me je doktor Miljuš iz Prijedora. Razmišljao sam da li da igram, moram nešto i raditi u isto vrijeme. Moram naglasiti da sam tokom cijele karijere uvijek šišao. Nikad nisam prestajao da šišam. Odlučio sam da odem u Prijedor i tamo sam bio dvije i po godine. Bilo mi je super, što se svega tiče. Imali smo lijepe rezultate, a onda sam opet odlučio da se vratim u Borac. To je bio neki posljednji trzaj, pokušaj da odem u inostranstvo."
Upravo te 2014. godine, kada se Trkulja vratio u Borac, imao sam priliku da putujem sa ekipom na odlučujuću utakmicu u Zenicu. U novootvorenoj "Areni" Borac je želio da ovjeri titulu i upravo to se desilo.
Na putu ka Zenici, na jednoj pauzi stajao sam sa rukometašima Borca, prišao mi je Trkulja, zagrlio me i pitao saigrače: "Znate li da je ovo moj bivši kolega sa fakulteta?" Svi su se onako pogledali u čudu, većina njih nije ni znala da je ikad studirao bilo šta. "Ma daj, Trki, otkud ti na fakultetu?", uslijedilo je logično pitanje, a onda još bolji odgovor: "Pa ja sam imao prosjek devet na fakultetu", zezao ih je Trkulja, aludirajući na taj jedan jedini položeni ispit.
"Te 2014. godine osvojili smo duplu krunu, titulu i Kup BiH, a onda se opet dešava situacija da hoću da napustim rukomet. Zbog nekog svog nezadovoljstva ostavljam ga na par dana, pa mu se opet vraćam. Usred ničega, počinjem pripreme s Borcem, odlazimo na TV turnir šampiona u Doboj, gdje dobijam poziv od jednog drugara, koji me je pitao: 'Da li bi išao…’, ja kažem: 'Bih.' On mi kaže: 'Konju jedan, gdje bi išao? Nisam ni dovršio rečenicu.', a ja odgovaram: 'Bilo gdje. Ovdje je katastrofa, ne mislim na Borac, nego generalni bh. sport.' Rekao mi je da u Španiji traže pivota, u Bidasoi, i ponudio mi da idem tamo. Bukvalno za dva dana sam se spakovao, pozdravio sa svima u Borcu i otišao u Španiju", priča Trkulja o svom prvom odlasku u inostranstvu, te nastavlja:
"Tamo sam proveo godinu dana, nakon čega sam se vratio i prešao u Vojvodinu. Tu me je privukla Liga šampiona, a zatim me je put odveo u Mađarsku, u Komlo. Tu mi je možda bilo i najbolje - jaka liga, vrhunski uslovi, nebo i zemlja u odnosu na nas. Ali, tada mi se desio peh, doživio sam povredu i morao da odem, što mi je bilo veoma žao. Zatim sam otišao u još jednog bivšeg šampiona Evrope, Metaloplastiku, a onda se vratio u Vojvodinu, gdje sam, po meni, odigrao najbolju sezonu (2018/19). I u to vrijeme sam pokušavao da odem vani, da nađem neki klub u Njemačkoj, da igram i radim, ostanem tamo, da dovedem porodicu i više se ne vraćam ovdje. I, nakon neke dvije godine portage, uspio sam da nađem klub - Lokomotiva Pirna, blizu Drezdena."
Zatim je uslijedio novi povratak u BiH, iako je vjerovao da do toga neće doći.
"Sve je bilo idealno, desi se korona, a dobio sam posao. Radio sam u frizerskom salonu, a klub je bio odličan. Bez obzira što je bio niželigaš, organizacija je bila vrhunska. Zbog korone nisam mogao da izađem iz Njemačke, a kasnije sam uspio da se vratim u Banjaluku. Dobio sam potom njemačke papire, bio odlučan da ostanem tamo, međutim, jednostavno - nisam se vidio tamo. Iako je sve bilo super, od ljudi u klubu, trenera Dušana Milićevića, nekadašnjeg igrača Partizana i reprezentativca Srbije, koji mi je mnogo pomogao, a ja možda nisam ispao fer prema njemu. Toliko se trudio, ali jednostavno nisam više mogao biti, odustao sam od Njemačke jer više nisam mogao bez žene i djece. Odlučio sam da ponovo nađem sreću u Banjaluci. Vratio sam se u Borac i razmišljao šta ću dalje u životu."
"Uvijek mi je šišanje bilo ljubav. Gdje god sam išao, uvijek sam šišao", kaže Trkulja, a u to sam mogao da se uvjerim iz prve ruke.
Naime, na kraju pomenute utakmice u Zenici, odmah u svlačionici, "pod mašinicu" je morao tadašnji fizioterapeut Borca Nemanja Antonić, koji je obećao da će se ošišati na "nulu" ukoliko Borac te sezone osvoji titulu.
"Skoro me je zvao trener Vojvodine Boris Rojević i pitao me je gdje je njegov procenat. Nisam znao o čemu se radi, pomislio sam da je u pitanju neki igrač iz Mladosti. A on mi kaže: ‘Otvorio si salon? Mi imamo trening, ja mislim da si otišao kući, a ti šišaš ljude u svlačionici dva sata. Malo-malo pa te uhvati u leđima.’ A mene je stvarno hvatalo u leđima u to vrijeme, ali ne zbog šišanja. (smijeh) U Španiji sam šišao u jednoj svlačionici, neki su plaćali, neki su, kako bih rekao, donosili razne proizvode - plaćali su u naturi. Sve je to bilo iz ljubavi. A onda u Vojvodini dođe Miloš Grozdanić, hoće on da vidi moju mašinicu, ispadne mu i pokvari je. Onda se cijela ekipa organizovala, za jedan dan skupila pare i kupila mi novu mašinicu. Sa njom sam i otvorio ovaj salon, prošle godine u decembru", prepun je anegdota Trkulja.
Kada je još jednom napustio Borac, ostao je u Banjaluci. Ovaj put odlučio je da zaigra za prvoligaša Mladost. Upravo tu počeli su da se ostvaruju njegovi snovi.
"Kada sam završio u Borcu, pozovu me u Mladost da igram za njih. Ali morao sam raditi nešto. Od 18. godine mi je želja da imam svoj frizerski salon. To je jedino znala moja tadašnja djevojka, a sada supruga Željka. I kako će se zvati salon, i kako će izgledati. Samo je ona znala. Ovaj šešir je njen poklon za moj 20. rođendan. Držao sam ga 17 godina u ormaru i sada sam ga izvadio kada sam otvorio salon. Ona mi je sve vrijeme bila podrška."
Ipak, nije bilo lako odlučiti se na riskantan potez. Jer pokretanje bilo kakvog posla kod nas uvijek je riskantno.
"Nisam imao hrabrosti, bojao sam se da li će biti posla, da li će biti finansijski isplativo. Zaposlio sam se kao konobar, radio tako osam mjeseci, zatim u centrali jedne kladionice kao podrška, sve dok se jednog dana nisam vraćao s posla i vidio da se ovdje izdaje lokal. Odmah sam pomislio - to je to. Moram reći da sam 30. novembra dogovorio sve uslove oko lokala, 1. decembra dao otkaz, a 20. decembra otvorio svoj salon. Sve na brzinu, bez ikakve ideje u smislu finansija. Krenuo sam uz pomoć prijatelja, sada je sve zaživjelo i ne žalim se."
Istovremeno sa pokretanjem frizerskog salona bližio se kraj igračke karijere. A druga, ona trenerska, tek je počinjala.
"U međuvremenu, dok sam prvi dio sezone završio kao igrač u Mladosti, otvorilo se mjesto trenera i privhatio sam. Poslije par treninga htio sam da podnesem ostavku (smijeh). Ranije kao igrač razmišljaš samo o sebi, dođeš na trening, odradiš sve i ideš dalje. Sada je tu mnogo više obaveza, spremi trening, spremi igrače… Razmišljao sam i ranije da bih nakon igračke karijere volio da ostanem u rukometu, ali nekako se sve ovo prebrzo izdešavalo."
Jedan fakultet nije uspio da završi, ali nada se da drugi hoće.
"Povuklo me je sve to, pa sam opet prošle godine upisao fakultet - Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta (DIF), gdje mi je želja da se školujem za rukometnog trenera."
Prva sezona na kormilu Mladosti prošla je uspješno, osvojeno je visoko drugo mjesto, a malo ko mogao je pomisliti da će već naredne sezone banjalučki klub postati šampion Republike Srpske.
"U toj premijernoj sezoni završili smo kao drugi iza Hercegovine, koja je izborila plasman u Premijer ligu. Onda smo prošle godine napravili ekipu za viši rang, sve nam se poklopilo. Više puta sam to pomenuo, ništa od toga ne bi se desilo da nije bilo ovih momaka - 50 odsto njih radi, ostali studiraju, treninzi su nam bili kasno, u 10 naveče, ali su oni ispunjavali sve obaveze, ponašali se kao profesionalci, a to nisu bili. Svojim drugarstvom i zalaganjem napravili smo to što smo napravili - dominantno osvojili titulu u Republici Srpskoj."
Nikako ne može da prežali što jedan takav sjajan rezultat nije nagrađen promocijom u viši rang,
"Ostaje žal što se ne igra Premijer liga. Rekao sam odmah da neću više biti trener ako ne budemo igrali Premijer ligu BiH jer ne vidim način kako da motivišem momke. Bila je tu potrebna svježa krv da ih razdrma. Smatram da su sada uradili veliku stvar, za trenera su doveli Danijela Božića, koji je po meni bio jedino ispravno rješenje. Jedino on to može držati na visokom nivou - profesor je rukometa na fakultetu, kapiten prošle godine, zna ih, ima autoritet, tako da vjerujem da će biti još dominantniji u Prvoj ligi RS nego prošle godine", tvrdi Trkulja.
Po odlasku iz Mladosti vremena za odmor nije bilo mnogo. Stigao je poziv koji se ne odbija - iz Borca, kluba kojem se uvijek rado vraćao. Sada se u redove "Velikana iz Gospodske ulice" vraća u novoj ulozi - kao pomoćnik legendarnog Irfana Smajlagića.
"Iznenada sam dobio poziv od Borca, koji nisam očekivao. Zvao me je direktor Vladimir Branković, a meni je odmah srce zaigralo. Čim se kaže Borac, to je nešto nevjerovatno. Sto puta se vratiš i svaki put ćeš se vratiti ako dobiješ šansu. To je teško objasniti ljudima koji nisu tako nešto doživjeli, tako da smo se brzo dogovorili. To je velik izazov za mene, fakultet pored fakulteta. Biti pomoćnik Irfanu Smalagiću - od njega ima šta da se nauči, tako da za godinu dana, na koliko sam potpisao ugovor, želim što više da naučim od rukometnog maga. Mislim da je ovo velika stepenica u mojoj karijeri. Mislim da bi mnogi platili da budu pomoćni trener Borca, i to Irfanu Smajlagiću. Želja mi je se usavršavam, da dobijem trenersku licencu, pa jednog dana da samostalno vodim neku ekipu. Nadam se da ću imati kvalitet i izgurati u tome što volim."
Prošla sezona rezultatski nije bila uspješna za Borac m :tel. Ipak, po Trkuljinim riječima, ima nešto važnije od pozicije na tabeli.
"S obzirom na brojne odlaske iz Borca prošle sezone, kada je otišlo praktično pola šampionske ekipe, a bilo je problema i sa povredama, rekao bih da je prošla sezona bila dobit, uprkos tome što na tabeli to izgleda lošije nego što Borac može i treba da bude. U prvi plan došli su neki mladi momci, i to najviše zahvaljujući treneru Mirku Mikiću, čovjeku koji je odradio perfektan posao posljednjih godina. Nikša Petrović, Ognjen Kalamanda, Milenko Rožić… nisu bili planirani da budu nosioci igre, a imali su zapaženu minutažu. Te minute su iskoristili na najbolji način i mislim da će to iskustvo od prošle godine biti vidljivo ove sezone u Premijer ligi BiH. Po meni, nije toliki gubitak prošla sezona, jer da se to nije desilo, ti klinci ne bi isplivali. Mikić je sigurno među najboljim trenerima u BiH i mislim da će dodatno napredovati. Sad ima sjajnu ekipu u Slobodi, većina ekipa sačuvalo je kostur i očekujem zanimljivu i neizvjesnu sezonu, a Borac da se vrati u vrh", kaže naš sagovornik.
Na kraju, zahvalio se klubu koji će mu uvijek biti u srcu, klubu u kojem je završio jednu, a započeo drugu etapu u svom životu.
"Zahvalan sam Mladosti, koja mi je dala šansu da se bavim ovim pozivom. Bili su uvjereni da ja to mogu raditi, dali mi šansu i drago mi je što je klub koji organizaciono napreduje sve više i više. Zahvalio bih se i igračima, koji su mi pomagali od samog početka i davali mi podršku. Oni su svakako najzaslužniji za fenomenalan uspjeh prošle sezone, ali i na činjenicu da sam ja danas u Borcu", kaže Trkulja, koji nam je za kraj razgovora pojasnio zašto je odlučio da svoj frizerski salon nazove Šurda.
BANJALUČKI ŠURDA: Napustio fakultet uprkos "prosjeku 9", otvorio frizerski salon, pa uzeo titulu - sad je trener Borca!
"Jedan od mojih kumova rekao mi je da sam isti Smoki, Ljubiša Samardžić. I Šurda je frizer, imam i sličnu nosinu, tako da nije ništa slagao", kroz smijeh priča Trkulja.
"Kada se pojavio Fejsbuk, drugar mi je otvorio profil i nazvao ga Trkulja Goran - Šurda. Ideja o samom salonu bila je prisutna sve vrijeme. Imam još nekih ideja oko namještaja u samom salonu, a to ću vremenom da 'utegnem'. Znao sam da ću jednog dana imati salon, samo je bila dilema da li će se zvati 'Vruć vetar' ili 'Šurda'. Na kraju, mislim da nisam pogriješio. Ljudi dolaze, slikaju se, zanimljivo im je… Vjerujem da sam pogodio", poručio je banjalučki Šurda - Goran Trkulja.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!