Mersad Kovačević za MONDO: "Zove majka, kaže došli iz Beograda po tebe. A meni cijeli Istanbul skandira ime"

"Nevjerovatno je, jako sam srećan što sam ovde. Znam šta želimo da uradimo", rekao je Dušan Vlahović, a onda je ispod slike Kemala Ataturka potpisao istorijski ugovor sa Bešiktašom. Ipak, nije on prvi napadač sa ovih prostora zbog koga su navijači "orlova" poludjeli.

Devedesetih su Sava Paunović i Mitar Mrkela bili u napadu Bešiktaša, dovodio je Bešiktaš Radeta Papricu i Seada Halilagića, kao i Antu Rebića. Ipak, prva dvojica bili su naš sagovornik Mersad Kovačević i...

"Prije mene je otišao Dževad Šećerbegović koji je bio tadašnje najbolje lijevo krilo u Evropi. Poslije godinu dana sam došao ja. Iz Bešiktaša iz Turske su došli menadžeri da gledaju Šećerbegovića koji je stariji godinu dana od mene. Znate da se prije u bivšoj Jugoslaviji sa 27 godina moglo ići u inostranstvo. Tada je Šećerbegović napunio 27 godina, a ja sam mlađi godinu dana tako da nisam imao pravo da idem vani", počeo je razgovor za MONDO na 5. Mundijalu prijateljstva u Ulcinju Mersad Kovačević.

"Propašće mi Bešiktaš zbog tebe"

Dževad Šećerbegović je bio razlog što su skauti Bešiktaša došli u Tuzlu, ali zapravo su na stadionu Slobode vidjeli napadača koji će im donijeti titulu ispred Galatasaraja 1986. godine.

"Na utakmici koju su pratili ljudi iz Bešiktaša sam dao dva ili tri gola, a Šećerbegović je asistirao, tako da su nas htjeli u paketu. 'Jao propašće mi transfer, traže nas u paketu!', rekao mi je Šećer, na šta sam mu odgovorio: 'Šećo, ja bih volio da idem, ali ne mogu.' Propisi su takvi bili. Tako da je Šećer prije mene otišao godinu dana ranije i on je vjerovatno bio jedan od prvih Jugoslovena u Bešiktašu. Eventualno da je prije njega bio jedan ili dva igrača", ispričao nam je Kovačević.

"Sine, došli ovi iz Partizana da te vodi"

Za Mersada Kovačevića cijela Jugoslavija je čula 30. aprila 1975. godine kada je na debiju u seniorskom fudbalu dao het-trik Partizanu. Malo prije toga "velika četvorka" se "potukla" oko njega.

"Prije toga se igralo državno prvenstvo republika i pokrajina i na tom takmičenju sam igrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Postigao sam 11 golova i oborio sve rekorde. Potpisao sam profesionalni ugovor i tada su me tražili Partizan, Crvena zvezda, Hajduk i Dinamo. Svi su me tražili, jer su njihovi menadžeri pratili te lige. Ovi iz kluba su došli, stavili me u auto i odvezli me na pripreme u Bratunac.

Šef stručnog štaba Josip Mićo Duvandžić mi je rekao: 'Tvoja obaveza je da dolaziš na doručak, ručak i večeru. Nema treninga.' Ja nisam bio ni svjestan da su oni mene povukli na pripreme da me neki od većih klubova ne bi uzeo. Nisam imao pojma o tome da se Zvezda, Partizan raspituju za mene. Kada smo se vratili kući moja rahmetli majka koja nije imala pojma o fudbalu se zabrinula. 'Sine gdje si bio, šta je bilo? Neki ljudi su dolazili traže te, da te vode u Partizan!'", prisjetio se Mersad Kovačević za MONDO.

"Moco, stani, daće vam dijete još jedan"

Tog 30. aprila 1975. godine jedan čovjek ipak nije bio na stadionu da vidi kako klinac iz Tuzle razbija veliku generaciju Partizana sa Mocom Vukotićem na čelu.

"Pošto sam rođen pored stadiona, pokojni otac mi je bio veliki navijač Slobode i životni san mi je bio da zaigram za Slobodu. Nažalost on je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1971. a ja sam 1974. potpisao profesionalni ugovor i on nije doživio da vidi taj moj debi."

Kada je Josip Duvandžić pogledao ka klupi na poluvremenu te utakmice i upro prstom u našeg sagovornika, tada 17-godišnji Kovačević nije mogao da vjeruje.

"Igrali smo protiv šampionske ekipe Partizana i povrijedio se naš kapiten Mustafa Hukić, poznati vezni igrač, strašan fudbaler. Sjedeli smo na klupi i ja nisam ni sanjao da trener može da me uvede protiv Partizana. Gdje ću ja, dijete? Čak sam i sjedio i sjedio na kraju klupe. Do poluvremena se kapiten povrijedio, a bio je pun stadion. Mene inače zovu Meske i on mi kaže : 'Meske, zagrij se.' Do mene je sjedio Nihad Mujazinović i munuo me laktom u rebra. Kaže: 'Meske, zagrij se! Pa šef ti je rekao da se zagrijavaš'. Ja istrčim, a bilo je 10.000 navijača na tribinama. Vjerujte mi, vi čujete dole svaku riječ kada neko progovori. Neko kaže ma gdje će ovog balavca da uvodi, ovaj drugi dobacuje to je naš golgeter Meske... Ma vi sve dole čujete."

Kada je ušao na teren, mislio je da će se srušiti. Od pritiska, treme, nevjerice. A u stvari je srušio tim sa Boškom Đorđevićem, Radomirom Antićem, Blagojem Paunovićem, Ilijom Zavišićem...

"Vjerujte ja sam mislio od treme da imam 100 kilograma na leđima, ali kada je sudija dao znak za početak utakmice, kao da je neko sa mene skinuo svu težinu. Interesantno je da je za 11 minuta palo šest golova. Partizan je poveo 1:0, ja sam izjednačio. Partizan je opet poveo 2:1, ja sam izjednačio i kada je Partizan poveo 3:2 opet sam izjednačio. Naš vrhunski fudbaler Fuad Mulahasanović je Moci Vukotiću na centru dok smo prolazili jedni pored drugih rekao: 'Moco nek ostane 3:3, dijete je poludjelo, daće vam još koji gol.' To je moj početak", ispričao je ovu nevjerovatnu priču za MONDO Mersad Kovačević. Jugoslavija je brujala o čudu od djeteta sa Tušnja, a još je nevjerovatnije to što je on sva tri gola dao glavom.

"Bio sam poznat po tome, većinu golova u karijeri sam dao glavom. Bili su to atraktivni golovi, tako da su se pamtili. Imao sam dobar odraz, vježbao sam to na treninzima. Kada su se završavali treninzi ostajao sam da radim individualno. Preporučujem mladim igračima da što profesionalnije rade, da rade individualno, da bi uspjeli u svojoj karijeri. Tako sam ja uradio i uspio sam, imao sam dobru karijeru, nemam za čime da žalim."

"Meske, svi pišu da dolaziš u Galatasaraj"

Kada je 1984. godine otišao u Bešiktaš zaista se rijetko odlazilo u Tursku. Ono što je tuzlanski napadač vidio na stadionu "Inonu" u četvrti Dolmabahče bio je šokiran.

"Uvijek kada me pitaju kažem da su navijači Bešiktaša najvatreniji u Turskoj. Kada sam došao iznenadio sam se. Dževad Šećerbegović i ja dolazimo na trening, dolazimo na teren i na tribinama je 3-4 hiljade navijača. Pa nama je u Tuzli toliko dolazilo na utakmice!

Tu sam bio malo iznenađen, ali sam startovao dobro u Bešiktašu. Te godine smo bili drugi, borili smo se za prvo mjesto sa Fenerbahčeom, ali u posljednja dva kola smo kiksnuli i nismo uzeli pehar. Tada se Šećerbegović vratio u Tuzlu, a ja sam ostao još godinu dana sam imao ugovor i te godine sam postigao 18 golova i bili smo prvaci Turske", govori Kovačević.

Ipak i pored titule i toga što je bio najbolji strijelac ekipe uprava Bešiktaša nije htjela da mu ponudi novi ugovor i on se odjednom ponovo našao kući u Tuzli.

"Imali smo predsjednika koji je bio vojno lice i moram da vam kažem da taj predsjednik sigurno nije znao koliko igrača igra u ekipi. Vjerujte mi, vojno lice je bio čovjek. Donio sam im titulu kao najbolji strijelac. Za prvi ugovor sam dobio toliko, sada tražim taj iznos. On samo kaže: 'Ne' i izbaci me napolje.

Ništa, ustanem, izađem i vratim se u Tuzlu, igraću za Slobodu, pa ću ponovo na polusezoni negdje. Ja ostajem bez ugovora. Tada sam se vratio u Tuzlu kući. Zove me prijatelj i kaže: 'Meske, dolaziš u Tursku?' Kako dolazim u Tursku? 'Novine sve pišu da dolaziš u Galatasaraj!' A mene nije niko kontaktirao. Kaže: 'Sjedaj sutra u avion, vraćaj se u Istanbul.'"

Sunce koje je obasjalo Istanbul

Kao i danas i tada su se prelasci iz jednog u drugi istanbulski gigant dešavali jako rijetko. Njegov odlazak na "Ali Sami Jen" bio je presedan.

"Tada je u Galatasaraj stigao nekadašnji selektor Njemačke Jup Derval. Počelo je prvenstvo, a oni su startovali sa jednim bodom iz četiri kola. Sutra stižem u Istanbul, izlazim na aerodromu kad 20 novinara sa kamerama čekaju. Otišao sam u Galatasaraj. To su rivalstva i rijetki su transferi da se prelazi iz jednog u drugi klub", istakao je on.

Navijači Galatasaraja Mersada Kovačevića sada možda i ne znaju, ali zato znaju - Mersada Guneša.

"Došao sam u klub i limit je bio samo dva stranca. Pitali su me da li bih uzeo tursko državljanstvo da bih igrao kao treći. Uzeo sam tursko državljanstvo, Mersad je ostalo ime, a uzeo sam prezime Guneš, jer je to u prevodu sunce. Odigrao sam jednu utakmicu u Njemačkoj za njihov turski klub i onda sam još morao da odigram jednu amatersku utakmicu u Turskoj. Nakon toga sam dobio papire, tursko državljanstvo i igrao sam kao Mersad Guneš."

"Upišite vi predsjedniče koliko mislite"

Galatasaraj je sa njim u timu ispisao istoriju. Klub nastao ispod kule Galata 14 godina je čekao titulu, ali sa Gunešom u svojim redovima je sada došao do nje. I to je multimilijarder na čelu uprave Alp Jalman umio da cijeni.

"Poslije 14 godina je uzeta titula, a meni je istekao ugovor pošto sam potpisao do kraja sezone. Turci vole da se cjenkaju, a problem je bio što je petorici igrača takođe istekao ugovor. Čekamo ispred kancelarije, kako neko uđe čekamo ga po sat-dva da se dogovori. Ulazim zadnji, sjede tu njih trojica, ne zna se koji je veći milioner od njih. Pitam ih: 'Je l' vi želite da ja ostanem?' Kako da ne, pa titulu smo uzeli, naravno da želimo da ostaneš! Dogovorimo se da produžim ugovor na dvije godine, ali me pita Alp Jalman: 'Pa dobro, ali koliko tražiš?' Ma ništa, dajte mi ugovor da potpišem i vi upišite koliko mislite da treba da dobijem. Vjerujte mi da sam dobio duplo nego što sam mislio da tražim!"

Ne samo da je Galatasaraj sa Mersadom Kovačevićem kao liderom došao do titule, već je preko Rapida, Ksamaksa i Monaka ušao u polufinale Lige šampiona. Da naš sagovornik nije naprečac izbačen iz tima...

"Kada sam došao mi smo bili iza Bešiktaša i Fenerbahčea 5-6 bodova. Dobili smo zaredom desetak utakmica, izašli na prvu poziciju i uzeli smo titulu poslije 14 godina.

Igrali smo polufinale Lige šampiona. Steaua je bila jaka, bilo je sedam-osam igrača reprezentacije Rumunije. Mi smo tada vjerovatno zaslužili i da igramo finale, ali mislim da je tu Jup Derval najveći krivac. Pazite bio sam standardan i očekivao sam da igram. Na sastanku pred utakmicu je meni rekao da ću na klupu, a ubacio je dječaka od 17 godina da čuva Georgea Hadžija njihovog najboljeg igrača. Za 15-20 minuta smo primili četiri gola i bilo je gotovo", prisjetio se on.

Čovjek kome se poklonio cijeli Istanbul

Kada je prešao iz Galatasaraja u Bešiktaš mislilo se da neće smjeti da pređe ulicu na Bosforu. Ipak, vjerovatno je jedini kome su na jednom meču skandirali navijači oba kluba.

"Vjerujte mi to se rijetko dešava, to je opasno. Kada sam izašao na teren na derbiju Galatasaraja i Bešiktaša cijeli stadion mi je skandirao ime. Oni inače zovu navijače i igrače da dođu ispred navijača i da dignu ruke. Svi navijači Galatasaraja su me zvali, otišao sam, pozdravio sam navijače i onda je kompletna tribina tražila da dođem i aplaudirali su mi. I navijači Bešiktaša i Galatasaraja. Jer ja sam korektno otišao. Nikada se to nikome nije desilo. Ja sam javno rekao da sam želio da ostanem, da produžim ugovor. Tražio sam malo više, oni nisu htjeli, a ja sam profesionalac. Nisam imao problema nikakvih."

Na kraju kaže da mjesta kao što je Istanbul nema nigdje. Za tih pet godina zavirio je u svaki sokak vječnog grada.

"Nema grada na svijetu kao što je Istanbul, to tvrdim. Istanbul je ogroman, treba vam mnogo vremena da ga obiđete, ali ja ga znam kao i Tuzlu. Nema gdje nisam zavirio, u svaki ćošak. Od ulaza do izlaza u Istanbul je 110 kilometara."

I dok sada Dušan Vlahović, Edin Višća, Aleksandar Jovanović, Strahinja Eraković, Nihad Mujakić, Ermin Mahmić, Bruno Petković i Enis Bardhi igraju u Turskoj, sve je počelo od - Mersada Kovačevića, bombardera iz Tuzle.

"Ima tu još zaslužnih od Dževada Prekazija, Zorana Simovića koji su dole u turskom fudbalu ostavili veliki pečat i imaju velike zasluge. Moramo pomenuti i sve te igrače koji su otvorili vrata i sadašnjim igračima da mogu dole da odu lagano", završio je svoju sjajnu priču za MONDO Mersad Kovačević.

(MONDO, Nikola Lalović)

BONUS VIDEO: