Možda ovih dana nema fudbala na TV, ali to ne znači da u nekim spektakularnim utakmicama ne možemo da uživamo. Ovo su mečevi se i dalje prepričavaju, a sigurno da i vi mnoge pamtite.
Među fudbalskim frazama koje postaju otrcane, "grupa smrti" se kotira vrlo visoko poslije svakog iole važnijeg žrijeba. Uz njega možemo da pridodamo i onaj kada počnu eliminacione faze Svjetskog prvenstva, Lige šampiona, Evropskog prvenstva...
"Finale prije finala". Meč koji mnogo obećava i još važnije, meč u kojem bi jedan od favorita mogao da završi učešće. Ovo su finala prije finala koja su to zaista i bila.
Nekada takvi mečevi umiju malo da razočaraju, valjda od prevelikih očekivanja. Ali sa ovih pet mečeva to nije bio slučaj.
Bile su to ekipe koje su pretendovale na trofeje, a sami mečevi puni uzbuđenja, preokreta i poteza koji se do danas prepričavaju. Uvjerićete se i sami.
Pa da počnemo, hronološkim redom...
Rosijev het-trik za rušenje brazilskih snova
Italija - Brazil 3:2, druga grupna faza Svjetskog prvenstva, 5. jul 1982. godine
Stadion "Sarija", Barselona
Kada je Mundijal u Španiji počeo, Italija više nije bila u najužem krugu favorita.
Iako među šest nosilaca, "azuri" su bili u haosu. Paolo Rosi je dobio dvogodišnju zabranu igranja zbog njegovog učešća u kladioničarskom skandalu "Totonero". Odigrao je tek par mečeva te sezone za Juventus i bio je u ozbiljnom nedostatku priprema.
Međutim, dok je u prvenstvu neophodno da budete najbolji poslije 30 i nešto kola, na Svjetskom prvenstvu vas sedam mečeva vodi do Zlatne boginje. Italiji nije bilo potrebno čak ni toliko dobro odigranih mečeva.
U grupnoj fazi su bili katastrofalni.
Remizirali su u sva tri meča, protiv Poljske, Kameruna i Perua. Sa gol-razlikom 2:2 završili su na drugom mjestu samo jer je Kamerun imao isti broj bodova i gol-razliku 1:1.
Njihovo učešće je već tada moglo da se završi, ali je u drugoj grupnoj fazi sve odjednom kliknulo. Neosnovane optužbe medija da su Rosi i Antonio Kabrini bili viđani u barovima kako konzumiraju drogu samo su još više približile tim Italije koji je tek tada počeo da igra kako umije.
Italija je Argentinu pobijedila 2:1, a Brazilci istog protivnika tukli 3:1. Stoga su igrači Telea Santane i sa remijem mogli u polufinale. Mogli su, samo da su umjeli da se brane.
Izvanredna generacija na čelu sa Zikom, Falkaom, Sokratesom i Ederom igrala je najbolji fudbal još od 1970. i posljednje titule prvaka svijeta.
Za mnoge su omiljeni brazilski tim na Mundijalima, možda baš zbog svoje faličnosti.
Italija je povela preko Rosija već u petom minutu poslije preciznog udarca glavom, da bi kapiten Brazila Sokrates poravnao na 1:1.
Već poslije 25 minuta Italija je ponovo vodila, kada je Toninjo Serezo loše odigrao povratan pas, a Rosi to predatorski iskoristio da postigne gol.
U drugom poluvremenu je ovo postao jedan od najboljih mečeva u istoriji Mundijala.
Uzbuđenja je bilo iz minuta u minut, a Falkao je izjednačio sredinom poluvremena. Imao je Brazil momente da u potpunosti prevagne njihova lepršava napadačka igra, ali je ponovo Rosi bio koban po njih. Upotpunio je het-trik i odveo Azure u polufinale.
Tamo je Poljska bila lak zalogaj (2:0), a Zapadna Njemačka rutinski preskočena u finalu za treću titulu prvaka svijeta. A počeli su sa tri remija...
Tipično italijanski.
Sakijev nesalomivi Milan protiv "kralja"
Milan - Real Madrid 2:0, prvi meč 2. kola Kupa evropskih šampiona, 18. oktobar 1989. godine
Stadion "San Siro", Milano
Mlađe generacije, uključujući tu i mene, jednostavno nisu proživjele čari Kupa evropskih šampiona.
Odrastanje u eri Lige šampiona nije loše, da se razumijemo – spektakl i glamur koje ovo takmičenje nosi čine ga posebnim, a kvalitet timova neosporno najboljim fudbalskim turnirom na svijetu.
Međutim, u eri KEŠ-a nije bilo situacija da manje-više uvijek isti timovi dolaze u završnicu, baš zbog nepostojanja povlašćenih šešira, komplikovanih koeficijenata i brojnih mečeva u grupnoj fazi.
Zato, dok je Bajern Minhen igrao protiv albanskog Nentorija, a Dnjepar protiv Svarovskog iz Tirola, kuglice su u tom drugom kolu Kupa šampiona spojile Milan i Real Madrid.
Rosoneri su prethodno izbacili HJK Helsinki, a Madriđani Sporu iz Luksemburga. Nije se stiglo ni do novembra, a finale prije finala već je bilo zakazano.
Tim Ariga Sakija je branio trofej osvojen prethodnog proljeća protiv Steaue, dok je Real predvođen Džonom Tošakom kasnije tokom sezone rutinski osvojio Primeru.
Sa jedne strane Paolo Maldini, Franko Barezi, Frank Rajkard i Marko van Basten, sa druge Fernando Jero, Manolo Sančis, Emilio Butragenjo i uskoro Zlatna kopačka Evrope - Ugo Sančez.
Ne samo spektakl u ranoj fazi takmičenja, ovaj dvomeč je bio i prilika za "kraljevski klub" da se revanšira za ubjedljiv poraz u polufinalu prethodnog izdanja Kupa šampiona. Ipak, prilika je jedno, ostvariti to je nešto sasvim drugo.
Milan je tih godina bio daleko najbolji tim Evrope.
Njihova superiornost se pokazala i u prvom meču protiv Reala, kada je na Van Bastenov centaršut Rajkard bio taj koji je glavom postigao gol. Bio je tek 14. minut utakmice kada je Van Basten sam uspio da prvo izbori, a potom i realizuje jedanaesterac i duplira vođstvo Rosonera.
Nastavljali su da napadaju, ali nisu uspjeli da u potpunosti "ubiju" dvomeč ubjedljivijom pobjedom - 2:0.
U revanšu u Madridu, Butragenjo je tik pred kraj prvog poluvremena uspio da nekako ugura loptu u mrežu prvaka Evrope. Udahnuo je život dvomeču, ali je Sančis sve upropastio crvenim kartonom u nastavku. Real je slavio sa nedovoljnih 1:0, a Milan je potom preskočio Mehelen.
U polufinalu su na jedvite jade izbacili Bajern, a u finalu bili bolji od Benfike za posljednju odbranu evropske krune sve do Real Madrida Zinedina Zidana.
Finale prije finala iliti "ko pobijedi, ide na Jugoslaviju"
Francuska – Holandija 2:3, grupna faza EP, 21. jun 2000. godine,
"Amsterdam arena", Amsterdam
Evropsko prvenstvo u Holandiji i Belgiji bilo je istorijsko, kao prvo koje su organizovale dvije zemlje, a za jednog od ko-domaćina i sjajna prilika da poslije 12 godina ponovo postanu najbolji na kontinentu.
U selekciji Franka Rajkarda je sve vrvjelo od talenta - Denis Bergkamp malo iza Klajverta, Edgar Davids i Filip Koku na sredini, iskusni Frank de Bur i izvanredni Jap Stam u srcu odbrane. Upravo je kapiten De Bur bio jedini strijelac na otvaranju protiv Čeha, dok je drugi brat blizanac, Ronald, tresao mrežu u trijumfu protiv Danaca - 3:0.
Narandžasti su igrali lepršavo, onako kako oni umiju i posljednji meč u grupi je odlučivao ko će u četvrtfinalu na Jugoslaviju, a ko na Španiju.
Francuzi, osvajači Mundijala na svom tlu dvije godine ranije, pobijedili su Dance golovima Tjerija Anrija, Lorana Blana i Silvana Viltora, da bi Anri i Đorkaef protiv Češke "poništili" gol Karela Poborskog - 2:1.
Rijetko kada "finale prije finala" dobijamo u grupnoj fazi velikog takmičenja, ali zbog tipične holandske ranjivosti pri izvođenju jedanaesteraca, ovaj meč nismo mogli da vidimo i u pravom finalu.
Tada još uvijek "Amsterdam arena" bila je uobičajeno narandžasta, ali ju je poslije samo osam minuta utišao Krištof Dugari na centaršut Joana Mikua. Klajvert je već u 14. minutu iskoristio izvanrednu dugu loptu Bergkampa da pokaže svoje finišerske sposobnosti.
Ponovo je korner sa desne strane bio koban po domaćina. Miku ponovo centrira, ali ovaj put lopta stiže na ivicu šesnaesterca do Viltora, čiji udarac Trezege uspijeva da "inzagijevski" ćušne u mrežu - 1:2.
Drugo poluvrijeme samo što je počelo, a narandžasta žurka je već mogla da počne. Frank de Bur iz „slobodnjaka“ šalje projektil u rašlje gola nemoćnog Bernara Lame, prije nego što će Zenden na isteku sata igre postaviti konačnih 3:2 za Holandiju.
Ovaj trijumf će nadahnuti Holanđane da raskomadaju Jugoslaviju 6:1, ali ih je u polufinalu sačekala Italija.
Tri promašena udarca u penal seriji "azuri" jednostavno ne praštaju, a kasnije Francuzi zlatnim golom Trezegea svjetskoj kruni pridodaju i evropsku.
Murinjova mašina protiv Ronaldinjove magije
Čelsi - Barselona 4:2, drugi meč 1/8 finala Lige šampiona, 8. mart 2005. godine
Stadion "Stamford bridž", London
Niko od nas neutralnih gledalaca ne bi mijenjao finale Lige šampiona u Istanbulu 2005. godine.
Sve je bilo perfektno onako kako se odigralo u najčudesnijem finalu koje se pamti, ali je jasno da Liverpul i Milan u tom trenutku nisu bila dva najsnažnija tima na kontinentu.
Čelsi je bio na putu da osvoji Premijer ligu sa čak 93 boda, jednim porazom u 38 mečeva i tek 15 primljenih golova. Ekipa Žozea Murinja postala je ozbiljan takmac na svim nivoima, dok je Liverpul prvenstvo okončao na petom mjestu, iza Evertona.
Milan je u Seriji A okončao sezonu iza Juventusa, dok je Španija vidjela do tada najjači tim Barselone u 21. vijeku.
Poslije 2:1 u Barseloni golovima Maksija Lopeza i Samjuela Etoa, tvrđava zvana "Stamford bridž" bila je idealan izazov za testiranje dometa.
I Rajkardovi momci su na tom ispitu pali. Sat nije otkucao ni 20. minut, na semaforu je već bilo 3:0 za domaće.
Pjesma Murinjovog tima počela je kada je Mateja Kežman "spojio" Eidura Gudjonsena sa golom. Džo Kol je u 17. minutu šutirao poslije prodora na desnom boku, a odbitak Viktora Valdesa pada na nogu Frenka Lamparda. Takve situacije uvijek rezultiraju pogotkom, za 2.0, a samo dva minuta kasnije Demijen Daf u potpunosti nokautira "blaugranu".
Ipak, Barselona je u svojim neobjašnjivo ružnim bež dresovima imala tada najboljeg fudbalera svijeta. Jedan šut Ronaldinja u gornji ugao gola Petr Čeh je uspio da izbije u korner, ali penal u 27. minutu nikako.
Do poluvremena je bilo 3:2, pošto je dugokosi mađioničar riješio da zaustavi vrijeme svojim potezom na ivici šesnaesterca. Plesao je oko lopte u potezu koji smo svi naučili napamet, da bi špicem kopačke provukao loptu gdje ni zakoni fizike nisu znali da je izvodljivo.
Ali Barselona nije mogla da sačuva povoljan rezultat i gol Džona Terija poslije udarca glavom je riješio sve dileme.
Čelsi će poslije u polufinalu ispasti onim "fantomskim" pogotkom Liverpulovog Luisa Garsije, a nikome u plavom dijelu Londona poslije istanbulskog čuda neće biti mnogo žao.
"Grosooooooooo"
Njemačka - Italija 0:2, polufinale Svjetskog prvenstva, 4. jul 2006. godine
Stadion "Vestfalen", Dortmund
Polufinale Mundijala u Njemačkoj ostalo je upamćeno po svojoj otvorenosti, napadačkim izletima dva tima i visokim kvalitetom susreta za ovako kasnu fazu turnira. Ipak, nijedan od dva tima nije bio u idealnoj situaciji pred početak takmičenja.
Nijemci su igrali na talasu domaće publike i "feel-good"“ faktora koji je dala nova nada u mladi tim, poslije deset generalno neuspješnih godina. Italijani su, baš kao i 1982. godine, bili u lošem momentu, poslije skandala "Kalčopoli". Timovi poput Juventusa, Milana, Rome i Lacija su bili pod istragom, a ekipa je morala da se fokusira na Svjetsko prventsvo.
Kako je Brazil već ispao sa turnira, a Argentina samu sebe izbacila - ili bolje reći selektor Hose Pekerman, pošto je nerezonskim potezima u četvrtfinalu vratio grogirane Nijemce u igru - meč "pancera" i "azura" bio je klasik kakav je zaslužio svoje mjesto u finalu.
Italija nije mnogo briljirala na turniru - sjećate li se samo meča protiv Australije? - ali jesu imali mješavinu tipične italijanske odbrane i neuobičajeno razuzdanog napada na čelu sa Lukom Tonijem.
Ukrajinci su pali u četvrtfinalu 3:0 i prvo poluvrijeme protiv Njemačke otišlo je u njihovu blagu korist.
Simone Perota je imao jednu odličnu šansu, njegovi saigrači još par, ali je Jens Leman bio u formi života - ironično, poslije onog crvenog kartona u finalu Lige šampiona mjesec dana ranije.
U nastavku su Italijani ponovo pritiskali, Nijemci sve dublje ulazili Lemanu "u krilo", ali nikako nisu mogli da probiju bedem. Otišlo se u produžetke i oba tima su počela da napadaju u serijama.
Lukas Podolski je prvo imao šansu vrijednu finala, a potom je njegov udarac lijevom nogom natjerao Đanluiđija Bufona na sjajnu intervenciju.
Italijani su na drugoj strani dva puta pogađali okvir gola, preko Đilardina i Zambrote, i vrijeme je polako odmicalo. Bližio se specijatet Nijemaca - penali.
Onda je Andrea Pirlo riješio da stupi na scenu. Odličan udarac sa distance Leman je odbio u korner, poslije kojeg Pirlo dribla na ivici šesnaesterca i "izmišlja" pas za Fabija Grosa.
Tada malo poznati bek Palerma šalje neodbranjiv udarac za kraj nadanja čitave Njemačke.
Kasnije će u finalu baš njegov udarac u penal seriji donijeti Italiji četvrtu titulu prvaka svijeta, a prije toga, do kraja polufinalnih produžetaka Alesandro Del Pjero će postaviti konačan rezultat - 2:0.