MONDO IKONE #10: Priča o "Ludaku" iz Ginisove knjige rekorda

Nastavljamo serijal tekstova o fudbalerima koji su imali neobične karijere, a nema boljeg trenutka da ih upoznate nego sada kada nema sporta. U desetoj epizodi MONDO IKONA predstavljamo vam rekordera u broju promijenjenih klubova.

Izvor: Guliver/Michael Steele/Getty Images

Uz svoje ime taj nadimak ponosno nose legendarni trener Marselo Bijelsa, čovjek čije ideje su uticale na revoluciju u fudbalu, međutim nisu njemu donijele toliko uspjeha koliko bi se očekivalo pošto je rijetko čije nametanje mišljenja mogao da trpi. Njegov sunarodnik Martin Palermo, poznat je takođe po nemirnom karakteru i ne biste željeli da mu se nađete na putu u mračnoj ulici, kao i kolumbijskom golmanu Reneu Igiti čija se odbrana "škorpionom" i dan-danas prepričava. 

Međutim, iako sva trojica zaslužuju da se zbog zanimljivih karijera nađu u serijalu MONDO IKONE, junak naše desete priče je jedan drugi "El Loco" - glavom i bradom - Sebastijan Abreu!

U pitanju je korpulentni napadač kome su sada već 43 godine, a koji se i dalje aktivno bavi fudbalom u rodnom Urugvaju. Od prošle godine je član Boston Rivera, člana prve lige Urugvaja, gde ima dvostruku ulogu - i kao fudbaler i kao trener. Ne želi da se odrekne minuta u kopačkama na terenu, tako da je baš pred izbijanje velike krize zbog pandemije korona virusa, i prekida fudbalskih prvenstava, zaigrao protiv Sero Larga početkom marta.

Ako uzmemo u obzir da je debitovao 1994. godine u Defensoru, nije teško izračunati da neki od njegovih trenutnih saigrača u Boston Riveru nisu bili ni rođeni kada je prvi put postigao gol, ali njemu to ne smeta da se i dalje nadmeće sa njima, mada se svi pitaju - zašto?

"El Loco" prosto ne može da se zasiti fudbala i zbog toga je završio i u Ginisovoj knjizi rekorda.

Abreu je najveći fudbalski "globtroter" svih vremena, veći i od Luca Pfanenštila, pošto je u decembru 2017. godine, potpisavši za čileanski Audaks Italijano, oborio rekord po broju profesionalnih klubova za koje je jedan igrač nastupao!

To mu je bio čak 26. u karijeri, da bi potom tu brojku popravio i na 29 potpisavši prvo za čileanski Magaljanes, brazilski Rio Branko i pomenuti urugvajski Boston River čiji je i sada član.

Nastupao je u čak 11 različitih zemalja tokom svoje bogate karijere, a u svom domu čuva i sertifikat koji mu garantuje da je upisan u Ginisovu knjigu rekorda, nešto o čemu nikada nije ni razmišljao da će se desiti, iako je kao klinac, kako je sam priznao, volio da prelista zanimljivosti iz nje.

"Iskreno, nisam nikada ni pokušavao da uđem u Ginisovu knjigu rekorda, ali me je ovo vrlo usrećilo. Sjajno je kada jedan Urugvajac, iz malog grada Minas, postane prvi u istoriji fudbala koji je uradio tako nešto. Stvarno sam uživao u pozitivnoj pažnji koju je ovaj rekord doneo. Sve je u upornosti, da postaviš sebi ciljeve. Niko ne može da ti oduzme snove, ali ti si jedini koji možeš da ih pretvoriš u javu", pričao je Sebastijan Abreu kada mu je dodijeljena plaketa.

Kako je uopšte tekla ova odiseja?

Abreu je visoki i snažni napadač, čiji fudbal bi mogao da se možda najbolje uporedi sa onim koji je igrao Luka Toni (koji je godinu dana mlađi od njega!), a da je veliki potencijal vidjelo se već po turnirima koji su se igrali širom Urugvaja kada je privukao pažnju Nasionala, Danubija, Penjarola i Defensora, a u nadmetanju je pobijedio posljednjepomenuti.

Igrao je dobro u mlađim kategorijama, u četvrtoj i petoj ligi, a onda i debitovao davne 1994. godine i već u prvoj sezoni privukao pažnju većih timova, dok niko više nije mogao da ignoriše njegov potencijal nakon što je u prvih šest mečeva Kopa Libertadores dao šest golova.

Odmah ga je u svoje redove doveo San Lorenco, za koji je takođe odlično igrao, a i dalje ima najbolji prosjek "gola po minuti" u istoriji Kopa Libertadores pošto je dao 21 u svega 28 mečeva.

Velikih 26 golova u dvije sezone u Argentini značili su transfer "preko okeana", naravno - u Španiju.

Samo šest mjeseci nakon što je Deportivo ostao bez najboljeg igrača Rivalda i umjesto njega doveo veštog brazilskog driblera Đalminju - u zimu na "Riazoru" pojavio se i Sebastijan Abreu kao jedan od najtalentovanijih napadača iz Južne Amerike.

Plaćen je čak 10 miliona funti, što je u tom trenutku bio ogroman novac, pošto je tada najskuplji tranfer svih vremena iznosio 19,5 miliona (Ronaldo u Inter).

Abreu se nije snašao na sjeverozapadu Španije i tek tri puta je uspio da zatrese mrežu u plavo-bijelom dresu, "El Loco" je čak imao duplo više žutih kartona, pre nego što je Deportivo na njegovo mjesto doveo portugalskog napadača Pauletu.

Počeli su da ga šalju na pozajmice u brazilski Gremio, argentinski San Lorenco, meksički Kruz Azul, Ameriku i Tekos, čiji je član bio dva puta, a bez obzira na odličnu statistiku u većini ovih klubova (više od sto golova), ipak nije ponovo dobio šansu u Deportivo koji je uporno "obnavljao" njegov ugovor, a onda ga se konačno riješio 2004. godine.

Više nije ni ličio na fudbalera koga su potpisali, promijenio je potpuno imidž, pa je tako od "ćelavca" postao dugokosa prijetnja iz šesnaesterca koja se nije proslavila u Evropi.

Abreu se 2004. godine vratio u Urugvaj, ponovo je zaigrao za Nasional, s kojim je osvajao četiri domaća trofeja, da bi potom proširio spisak meksičkih klubova za koje je nastupao igravši za Deportivo Sinalou (zajedno sa Pepom Gvardiolom), Monterej, San Luis i Tigres koji mu je napravio problem kada ga je pozvao River Plejt.

Na kraju je između dva boravka na "Bombonjeri" svratio i do Izraela, gdje je nastupao za Beitar, da bi svoj "revanš" Španiji doživio u dresu Real Sosijedada.

Postigao je 11 pogodaka za polusezonu i nije uspio da vrati ekipu iz San Sebastijana u elitu, ali da su reagovali malo ranije možda i bi, pa je tako njegovo putešestvije nastavljeno kroz Aris i Botafogo u kom je igrao odlično, posebno kada se u obzir uzme veteranski staž.

U tom periodu bio je izuzetno važan i njegov doprinos u dresu reprezentacije Urugvaja za koji ima 73 nastupa i 31 pogodak, kao i osvojen pehar na Kopa Amerika iz 2011. 

Vrlo vjerovatno ga se sećate sa Svetskog prvenstva 2010. godine kada je Urugvaj ostvario odličan rezultat i igrao polufinale, a Abreu ulazio sa klupe kao "džoker" da bi napravio probleme u skoku protivničkim odbranama koristeći svoju nestvarnu snagu.

U utakmici koju je obilježio Luis Suarez, tako što je rukama odbranio siguran gol u mreži svoje ekipe, a potom gledao kako Fernando Muslera "skida" jedanaesterac Asamoe Đana u poslednjim trenucima utakmice, ulogu najlhladnokrvnijeg stanovnika planete Zemlje preuzeo je Sebastijan Abreu koji je u penal-seriji "zabiberio" pobjedu Urugvaja.

Znao je "Ludak" da gol vodi njegovu ekipu dalje, sav pritisak je bio na njegovim plećima, a odlučio je da dramu riješi na ludački način - izveo je "panenku".

Trepereo je vazduh u Johanesburgu, igrači Urugvaja bili su zagrljeni i strepili šta će Abreu uraditi u odlučujućoj seriji, a onda je on samo "podigao" loptu sa kreča i gledao kako golman Gane pada u svoju desnu stranu dok "El Loco" diže ruke u vazduh i misli se "sve je ovo normalno".

To je jedan od razloga zašto nosi taj nadimak, ali bilo je još stvari koji govore u prilog ovoj tezi, poput situacije od prije koju godinu kada je nastupao za Audaks Italijano.

Navijači kluba u kom je postao Ginisov rekorder nisu bili naročito zadovoljni partijama koje je veteran pružao, zviždali su mu cijelu utakmicu, a onda je "El Loco" odlučio da baci sto (da, sto!) ka tribinama gde su se nezadovoljni nalazili, a srećom niko nije povrijeđen.

Za kraj spomenimo i da je Abreu igrao još i u Ekvadoru, Paragvaju i Salvadoru, gdje sa ekipom Santa Tekla ima i trofej kao trener, dok polako krupne korake u fudbalu pravi i njegov sin…

Diego Abreu (16) igra za mlađe kategorije Defensora, u kome je i otac ponikao, a vidjećemo da li ćemo u narednim godinama ovog napadača, koga već zovu i u reprezentaciju Meksika čiji pasoš takođe ima, uskoro zvati "El Loco Junior".