Da li je košarkaška partija Aleksandra Đorđevića iz Atine 1995. godine direktno uticala na cijenu vožnje taksijem u prestonici Litvanije?
Vozeći se taksijem kroz litvansku prestonicu Vilnjus, gdje je MONDO boravio da izvještava sa rukometne utakmice EHF Čelendž kupa između Švijese i Borca m:tel, razgovarali smo sa vozačem, koji je naravno veliki ljubitelj košarke i poznavalac rivalstva sa Jugoslovenima i Srbima.
U međuvremenu Jugoslavija je prestala da postoji, ali je Srbija nastavila da niže uspjehe i s pravom se naziva "zemljom košarke", baš kao i Litvanija, u kojoj drugi sport jako rijetko dobije i "stubac" u dnevnim novinama.
Razumljivo, sredovječni taksista mišljenja je da su Litvanci "broj jedan" u Evropi...
"Ne postoji veća košarkaška nacija od litvanske, ali najbliža je Srbija", rekao je na engleskom jeziku sa izrazitim ruskim akcentom i podsjetio nas na Evropsko prvenstvo u Atini 1995. godine, kao i na Mundobasket u Madridu devet godina ranije.
MONDO U LITVANIJI
Nevoljko je priznao da je u Španiji sreća pogledala tadašnji Sovjetski Savez (SSSR) predvođen većinski litvanskim igračima, ali i dodao da je u grčkom glavnom gradu ipak Litvanija nezasluženo ostala bez titule.
"Bilo nam je važno da osvojimo zlato jer je to bio naš prvi Eurobasket nakon osamostaljenja, a imali smo i strašnu ekipu, Arvidasa Sabonisa, Šarunasa Marčuljonisa, Rimasa Kurtinaitisa...Uništio nas je onaj Saša Đorđević", dodao je taksista i prije nego smo platili, moramo da priznamo "paprenu" cijenu vožnje bez paljenja taksimetra, istakao je i da je veliki navijač Lijetuvos Ritasa.
Selekcija Hrvatske je tada u Atini osvojila bronzu i napustila pobjedničko postolje zbog direktive tadašnjeg državnog vrha, i time inicirala i svojevrsno "prokletstvo" s obzirom da se pune 24 godine više nije popela nijednom na to isto postolje.
Vratila su nam se tada sjećanja na Evropsko prvenstvo u košarci u Atini 1995. godine gdje je zlatnu medalju osvojila krnjena Jugoslavija, i to na prvom takmičenju nakon tragičnog sukoba i raspada zemlje.
Grčka prestonica "na nož" je tadašnjem finalu dočekala plave košarkaše i zdušno je bodrila Sabonisa, Marčuljonisa i ekipu, koja je u jednom trenutku zaprijetila i napuštanjem parketa nakon, po njihovom mišljenju, očigledne sudijske krađe.
Ipak, Litvanci su se urazumili, poslije razgovora s Saletom Đorđevićem, aktuelnim selektorom Srbije i Vladom Divcem, tim menadžerom Sakramento Kingsa, vratili na teren i na kraju izgubili od čete Dušana Ivkovića, što je bila svojevrsna "osveta" za preokret "jedan u 100 godina" iz Madrida na Mundobasketu 1986.
Tada su jugoslovenski košarkaši pod vođstvom Kreše Ćosića vodili devet razlike na 50 sekundi do kraja, da bi Sabonis, Valerij Tihonenko i Vadim Volters trojkama izborili produžetak za Sovjetski Savez, a potom i pobjedu.
Nepunu deceniju kasnije, u atinskoj dvorani "Marusi" naplaćen je taj dug i osvojena zlatna medalja, koja je i pokrenula tradiciju navijačkog dočeka na balkonu Skupštine Beograda, a koja traje i danas.
Briljirao je srpski selektor "Sale Nacionale" u tom finalu sa postignutim 41 poenom od čega devet trojki iz 12 pokušaja, 2/3 za dva poena, kao i 10 od 12 šuteva sa linije za slobodna bacanja.
Ko zna, moguće je i da je cijena vožnje zavisila od gubljenja nerava zbog te Đorđevićeve "kanonade".