Prošao je sve, ne samo u košarci nego i u životu. Igrao je za oba vječita rivala, od beton lige stigao do Evrolige i reprezentacije Srbije, a sve je počelo kada je sa porodicom morao da spasava goli život!
/Piše: Nikola Lalović/
Upoznali smo ga u dresu Partizana, gledali ga kako igra za dvije potpuno različite Crvene zvezde, a u Radničkom iz Kragujevca je ga je košarkaška Evropa vidjela u punoj snazi. Ipak, njegove najveće bitke odigrane su mnogo prije toga.
Kada prođete ono što je on prošao u životu, onda na košarkaškom terenu nema pritiska. Jer šta je jedna košarkaška utakmica u poređenju sa borbom za golo preživljavanje, u poređenju sa bježanjem ispred smrti i stvaranjem cijelog života ispočetka?
Sava Lešić je podsjetio sve nas na najbolje dane svoje karijere ove godine kada je protiv Mornara imao 23 poena i 7 skokova na startu ABA lige u dresu Borca. Sada za MONDO otkriva kako je tekao njegov košarkaški, ali i životni put i kako je od izbjegličke kolone iz Knina stigao do Evrolige i srpske reprezentacije.
IZ IZBJEGLIČKE KOLONE NA KOŠARKAŠKI TEREN
"Ti počeci jesu vezani za Požarevac. Mi smo 1995. izbjegli iz Knina iz Hrvatske i tada sam krenuo da treniram košarku u Požarevcu", rekao je Lešić na početku razgovora za MONDO.
Ono što malo ljudi zna jeste da 206 centimetara visoki krilni centar nije uvijek igrao ispod koša i da upravo tome može da zahvali svoje najveće prednosti na terenu.
"Do nekog trenutka mlađih selekcija, igrao sam na spoljnim pozicijama. Onda sam jednog ljeta naglo izrastao i krenuli su da me spuštaju niže, na četvorku, i na toj četvorci sam se najduže zadržao kroz karijeru. Evo sada sam nešto pred kraj neka lažna petica, ali u suštini uvijek sam se trudio da igram i 'spolja' i 'unutra'. Te ranije godine jesu vezane za spoljne pozicije, sjećam se da sam u jednom trenutku u Požarevcu čak igrao na lopti, igrao sam jedinicu", prisjeća se svojih početaka iskusni krilni centar.
Sada je za visoke igrače normalno da driblaju, šutiraju, ali prije 30 godina, kada je on počinjao da trenira, to nije bilo tako.
"Generalno se košarka dosta promijenila od perioda kada sam ja počinjao. Tada je sve bilo poređano po pozicijama i niko nije mogao da izađe iz tog šablona. Ja sam imao sreću da mi je trener u Požarevcu Igor Talić stvarno dosta pomogao u tom smislu što sam mlađe selekcije prošao kao igrač na lopti. Kasnije kada sam se profilisao u visokog igrača to mi je dosta pomoglo. Naravno, ni sada nema toliko igrača koji mogu da urade puno sa loptom na mojoj poziciji. Recimo, kad se uhvati skok, pa se sa dva tri driblinga povuče lopta, to je brži napad i neki kvalitet za igrače koji imaju tu sposobnost".
Kada je počinjao da igra košarku stvari nisu išle glatko, ni na terenu ni van njega. Jedne patike su tih godina porodici koja je izbjegla iz Hrvatske značile mnogo – a neko je ukrao baš one prve koje je mladi kоšarkaš dobio!
"Jeste, to je živa istina. Sreći nije bilo kraja kada sam dobio prve original košarkaške patike. Ujutru sam se probudio i jedva sam čekao da vidim te patike, izašao sam napolje i vidio da su ukradene. Bukvalno se u tom trenutku srušio neki moj svijet", prisjeća se Lešić.
Iako dijete, znao je kroz šta je zbog tih patika morala da uradi porodica koja je prognana, koja je pokušavala da stvori novi život u nekom novom mjestu i među nekim novim ljudima.
"Iako sam bio klinac, znam kako smo živjeli i znam koliko je bilo teško roditeljima da izdvoje za te patike i koliko je to meni značilo i šta mi je predstavljalo. U jednom trenutku ostaneš bez tako jedne stvari koja je kao klincu meni značila, a sa druge strane opet znam da nije moguće da se te patike kupe nove sutradan, već mora da se čeka neki određeni period da se ponovo skupi novac."
Kasnije kada je bilo dovoljno novca, ovakvih problema nije bilo. Konačno je došlo vrijeme u kome se patike nisu krale.
KAD TO PROĐEŠ – NA TERENU NEMA PRITISKA!
Trideset godina kasnije, najtežeg perioda u životu porodice sjeća se kao kroz maglu.
"U suštini generalno se sjećam, kroz maglu se sjećam tih nekih stvari. Mi kao porodica smo hvala Bogu svi živi i zdravi. Ali smo pretrpjeli dio života u kome smo osjetili ogromne posljedice, prije svega tu mislim na moje roditelje. U trenutku si preko noći ostao bez svega što si stvarao cijeli život", prisjeća se Sava Lešić za MONDO.
Srećom, imali su u Srbiji nekoga ko bi ih primio kada nisu imali gdje.
"Završili smo u Požarevcu jer je očeva sestra, moja tetka, živjela tu i ona nam je dosta pomogla. Mi smo imali tu sreću da smo tada imali nekoga ko nam je dao neku bezrezervnu pomoć. Ali je bilo dosta više primjera gdje su ljudi živjeli u dosta lošim uslovima. Generalno, i dan danas neki ljudi koji su izbjegli iz Krajine žive na rubu egzistencije. Reći 'hvala' je malo, ali ne postoji nijedan drugi način da se zahvalimo na tome što nam se neko našao", iskren je sada već proslavljeni košarkaš i povremeni reprezentativac.
Kao djetetu od pet godina, dolazak u novu sredinu nikada nije lak, pogotovo u takvim uslovima.
"Kao djetetu to je bio veliki udarac za mene. Znam koliko je meni bilo teško da se naviknem na tu situaciju. Došli smo bukvalno u drugu državu, gdje ti je sve novo, gdje tu isto nije bio neki doček ko zna kakav. Stvarno je bilo teško, velika je to borba bila poslije tog dolaska."
Trideset godina kasnije ožiljci ostaju, ali Lešići su ponovo u Kninu.
"To je period života koji je ostavio silne posljedice na mene, jer znam šta smo mi proživljavali kao porodica. Ali eto, na kraju je opet došlo do toga da moji žive već sedam-osam godina u Kninu, da su se vratili. Generalno, kad vidiš i taj rat koji se desio i tu patnju i jedne i druge strane, vidiš da to nije imalo nikakvu svrhu ni poentu. Ali desilo se i šta da se radi", smatra Lešić.
Kada se prođu ovakve stvari u ranom periodu, mnogi kažu da to pomogne kasnije u životu. A da li je pomoglo Lešiću u njegovoj karijeri?
"Kako ja gledam na to, jeste. To je živa istina, u tom trenutku kada sam zašao u profesionalne košarkaške vode nisam mislio da je pritisak na meni i pitao se 'jao šta ću sad?'. Meni je samo bilo u glavi da ja jednostavno moram da uspijem. Ne zanima me ni pritisak, ni da li me neko vrijeđao, ni da li mi je onaj nešto rekao. Ja imam svoj cilj, želim da pomognem svojoj porodici, želim da pomognem i sebi. Nažalost, takva životna situacija koja je obilježila jedan dio mog života sigurno da pomogne da ti kao osoba i sportista moraš da se boriš, navikao si da se boriš."
OD PRVE B DO EVROLIGE – JE L’ LUD OVAJ ČOVJEK?
Njegova karijera u Srbiji pamti se od 2009. godine kada se naprasno pojavio u Partizanu. A odakle je i kako stigao do dresa najdominantnije ekipe u regionu?
"Ja sam sve lige u Srbiji odigrao, od beton lige do Evrolige. U tom trenutku kada smo igrali Prvu B ligu, bivši menadžer mi je došao i rekao 'Ići ćeš na probu u Partizan'. Ja sam u tom trenutku pomislio 'Je l' lud ovaj čovjek, šta mi priča, kakav Partizan...", prisjeća se Lešić za MONDO.
Kada je mladom igraču Vizure, članu Prve B lige, došao poziv Partizana, bio je sumnjičav...
"U tom trenutku Partizan igra Evroligu, osvojio je tolike titule, to mi je bilo totalno nestvarno. Mislio sam da je to nekako više menadžerska priča nego istina. Došao je taj trenutak na ljeto i Partizan je završio sezonu. Mlađi igrači su ostali da treniraju još nekoliko nedjelja i tih nekoliko nedjelja sam došao na probu kod Duleta Vujoševića i trenirali smo. Nisam se posebno izdvajao, manje-više sam bio rame uz rame sa svima njima“, ističe naš sagovornik.
Ali, kao što ga je život do tada naučio, upravo je to bilo vrijeme da se pokaže!
"Sjećam se da je te godine kum Bjelica igrao za univezitetsku selekciju. Mi igramo prvu utakmicu sa juniorskom reprezentacijom Srbije, a drugi meč je bio sa univerzitetskom reprezentacijom. Te obje utakmice sam tako odigrao da sam i sam sebe iznenadio. Kao što sam rekao, kada sam u glavi prespojio da je došao taj trenutak da moram da pokažem ono za šta sam cijeli život radio, za šta sam se borio."
Bio je jako mlad, ali je i tada znao da je to šansa koju ne smije da propusti!
"Šta sam tad imao, 20 godina, bio sam klinac, ali stvarno sam te dvije utakmice odigrao savršeno i poslije toga sam imao razgovor sa Duletom i on mi tad ponudi ugovor. To je priča kako sam došao iz Prve B lige u evroligaški tim. To je da ne povjeruješ da može da se desi, ali se baš tako odigralo".
Kum je sa Nemanjom Bjelicom, a to prijateljstvo se rodilo jako rano, još u mlađim selekcijama Partizana. Iako su iz te generacije izašli jedan od najboljih košarkaša Srbije u 21. vijeku i jedan prekaljeni ABA igrač, generacija '88 je rasformirana!
"Kada sam dolazio iz Požarevca na kraju osmog razreda, prešao sam u mlađe selekcije Partizana. Tu je bio i Bjelica i mi smo se upoznali i zajedno izgurali tu godinu u Partizanu. Poslije je on prešao u Superfund i povukao i mene. Našu generaciju '88 su u Partizanu u tom trenutku proglasili netalentovanom i rasformirali su tim. Bjelica je prešao u Superfund, ja sam pošao zajedno sa njim i onda smo mi tu igrali zajedno tri godine, pa je on otišao u Austriju. U tim mlađim selekcijama smo dominirali, bili smo tandem koji su svi po Beogradu znali. Od tada smo mi nerazdvojni i odatle to kreće", kaže nam Lešić.
Odigrao je jednu juniorsku, a onda i malo više od jedne seniorske sezone u Partizanu. Prve godine kada je došao, upao je u tim koji je otišao na F4 Evrolige, sa Mekejlebom, Božićem, Kecmanom, Veselim, Lučićem, Marićem...
Ali najviše je mogao da nauči od Lorensa Robertsa!
"Ja sam u tom trenutku bio među mlađima u ekipi Partizana, a generalno smo dosta trenirali i dosta su na nas uticali ti stariji igrači. Roberts je faca, baš mi je kum pričao da ga je sreo u Americi i da su se ispričali“, priča nam Lešić i nastavlja:
"Stvarno fenomenalna osoba koja je nama mlađim igračima dosta pomagala. U tom trenutku Dule i pomoćni trener Vlada Jovanović su bili nenormalno dobri treneri, ali i mi kao mladi igrači smo bukvalno trenirali dnevno sedam-osam sati minimum. To mi je pomagalo kasnije u karijeri nevjerovatno mnogo, nešto što me je profilisalo u igrača."
Sljedeće godine počeo je u timu Partizana, očekivao je mnogo, a po svom priznanju, možda je bio i nerealan. Iako je na pripremama zablistao, nije bilo dovoljno mjesta za njega u prvoj petorci.
"Te godine je Dule otišao u CSKA i ostao je Vlada Jovanović. Ja sam stvarno tu predsezonu odigrao nevjerovatno. Možda sam bio u top tri igrača Partizana. Imao sam neka svoja očekivanja da želim neku veću ulogu, da ne budem sporedna uloga, da uđem pet minuta, dva minuta, da se nekad ne skinem kao sezonu prije toga. Možda u tom trenutku nisam bio sa nekim svojim očekivanjima ni realan. Prvo kolo kada Evrolige, mislim da je to protiv Žalgirisa bilo, igrao sam nekih petnaestak minuta, dao sedam-osam poena."
Na neki način, razlog za odlazak iz kluba bio je Džejms Gist. Kada je Amerikanac stigao među crno-bijele, znao je mladi krilni centar da će opet njemu biti dodijeljeno mjesto na klupi.
"Poslije toga sam čuo da traže novog igrača na poziciji četiri-pet tu su mi se srušili snovi. Očekivao sam da ću imati veću minutažu, veću podršku i onda sam u razgovoru sa Vladom izrazio želju da idem, jer nisam htio drugu godinu da provedem na klupi. Želio sam da pokažem da mogu. Može se reći da je Gist bio razlog, ali zapravo je bilo to što ja nisam vidio da ću imati neku značajniju ulogu. Najbolje je bilo i za mene i za njih da se raziđemo."
DVIJE GODINE U ZVEZDI KAO DVA UNIVERZUMA
Počeo je sezonu u crno-bijelom, a te 2010. godine nastavo je u crveno-bijelom. Njegovi iz Knina veliki su zvezdaši, ali nije bilo lako direktno otići iz Partizana u redove najvećeg rivala.
"Svaki prelazak iz Zvezde u Partizan ili iz Partizana u Zvezdu nosi neki određeni pritisak javnosti i navijača. U tom trenutku Zvezda stvarno nije bila ni približno mašinerija kao sada. To je bio slabo organizovan klub i loši su bili rezultati", kaže Lešić.
Ipak, iako nije bilo novca, iako je realno igrački kadar bio takav da se trofeji nisu mogli očekivati, to navijače nije previše zanimalo. Jednostavno dres Zvezde uvijek zahtijeva titule.
"Ipak, kad igraš u Zvezdi i Partizanu, tu nemaš prava na grešku jer javnost očekuje da uvijek budeš prvi. Ne mogu navijači Zvezde i Partizana da se pomire da neće da budu šampioni. Zvezda je stvarno bila loša u tom trenutku, ali ja sam tu na primjer vidio neku svoju šansu da mogu da pomognem i da mogu kroz to da napredujem individualno kao igrač".
Morao je da pauzira do Nove godine, a onda je u 2011. prvi put zaigrao za Crvenu zvezdu. Bila je to teška sezona, jedna od najtežih u istoriji kluba, a onda se sve promijenilo.
"Te sezone kada sam došao, bila je loša godina za Zvezdu, a sljedeće je već došao Pešić. Tada sam igrao za trenera o kome sad ne treba da pričamo, nisam ja ni kompetentan da mogu da ga ocjenjujem. On je stvarno trenerska veličina i mnogo ga poštujem i volim i kao čovjeka i mnogo mi je pomogao u karijeri. Trenirati kod njega i imati značajnu ulogu u timu trenera tog pedigrea je nešto nevjerovatno. Na kraju se ispostavilo da je taj prelazak u Zvezdu bio pun pogodak“, priča Lešić za MONDO.
TAJ RADNIČKI BI BIO NEPOBJEDIV!
Promijenio je čak 15 klubova u karijeri, osim Srbije igrao je u Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Ukrajini i Rusiji, ali nigdje se nije osjećao tako dobro kao u Radničkom iz Kragujevca.
"Generalno sam za taj klub posebno vezan. To jesu neke moje sezone koje sam igrao stvarno na visokom nivou. To je bila ekipa sastavljena od 12 igrača koji su se stvarno toliko družili i poštovali. Nigdje to u karijeri nisam doživio da je to bila neka tolika timska sloga, da su igrači toliko se razumjeli i na terenu i van terena", prisjeća se on.
Pamte se neke njegove sjajne igre iz Evrokupa te sezone, dobro su ga zapamtili Spartak iz Sankt Petersburga i kasniji evroligaš Neptunas, a taj tim je iznedrio mnogo igrača koji su kasnije napravili velike karijere.
"Koliko je ta ekipa Radničkog kod Mute bila jaka! Kalinić je danas jedna od najboljih trojki u Evropi, Birčević je imao neviđenu reprezentativnu karijeru, Jović isto... Na primjer, Malina i ja smo napravili neke ozbiljne karijere. I Di-Džej Sili je bio tad... On se te godine u Radničkom nije najbolje snašao, to mu je bila prva godina u Evropi i trebao mu je neki period aklimatizacije, ali poslije je igrao u Bajernu, Makabiju, napravio je karijeru za respekt. Da se klub nije ugasio, da se nije to sve desilo sa Radničkim i da je ta ekipa ostala još godinu dana zajedno, to ne kažem samo ja, garantujem da bi ta ekipa bila nepobjediva. To je bio takav talenat ekipe, plus Muta, garantujem da bi bili nepobjedivi. Ali mi smo se rasuli, ugasio se Radnički i eto. Ipak dosta igrača je ostalo u kontaktu, viđamo se, čujemo se. Izdvojio bih taj Radnički kao najljepše iskustvo u karijeri", prisjeća se Lešić.
Ko pravi veći šou, Muta ili Kari?
"Različite su vrste humora, ali generalno obojica su pravi šoumeni za širu javnost. Ali Kari je dosta stroži na treninzima i dosta se vodi računa o detaljima, dosta je više u košarci nego što to izgleda kad se vide te šale na konferencijama. Dosta je zahtijevno, kod njega igrač mora da bude koncentrisan cijeli trening 200 odsto", poredi Lešić dva harizmatična stručnjaka.
Nekada je sa Markom Marinovićem bio saigrač u Radničkom, a poslije toga su postali veliki prijatelji. Sada, skoro deceniju kasnije on i dalje igra, a njegov nekadašnji plejmejker mu je sada trener.
"Pa pazi, u suštini Malina i ja smo iz tog Radničkog ostali veliki prijatelji. Bili smo u kontaktu koliko nam je to vrijeme dozvoljavalo. Kada sam dolazio ovdje pitalo me dosta ljudi kako ću sad s njim, pošto smo drugari, ali kažem da je to još jedna obaveza više da moram da se borim za njega i da moram da radim i više nego za bilo koga drugog. Mi smo generalno odvojili privatno i poslovno, mene kritikuje možda najviše i od svih i na terenu i na treninzima i na utakmicama, a uspijevamo sa druge strane da imamo prijateljski odnos", ističe Lešić, ali priznaje da umije da bude čudno.
"Da mi je čudno, jeste čudno u nekim situacijama. Znam šta sam sve proživio sa čovjekom koliko smo dobri i sad mi je trener. Malo jeste čudno, ali smo generalno navikli i sada nam ta komunikacija dobro ide", završava svoju priču za MONDO Sava Lešić.
Sada ima 33 godine i poslije 16 godina profesionalnog igranja košarke i dalje bije bitke u ABA ligi. Zna da zablista kao protiv Mornara, a u najvećim utakmicama je uvek tu. Pokazao je mlađima u Borcu kako se bori i kada ne ide, kada se igra protiv Partizana i Zvezde i djeluje da ćemo ga još dugo gledati na ABA terenima.
Dok se polako bliži dvije decenije košarkaške karijere jasno je da njegova priča nije samo košarkaški bitna već i životno velika. Jer, ako je jedan klinac iz izbjeglištva iz Knina stigao do reprezentacije i Evrolige, onda je sve valjda sve moguće.
Zar ne?
(MONDO)