Sa Draganom Vukovićem – Skakom, možda i najboljim banjalučkim košarkašem ikad, pričali smo o prvom prvenstvu RS čiji je bio akter, "igri pod obručima" u ratnim vremenima, kultnom statusu koji je sport imao, današnjem stanju banjalučke košarke...
Na današnji dan, prije 30 godina, spuštena je zavjesa na prvi košarkaški šampionat Republike Srpske.
Trofej su, ostaće vječno upisano, visoko u vazduh podigli košarkaši Borca Borovica – i to u svom Boriku, koji je tog 17. oktobra 1993. godine bio ispunjen do posljednjeg mjesta, pa i više od toga!
Sito i rešeto turnirskog sistema takmičenja prošao je banjalučki tim kako bi stigao do titule. Prvenstvo je bilo podijeljeno na istočnu i zapadnu grupu, a po okončanju grupnih takmičenja i regionalnih polufinalnih turnira, u najvećem gradu Republike Srpske, na završnom turniru, našla su se po dva najbolja tima iz obje regije – banjalučki klubovi Borac Borovica i Orlovi Tržnica sa Zapada, te bijeljinska Semberija i zvornička Drina kao predstavnici Istoka.
U finalu su Banjalučani udarili na Banjalučane! Borac je rezultatom 101:93 trijumfovao nad Orlovima, a u košarkaškim almanasima ostaće upisano da je na tom meču Borčev Dragan Vuković – Skaka postigao 50 poena!?
Banjalučki košarkaški virtuoz i možda najbolji igrač kojeg je grad na Vrbasu ikad imao "plesao" je te večeri po parketu Borika, a u razgovoru za MONDO, sa sjetom se prisjeća tih trenutaka.
"Tih 50 poena se piše, često to neko spomene. Nije mala stvar, zaista godi, nije tu ništa sporno. Pamtim, naravno, te neke lijepe stvari, lijepa životna priča. Svi ljudi pokušavaju u životu da pamte ljepše stvari. Jedna od lijepih bila je i ta finalna utakmica prvog prvenstva Republike Srpske protiv Orlova. Dobra atmosfera u dvorani Borik, Orlovi su bili konkurentni u toj utakmici. Cijelo vrijeme smo vodili, ali nije tu bila, kao što ste i rekli, neka velika razlika. Jedna utakmica je odlučivala, nije je jednostavno dobiti, prvenstvo cijelo se svelo na jedan okršaj, ali smo iz njega uspjeli da izađemo kao pobjednici. To sad postaje neka istorija, nešto što se pamti i drago mi je što sam dio te istorije", počeo je Vuković razgovor za MONDO.
Imao je banjalučki klub u to vrijeme "duple obaveze" jer je paralelno bio član liga pod okriljem Košarkaškog saveza Savezne Republike Jugoslavije, te igrao protiv Crvene zvezde, Partizana, Lovćena, Budućnosti...
"U sezoni 1992-1993 igrali smo kao pridruženi, 13. član. Raspadom bivše zemlje, to se nekako nametnulo i došli smo u priliku da prvi put igramo prvu jugoslovensku ligu. Ispali smo, nažalost te sezone, jedna pobjeda nas je dijelila od opstanka, međutim uslovi u kojima smo igrali bili su prilično teški. Prva destinacija za domaće utakmice nam je bila Jagodina, a onda smo nakon par mjeseci otišli u Rumu. Ljudi su nas prihvatili na jedan korektan način, ostali smo tamo oko dvije godine. Bili smo smješteni u hotelu, odmah pored je bila dvorana, trenirali sasvim solidno. U početku smo imali jednu ekipu koja je sasvim solidno mogla da se nosi sa donjim dijelom jugoslovenske A lige. Mi smo nekako funkcionisali da ostanemo u ligi, ali eto ostali smo 'kratki' za jednu pobjedu, utakmica protiv Vojvodine je odlučila. Paralelno smo krenuli da igramo ligu Republike Srpske, ostali smo u toj sezoni već sa nekom skraćenom ekipom, klupom, manje kvalitetnom nego što je to bio slučaj u Prvoj A ligi."
Bio je Dragan Vuković – Skaka lider te crveno-plave generacije koja je na šampionski način okončala premijerni šampionat Republike Srpske, s tim da treba istaći da je njegova košarkaška priča u najdražem dresu trajala pune dvije decenije!
"U prvi tim sam ušao 1976. godine, a završio sam 1996. godine, punih 20 seniorskih sezona sam igrao za Borac. To je nešto što je obilježilo moj život u tom nekom vremenu i malo šta pamtim mimo toga, s obzirom da je bilo veoma turbulentno. Same te sezone koje smo igrali su uvijek bile 'na nekom žiletu', opstanak, ulazak, borba... Malo kad je bilo sezona i utakmica da kažeš 'e ovo je nešto što možemo, a i ne moramo dobiti'. Bilo je dosta stresno, mnogo toga se dešavalo i pred kraj moje karijere, u tom nekom ratnom vremenu."
Dok je trajao prvi šampionat Republike Srpske, ratna dejstva u BiH, nažalost, uveliko su trajala. Bilo je, ističe Vuković, psihički zahtjevno fokusirati se na sport, treninge, utakmice...
"Normalno da je to pitanje rata na prvom mjestu. Ta problematika, životna priča svih nas... Svi smo mi na neki način imali nekoga vezanog za Banjaluku. Moja porodica je bila nešto ovdje, nešto tamo. Svi smo nosili jedan stres, ne onoliko težak koliko je to bilo u nekom ratnom okruženju, da ne pričam o ljudima koji su direktno učestvovali u ratu. Nosili smo mi to u svojim glavama i ta neka situacija definitivno nije bila normalna ni kad je sport u pitanju. Teško je maksimalno se koncentrisati i fokusirati na košarkaška dešavanja, dok mnogo šta u našem gradu i Republici Srpskoj ne funkcioniše. Svi znamo kakvi su životni problemi vezani za rat. Što se tiče organizacije samih utakmica, recimo da nismo imali nekih velikih problema. Prihvatili su nas ljudi u Rumi, pogotovo u toj prvoj godini. Kasnije nije bilo to nešto čim možemo da budemo zadovoljni, ali izdržali smo te dvije sezone. Nakon toga je bio povratak u Banjaluku, u smislu da smo trenirali u Banjaluci, a igrali svoje utakmice u Bačkoj Palanci. Igrala se tada liga sa 32 ekipe, to je posljednja liga u kojoj sam ja igrao. To je bilo nešto bože sačuvaj, ali eto i mi smo bili dio toga, najviši rang takmičenja u tom nekom momentu kada su Srbija i Crna Gora u pitanju. Sportski gledano, sasvim solidno i lijepo iskustvo, ali u vremenskom terminu i uz sva ratna dešavanja koja su bila – jako teško."
Titula osvojena pod imenom Borac Borovica lansirala je put Banjalučanima ka košarkaškom tronu u Republici Srpskoj, sa kojeg nisu silazili ni u narednih šest godina, noseći nadaleko poznato ime – Borac Nektar.
"Ima jedna jako bitna stvar kad je to u pitanju. Mi smo igrali lige u Saveznoj Republici Jugoslaviji kroz cijelo ratno vrijeme, ostali smo mi i ženska košarka (Mladi Krajišnik, op.a.) sve do 1998. godine. Ostali sportovi koji su učestvovali u tim takmičenjima, između ostalog fudbal, rukomet, pa i bokseri Slavije koji su išli tamo, nisu. Ta naša startna pozicija u odnosu na sve sportove, a pogotovo u Banjaluci, a onda i Republici Srpskoj, bila je bolja u odnosu na sve. Mi smo zadržali taj neki profesionalni odnos obaveza, liga koje su bile kvalitetne i igrali nešto što je bilo najviši nivo takmičenja u Srbiji i Crnoj Gori. Ostali klubovi su, na neki način, igrali svoje lige unutar Republike Srpske, ali to nije bio kvalitet kakav je bio tamo. Mi smo imali solidne ekipe i veliku podršku Banjalučke pivare. U tom nekom vremenu sam bio i sportski direktor, te učesnik pregovora a mislim i potpisnik određenih dokumenata vezanih za sponzorstvo Banjalučke pivare prema našem klubu. Na osnovu toga smo mogli da budemo konkurentni kada su u pitanju finansije, bar u tom drugom nivou takmičenja, u Prvoj B ligi SRJ. Onog momenta kad smo se vratili, mi smo zaista bili ekipa i klub koji su zaista bili neprikosnoveni. Taj broj uzastopnih titula govori da smo zaista bili u mogućnosti da se, opet kažem zahvaljujući Banjalučkoj pivari koja je bila generalni sponzor, i na međunarodnoj sceni takmičimo na nekom zavidnom nivou, nije to bilo nimalo loše."
Blizu 5.000 navijača prisustvovalo je tom istorijskom okršaju Borca Borovica i Orlova Tržnica. Oko dvije godine kasnije, kad je "zaćutalo oružje", 15.000 navijača našlo je svoje mjesto na tribinama Gradskog stadiona kako bi prisustvovalo finalu Kupa Republike Srpske u fudbalu.
Sport je imao kultni status.
"Spomenuo bih, u tom kontekstu, još jednu utakmicu koja je u ratnom vremenu bila spektakl, sigurno da znate o čemu se radi. To je bio meč protiv Partizana, pun Borik, jedna atmosfera koja je stvarno bila fenomenalna. Oni su bili prvaci Evrope, sljedeće godine nisu imali taj kvalitet ali su bili Partizan, tu nema nikakve dileme, sa Rebračom koji je bio u toj ekipi u to vrijeme, i dosta drugih dobrih igrača. Što se tiče sporta u to vrijeme, možda je to neka nostalgična priča, ali ja to i dan-danas tako vidim. Mislim da je sport u tom nekom vremenu, predratnom ili ratnom, konkretno u Banjaluci jer to pamtim i bio sam učesnik svega toga, imao kult poštovanja. Jednostavno, imali smo neki tretman koji grad kao Banjaluka, ne mogu reći da zaslužuje, ali u tom nekom predratnom vremenu postojala je priča da su Split i Banjaluka najsportskiji gradovi u bivšoj Jugoslaviji. Mi nismo bili sportska elita, ali smo uvijek bili sasvim korektni, poštovani u jugoslovenskim razmjerama, i uvijek se stvarala dobra atmosfera oko klubova u Banjaluci. Nisam baš siguran da tako nešto vlada i u današnje vrijeme. Neću da ulazim mnogo u te neke razloge zašto ja to tako vidim, ali gotovo sam siguran da je to tako."
Takve kultne utakmice, ali i takvi igrači, danas su, praktično, stvar prošlosti. U gradu na Vrbasu, ali i bližoj okolini, približan kvalitet kao što je to bio slučaj u to vrijeme ne uspijeva da ispliva na površinu, uprkos solidnom broju klubova.
"To su, nažalost, nepobitne činjenice. Tu generaciju koju smo mi imali pred rat i u tom nekom ratnom vremenu većinom su činili igrači iz Banjaluke. Vratio bih se tu malo više unazad, u 1984. godinu, kad smo upali u Prvu B ligu. Tada je jugoslovenska liga bila broj jedan u Evropi. Ta B liga je, da sad ne pretjerujem, bila jedno veoma ozbiljno takmičenje. U tom nekom vremenu, 80 posto igrača je bilo iz Banjaluke. To dovoljno govori o tome da se iz te neke male baze koju smo imali, u odnosu na ovu današnju, stvorila jedna dobra generacija. Danas je činjenica da mali broj igrača, a populacija je jako velika kad su u pitanju mlađe kategorije, dođe i dobije te neke uslove da se na kvalitetan način u našim seniorskim ekipama izbori i napreduje. Talentovaniji igrači odlaze, u ovom momentu, prema Igokei koja je dominantna i koja ima sasvim dobru organizaciju i sistem funkcionisanja u tim mlađim kategorijama, ili odlaze van Banjaluke ili Republike Srpske prema Srbiji. Mladi momci nemaju kontinuitet u banjalučkim klubovima prema seniorskoj ekipi, a ujedno i ono talenta što imamo nije propraćeno uslovima za rad koji bi bili potrebni da se desi neki seniorski napredak klubova kad su u pitanju domaći igrači. Kad kažem napredak, govorim u smislu da takvih igrača ima više i da ne dolazimo u situaciju da Borac ili Igokea mijenjaju sastave iz godine u godinu. Nema tog kontiniuteta, gradske pripadnosti, pa i publika to ne živi baš na način kako je to nekad bilo. Ne može se reći da je rezultat KK Borac Banja Luka loš. Igra se ta ABA 2 liga, ali sama košarkaška atmosfera u Banjaluci nije dobra."
Naš sagovornik trenutno obavlja funkciju generalnog sekretara Područnog košarkaškog saveza Banjaluka, pa je do tančina upoznat sa već pomenutom problematikom.
"Mi u ovom momentu, kad je Banjaluka u pitanju, imamo seniorsku ekipu Borca i seniorske timove u tom nižem rangu, u Drugoj ligi Republike Srpske. Student-Igokea, u Prvoj ligi RS, ipak je priča Igokee koja svoje mečeve ne igra u Banjaluci. Ti banjalučki seniorski sastavi, izuzev Borca, nisu na nekom zavidnom nivou. Pored tog kvantiteta, brojnosti u mlađim kategorijama, mi nemamo ni kvalitet ni kvantitet u seniorskoj košarci, bar kad je Banjaluka u pitanju, momci koji su sa ovih prostora. Smatram da nedostaje vizija koja bi u neko dogledno vrijeme mogla da dovede do situacije da Banjaluka bude konkurentnija i pokuša da se bori za status člana ABA 1 lige. U Borcu su pokrenuli neke aktivnosti vezane za rad sa mlađim kategorijama, ima tu dosta selekcija i radi se korektno. I ta konkurencija na nivou BiH nije nešto što bi moglo da dovede do toga da atmosfera u gradu postane bolja, da bi se taj Borac prihvatio na način kako bi to svi ljudi od košarke željeli. U ovom momentu, ima nekih stvari koje zahtijevaju malo studiozniji pristup, da se vidi razlog zbog čega je to kako jeste i na koji način to treba da se unaprijedi."
Velika je razlika, kaže Vuković, u svim državama bivše Jugoslavije između ekipa koje igraju ABA 1 ligu i onih koje ne igraju.
"U Srbiji, taj jaz između Partizana, Crvene zvezde, Mege, FMP-a sa jedne strane i klubova u KLS je ogroman. Slično je i u Hrvatskoj, mada tamošnji vodeći klubovi nisu na tom nivou ABA lige koji drže srpski klubovi. Slovenački klubovi takođe kubure, Crna Gora ima Budućnost i Mornar... Govorim o tome da su oni koji igraju Prvu ABA ligu dominantni u odnosu na sve, prije svega u nacionalnim prvenstvima. Ta razlika je zaista enormna. Da li će Borac i Banjaluka doći u situaciju da u nekom momentu budu konkurentni – ne mogu da tvrdim, ali mi je želja."
Govoreći o ABA ligi, ne može a da se ne spomene njena budućnost. Sve glasnije se u regionu govori o gašenju jadranskog takmičenja, pogotovo u slučaju da beogradski vječiti rivali Crvena zvezda i Partizan dobiju višegodišnje licence za nastup u Evroligi.
"Ključ svega je, po meni, dobijanje te A licence koju ste spomenuli. Onog momenta kad Partizan i Crvena zvezda dobiju, ako dobiju, onda će biti veliki pritisak u Srbiji na ta dva kluba da se vrate u Srbiju, a to bi onda praktično značilo kraj te ABA lige. Da li je to dobro ili nije... Ja mislim da je ABA liga izuzetno takmičenje, to je najjača, najkomercijalnija, najbolja liga bivše Jugoslavije u bilo kojem sportu. Činjenica je da bi se možda podigao nivo nacionalnih prvenstva bivše Jugoslavije kada ne bi bilo ABA 1 lige, ali pitanje je da li bi ti klubovi koji su sada tu bili spremni da se odreknu svega u tom momentu."
U Hrvatskoj se često pričalo o istupanju iz ABA lige – određeni dokumenti po tom pitanju stizali su na klupske adrese...
"Moramo da budemo realni, velika je dominacija srpskih klubova i njih to prilično boli. To je nešto što je jedan od razloga. Problem je, ipak, u njihovoj organizaciji, načinu funkcionisanja, finansiranja vodećih klubova. Cibona je neko ko je na vještačkom disanju već godinama, Zadar i Split s vremena na vrijeme, ta neka finansijska injekcija se pojavi, pa budu donekle konkurentni, do sredine tabele ABA lige. Olimpija je isto bila na vještačkom disanju, ali je vraćena kroz to ulaganje Cedevite i način fuzije prije dvije-tri godine."
Samim tim, klubovi bez jake finansijske situacije, podvlači Vuković, ne mogu da budu konkurentni.
"To je jasno iz svega što se dešava oko Partizana i Crvene zvezde. Ta dva kluba sad imaju budžete u gornjem domu Evrolige i onda njihov rezulat koji ostvare govori sam po sebi, ne samo kod njih, već i kod svih članova Evrolige. Da li tu neko u ostalim državama regiona može da postigne te stvari – ne znam. Da li je nacionalni projekat – i to je nešto što je pitanje, ali tu smo gdje smo. Volimo da gledamo Zvezdu i Partizan kako igraju, kako dobijaju u Evroligi, igraju dobro iako je tu sve manje domaćih igrača. Međutim, tako je to i u ostalim klubovima", zaključio je Dragan Vuković – Skaka razgovor za MONDO.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!