Situacija u Partizanu je jako loša, možda i katastrofalna, a rješenja nema na vidiku. Za toksičnu atmosferu u ekipi i oko nje odgovornosti apsolutni svi. I zato je možda vrijeme da se prestane upiranje prstom i da se prione na posao.
Prije tačno godinu dana Partizan je u "Beogradskoj areni" doživio poraz od Asvela (82:79). Prekinut je niz od pet evroligaških pobjeda, skor na tabeli bio je 7-9, međutim poslije utakmice nije se čuo niti jedan zvižduk. Na isti datum (17. decembar) godinu dana kasnije Partizan je u istoj hali doživio poraz od Virtusa (86:68), poslije četiri pobjede u svim takmičenjima, sa gotovo istim igračima na terenu, za gotovo isti skor na tabeli Evrolige (6-9). Ali, igrači su uz zvižduke napustili teren.
Zviždalo se njima, zviždalo se upravi i novom sportskom direktoru, legendarnom košarkašu Žarku Paspalju, koji ni svojom dobro prepoznatljivom harizmom nije uspio da popravi atmosferu u i oko ekipe nakon ostavke Željka Obradovića. Štaviše, djeluje da je situacija još gora nego što je bila pred utakmicu sa Bajernom.
Da od ljubavi do gotovo mržnje ima tako malo, manje od 365 dana, najbolje se vidjelo na ovoj generaciji košarkaša Partizana kojoj je publika okrenula leđa. Upravo ona publika zbog koje su, bar se tako pričalo prije 365 dana, mnogi od njih i izabrali da obuku crno-bijeli dres. Vidjeli su snimke na društvenim mrežama, čuli su priče o najboljim navijačima u Evropi, dobijali su od svih redom savjete da je to nešto što moraju da okuse u karijeri, ali niko nije rekao da postoji i druga strana medalje.
Navijači Partizana su ljuti i gnjevni i razloge za to treba razumjeti, a nikako ne gurati pod tepih. Nezadovoljstvo zbog odlaska Obradovića kulminiralo je i baš zbog te nepotrebne mističnosti. Čuli smo "sto verzija" istog događaja, sa sto različitih strana, da bi svaki novi pokušaj raščlanjivanja i pojašnjenja šta se to dogodilo - ili šta se to nije dogodio - djelovao kao da požar gasite benzinom. Na kraju, ostalo je da jedna strana tvrdi jedno, a druga drugo, pa nek bira ko šta voli.
Sluđenost u kakofoniji informacija i dezinformacija dovela je do toga da na nekome to nezadovoljstvo mora da se iskali, a najlakše je na igračima.
Nisu ni prvi ni posljednji kojima su vlastiti navijači zviždali, takvih primjera ima i u NBA ligi gdje su recimo Vestbrukove Lejkerse navijači "uzeli na zub", međutim pitanje je - koji je motiv? Da li se zviždi samo da bi se olakšala duša usljed bujice emocija koju osjećaju navijači poslije ostavka Obradovića? Ili se možda zviždi baš zbog toga da bi navijači htjeli da na taj način probude svoje uspavane igrače?
Čini se da tu nisu na istim talasnim dužinama - ni sami igrači, a ni navijači pošto među njima ima i onih koji su gađali košarkaše upaljačima i drugim predmetima, što je ipak nedopustivo.
Košarkaši, prije svega stranci, djeluju zbunjeni zbog svega što se dešava i nisu reagovali na zvižduke kako su to možda očekivali navijači. Umjesto da se u njima probudi inat, da počnu konačno da "grizu" na terenu, oni kao da su samo još više potonuli, što možda sad govori i o drugačijim navikama novih generacija. I to se možda najbolje vidi po izjavi Dvejna Vašingtona kome ne prija kada na njega trener viče. U tom zajedničkom nezadovoljstvu koje i te kako zna da zbliži i ujedini ljude, došlo je baš do kontra-efekta i stvaranja do najtoksičnije atmosfere u sportu u ovom trenutku. Čak toksičnije i od one koja godinama uništava Mančester junajted iznutra.
Rješenje problema sigurno se ne nalazi u tome da Sterling Braun "okrene glavu" i kaže da ga briga što navijači zvižde i da ne želi o tome da priča, ne nalazi se ni u tome da Dvejn Vašington ne može da istrpi pet sekundi pred navijačima koji žele da iskale svoj bijes i zvižde, ne nalazi se ni u tome da Džabari Parker poslije utakmice u kojoj nije igrao priča o tome da je među najboljim igračima Evrope i da će "igrati ovdje ili negdje drugdje".
Ali, rješenje problema ne nalazi se ni u tome kada predsjednik kluba Ostoja Mijailović priča javno o platama svojih najskupljih igrača i nagovještava da bi neki mogli da dobiju otkaze, kao ni u tome kada odskorašnji sportski direktor Žarko Paspalj priča poimence ko je to u ekipi loš i koga treba zamjeniti. I onda se očekuje da isti ti igrači "oznoje" dres?
Isto tako, rješenje problema ne nalazi se ni u tome da navijači dižu ruke od svojih igrača na trećini sezone, vrijeđaju ih, zvižde im i gađaju ih, okrećući se u potpunosti protiv njih.
Dakle, u Partizanu su već probali deset stvari i vidjeli da nijedna od njih ne da ne pomaže, nego samo još više "ubija" klub koji mora što prije da izađe iz krize. Nešto novo je potrebno kako bi se zaustavila kataklizma, za početak novi trener, ali ko će se javiti na posao na kome u oglasu piše "toksično radno okruženje"? Ovakva situacija može da ostavi trajne posljedice po klub kome se preko noći "kruni" sve što je uradio u posljednjih nekoliko sezona, zato mora da se požuri. Kašnjenje je podjednako pogubno.
BONUS VIDEO:
(MONDO, Milutin Vujičić)