"Mogu reći da pametne države poput Slovenije, Hrvatske, a sad i Srbije, ulažu u rukomet jer dobiju veliki broj zdravih i fizički i psihičkih ljudi, borbenih za život. Rukomet više daje posredno nego neposredno", kaže dr Draško Prtina.
Ako je vjerovati Guglu (Google) i Chat GPT-u na prste jedne ruke se mogu prebrojati nekadašnji profesionalni sportisti koji su ostvarili zavidnu naučnu karijeru.
Od Sokratesa, koji je bio ljekar a kasnije i doktor filozofije, do američkih NFL igrača Majrona Rola i Kenjona Vidna, koji su po završetku karijera postali doktori medicinskih nauka.
Među njima je i jedno ime iz Banjaluke - dr Draško Prtina, specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije subspecijalista neurolog, koji je prije karijere u medicini bio veoma uspješan profesionalni rukometaš.
Osvojio je Kup IHF 1991. godine, sa banjalučkim "Dječijim vrtićem", kako je prozvana mlada ekipa banjalučkog Borca, a kasnije i trofeje Kupa pobjednika kupova i titulu prvaka Jugoslavije u dresu beogradskog Partizana. Povreda ukrštenih ligamenata koljena odvojila ga je od terena, ali je u crveno-plavima naučio da se bori kroz studije medicine i kasnije dvije specijalizacije.
"U Borcu je postojala tradicija ljekara - Nebojša Popović, prije njega Talić, Ramljak, Karadža...Nije da nije bilo ranije. Zašto je to bitno? U banjalučkom klubu je pored igranja jako važna bila škola i edukacija, odnosno šta će ljudi raditi poslije završetka igračkih karijera. I sada je prema mom mišljenju važno mladim sportistima reći da oni to ne mogu da postanu ako nemaju dobar odnos prema školi. Način razmišljanja, logika, bolje učenje, kako bez toga biti sportista? Ako su oni zainteresovani za učenje i treniranje, onda će u konačnici to da donese dobar rezultat. To naravno nije lako, ali je potrebno. Apsolutno za moju i karijeru u medicini zaslužan je i Borac", rekao je Prtina na početku razgovora za naš portal.
Mladi tim Borca je te 1991. godine predvodio Velimir Petković, tada u svojim 30-godinama, koji je kasnije postao jedan od najboljih trenera sa ovih prostora sa sijaset osvojenih trofeja.
"Petko je svih pored ostalih banjalučkih trenera sigurno najuspješniji u svom poslu po broju osvojenih trofeja. Banjalučanin, 'borčevac', koji je napravio svjetsku trenersku karijeru, prije svega u Njemačkoj i sada kao selektor Rusije. To su velike stvari. Tada je imao 30-ak godina, i osvojio drugi po važnosti evropski kup u tom trenutku. I to u izuzetno jakoj konkurenciji. U polufinalu smo pobijedili njemački Tusen Esen, a u finalu moćni CSKA iz Moskve sa legendarnim (Talantom) Dušebajevim, koji je jedan od najboljih pet igrača u istoriji. A mi smo bili mladi sa 21 godinom, i to je bila fantastična stvar za Banjaluku. Kad mi pričamo o tome, ljudi misle da je to bilo Bog zna kada, ali činjenica je da nas sjete tog 19. maja na godišnjicu. Ima nas jako malo - bilo nas je 15, a 'skidalo' se 12 igrača. Pogledajte sada, svaki klub ima dosta više igrača, doduše malo se brže igra. A mi mladi, većinom iz Banjaluke, (Senjanin) Maglajlija je došao iz Goražda, Jani (Čop) iz Slovenije, ali i oni su došli mladi i postali Banjalučani. Mislim da treba mlade ljudi podsjetiti da smo uzeli evropski trofej i to uglavnom domaći mladi igrači, koji ne znam da li smo išta koštali ovo društvo, ni prije ni poslije da kažem pravo. Malo mi je krivo što je taj uspjeh malo zanemaren, mislim da se malo prezentuje. Nije mi krivo zbog mene ili nas nego zbog društva. E sad šta bi bilo da se nije desio rat? Time se ne bavim nikad".
Doktor Prtina je podsjetio potom da su tadašnji igrači Borca otišli u Partizan, Crvenu zvezdu, Hrvatsku i inostranstvo "trbuhom za kruhom". Pored njega u crno-bijelima bio je Goran Stupar i Senjanin Maglajija - u Zvezdu su su otišli Aco Knežević i Dragan Marković, a kakve su to ekipe bile najbolje ilustruju imena rukometnih legendi - Predrag i Nenad Peruničić, Nedeljko Jovanović, Dragan Škrbić, Igor Butulija, Dejan Perić...
"Mi smo otišli u Partizan, neki u Crvenu zvezdu, neki u Hrvatsku i inostranstvo. Nas 13 i dalje se čujemo, nekada i vidimo, na žalost ne tako često. A ostali smo u odličnim odnosima, nikada nije bilo problema među nama".
U dresu beogradskog Partizana, nastavio je sa osvajanjem pehara.
"Najprije smo osvojili Kup pobjednika kupova, pobijedili smo zrenjaninski Proleter, koji je imao pet-šest reprezentativaca Jugoslavije sa Rastkom Stefanovićem, pred 5.000 ljudi u legendarnom 'Medisonu' . Poslije mjesec dana smo uzeli šampionsku titulu pred 7.000 ljudi u 'Pioniru' - to je bio spektakl i za današnje shvatanje rukometa. Mi izgubimo utakmicu, sudija malo vrati vrijeme, malo se Maglajlija privukao golu, a Neđo Jovanović - onda postigne gol za izjednačenje i dobijemo na kraju. To finale je bilo za sva vremena".
Prema njegovim riječima, dosta rano je stekao status iskusnog rukometaša, ali i zbog povrede prerano završio igračku karijeru.
"Mi smo tada dosta ranije kretali, bio sam u trećem srednje u Borcu bukvalno - 1986. godine, to je bio poluprofesionalni klub. Borac je bio evropski klub sa organizacijom, igračima, nivoom, to je bilo poluprofesionalno i davalo nam je neku snagu i samopouzdanje i inače u životu. Zato što smo imali dobar status, kretali smo mladi, dobijali šansu mladi i u toj 1991. godini sam bio skoro pet godina u Borcu. Iskusan igrač, pa sam odigrao dosta dobro u Partizanu, protiv Proletera bio ponajbolji. Imao sam tešku povredu ukrštenih ligamenata još u Borcu, nije se to operisalo i onda sam sa 23 godine napustio rukomet. To je bio jedan od glavnih razloga završetka karijere".
Zbog toga se okrenuo karijeri u medicini, a od 2019. godine je Načelnik Odjeljenja za rehabilitaciju pacijenata nakon moždanog udara i parkinsonizma u u Zavodu "Dr Miroslav Zotović".
"Nakon prestanka karijere sam stigao da zavšim Medicinski fakultet u Beogradu, potom jedna specijalizacija pa druga, ali to nije neki veliki naučni rad. Nisam išao prema profesuri i akademskim zvanjima, uspio sam da magistriram 2011. godine, odužio mi se nešto doktorat, više sam u praksi, ali zadovoljan sam što uspijevam kroz svoj mali doktorski rad da pomognem ljudima. Tako da to nije neka velika doktorska karijera, kao ni rukometna, ali treba biti zadovoljan".
I uvijek pronađe vremena da prati šta se događa u banjalučkom Borcu i da ode u dvoranu "Borik" i pogleda utakmicu.
"Naravno pratim Borac i sada kad god uhvatim vremena. Već izvjesno vrijeme mislim da se dobre stvari dešavaju u Borcu, kroz te rukometne škole već par godina su besplatne. Djeca imaju mogućnost da treniraju, što je odlično. A mislim da je (Irfan) Pipe Smajlagić odličan izbor. Nije dovoljno dovesti dobrog stručnjaka već nekog ko zaista osjeća Borac kao svoj klub. Ima veliko iskustvo, bio je veliki igrač i to su odlične stvari".
Naravno, u rukometu ima, po njegovim riječima, i dosta problema.
"Druga stvar, koja nije baš pozitivna je da imamo sve manje talentovane djece. Logično jer su djeca više usmjerena na nešto drugo nego prema napornom radu, treninzima, narodnom sportu kakav je rukomet. Borbenost, odricanje, davanje a malo dobijanja u nekom popularnom smislu. Mogu reći da pametne države poput Slovenije, Hrvatske, a sad i Srbije, ulažu u rukomet jer dobiju veliki broj zdravih i fizički i psihičkih ljudi, borbenih za život. Rukomet više daje posredno nego neposredno".
Prtina je priznao da slabije prati nastupe reprezentacije Bosne i Hercegovine za razliku od selekcije Srbije, gdje se po njegovom mišljenju više ulaže u rukomet na sistemski, a ne stihijski način.
"Srbiju pratim nešto više, nedostaje velikih igrača, ali uvijek se neko pojavi. Veća su ulaganja u rukomet, neko se pojavi što se vidi po Vojvodini, koja je osvojila Evropski kup, što je sjajno. Ali to je kontinuitet jer Vojvodina 10 godina ulaže u ekipu i igraju korektno u Evropi. Stvar je ulaganja, kod nas isto ima nekog stihijskog, a ne sistemskog ulaganja. To nije dobro iako to čak nije ni malo, ali problem je sistem. Odličan potez su i ova takmičenja između škola, ne zbog rukometa već zbog djece. Ima sjajnih klinaca i sada, ali problem je i vrijeme da se istrpe i sačekaju da naprave rezultat. Danas se nema vremena ni godinu ili dvije da se čekaju, već odmah mora sve - mijenjaj ovog ili onog! To i jeste problem, i u finansiranju i u stručnom smislu".
Nije mogao da objasni zbog čega ni on, niti neki drugi iz njegove generacije "borčevaca" nisu više angažovani u klupskom rukovodstvu ili barem da imaju neku savjetodavnu ulogu.
"Nisam s tim zadovoljan, ne znam, to ne mogu objasniti. Stalno sam tamo i kad god mogu pomognem i kao ljekar, ali ne znam. Napravili smo sjajnu stvar 2001. do 2004. godine maksimalno nas nekoliko se uključilo, imali smo školu 'Cepelin' kroz koju je prošlo oko 400 djece i neki od njih su postali sjajni rukometaši, ali nije bilo dovoljno podrške da izguramo do kraja. Dobili smo nagradu od Grada, imali mnogo takmičenja, i ako sam imao dug da vratim, onda sam to tada izgarajući na treninzima vratio. Ta djeca su sada ljudi, dobri i kvalitetni ljudi, pa je to bilo dobro. Ovo što sada rade u Borcu i školama sporta, da ne bih nekog zaboravio, to je jako dobro. Ima dosta djece u rukometu, ali je neophodan sistem koji će reći - imate 10 godina, takvo finansiranje, imamo to, to, očekujemo da za pet godina ostvarite neki rezultat, a ne za dvije godine da igrate neku Evroligu. Mora postojati desetogodišnji plan, te konstantna i značajna finansijska sredstva", zaključio je dr Prtina.