Igor Milanović je znao tačno kako da "pritisne dugmiće" Dušanu Mandiću. Deceniju kasnije možemo samo da budemo zahvalni na tome!
Srbija ima najtrofejnijeg olimpijca ikada - Dušana Mandića. On je sa 26 golova bio najbolji strijelac turnira u Parizu i član idealne ekipe, a sjajni Kotoranin je tako došao do četvrte olimpijske medalje. Poslije bronze osvojene u Londonu 2012. godine, uzeo je zlata u Riju, Tokiju i Parizu. Ostaće zauvijek upamćen u analima srpskog sporta, a mnogi kažu da je možda jedini bolji vaterpolista od njega u istoriji zapravo čovjek koji je od njega napravio "zvijer". Naravno, u pitanju je Igor Milanović! Kao veoma mlad Dušan Mandić prvo je dobio poziv za nastup za A selekciju Srbije, a zatim je došao u Partizan, gdje ga je dočekao spremni Milanović.
"Moj okidač je bio to što me je vaterpolo reprezentacija prepoznala i zvali su me da dođem na trening 'A' reprezentacije, a imao sam 17 godina. Tu sam bio u čudu 'Čovječe, kako je moguće da me je reprezentacija Srbije zvala?" Tu sam presjekao. Ne kajem se, iz godine u godinu se pokazalo šta smo osvajali", rekao je Mandić jednom prilikom.
Iako je u Primorcu iz Kotora već igrao seniorski, u Partizanu je postao pravi as. Došao je 2010. godine i bio je tu do 2015. kada je otišao u najveći vaterpolo tim tih godina - Pro Reko. Osvojio je 2011. godine Ligu šampiona sa Partizanom, a bio je ubjedljivo najmlađi u tom timu. Prije nego što mu je Milanović, koji je tada trenirao crno-bijele, dao šansu - stavio ga je na sve vrste testova!
"Igor Milanović me je bacio u živu vatru, stvarno. Bio sam tri mjeseca u Banjici, drugom timu Partizana i onda je odlučio da me prebaci i da igram maltene cijelu sezonu sa Partizanom. Ulio mi je nevjerovatno samopouzdanje i ta godina mi je toliko značila. Godinu dana sam bio uz pobjednički tim, pobijedili smo Pro Reko u finalu, sazrio sam izuzetno. Taj prelazak mi nije bio lagan. Dijete si, ne znaš šta te sve čeka i šta možeš da očekuješ. Jednom prilikom, kada sam tek bio došao u Partizan, završavao sam se trening sa Banjicom, pa je trebalo da ostanem sa prvim timom. I dolazi Igor Milanović... Tu je on testirao moju psihu i rekao: "Ko je bre ovaj Mandić? Sklonite mi ga tamo iza gola, maknite ga tamo."
Dušan je bio u čudu, ali je riješio da ispoštuje želju velikog Igora Milanovića. Kada je vidio da može da izdrži takav pritisak, odmah je ubacio mladog Mandića u vatru. Namjestio se taj Olimpijakos kao odlična prilika. "Onda sam plivao u dva metra između gola i mrežice koja zaustavlja šuteve. Oni treniraju, a ja ovamo kao plivam i niko se ne bavi sa mnom. Samo gledam šta oni rade. Nedjelju dana sam gledao i pitao se 'Šta se ovo dešava, gdje sam ovo došao?. Tako sam izdržao dril i pokazao sam mu zahvalnost u Ligi šampiona. Došao je Olimpijakos u nesrećnoj situaciji, sa sedam-osam igrača, sa jednom zamjenom, tu sam i debitovao".
Partizan je te 2011. godine prošao grupu sa ekipama Barselonete, Olimpijakosa, i Mladosti, zatim i drugu grupu u kojoj su bili Budva, Jug i Jadran, a u polufinalu su savladali Mladost. U finalu su dobili Pro Reko predvođen MVP-em Tamašom Kašašom i to iskustvo je obilježilo Mandića.
"Bilo je zaista nestvarno na finalu u Rimu, 11:7 smo pobijedili najjači tim Pro Reka. Oni su tu bukvalno imali dvije ekipe, 15 stranaca i malo manje Italijana. Stvorila se nevjerovatna hemija. Mnogo mi je značilo. Gledao sam kako se bore jedni za druge" i dalje pamti Mandić.
HAOS U LONDONU, PA ZLATA REDOM!
Prve Olimpijske igre Dušan Mandić odigrao je 2012. godine kada je srpski tim stigao do polufinala i kasnije do bronze. Zatim su uslijedila tri zlata, ali kada je kao golobradi mladić otišao u Englesku prije 12 godina, to je bilo iskustvo koje nije lako preživio.
"U početku mi je bilo stvarno teško. Debitovao sam na Olimpijskim igrama u Londonu, gdje sam bio najmlađi od svih, a bio sam stvarno pogubljen. Tu sam bio najmlađi, pa moraš da nosiš kapice, akreditacije, da ih budiš ujutru, odgovoran si za bilo šta. Stvarno mi je bilo teško, Zaboravljao sam one akreditacije, pa me čekaju svi, a ja je zaboravim... Pa se desilo da probudim ekipu ranije nego što treba, pa oni urliču. Olimpijske igre u Londonu su mi strahovito teško pale, majke mi. Katastrofa, katastrofa...", rekao je Mandić kroz osmijeh.
I u igri je morao mnogo da napreduje da bi došao do najvećeg nivoa i ostao na njemu. Pogotovo jer po svom priznanju nije baš vrhunski plivač.
"Šut je moje najjače oružje i to mi je Bog dao, ali tu baš ima prostora da se napreduje. Jer čovjek mora non-stop da mijenja, nauče te golmani. Moj najslabiji segment je možda plivački. Velik sam, težak sam, trudim se da nadogradim tu svoju fizičku spremu i da popravim plivanje, u kojem sam se uvijek mučio. Nikad nisam volio da plivam i to pogotovo na počecima. Svima teško padne kad treba da se pliva, a meni posebno. Daj mi loptu.. Tako sam se i nametnuo u Partizanu. Tu su me svi natplivalali, pa i dvije godine mlađi od mene su me natplivalali – i to baš. A onda dođe lopta i eto", nasmijao se Mandić.
Svi znamo koliko je ubitačan, a najubitačniji je kada je u pitanju najteži šut u vaterpolu. Dejan Savić je primijetio koliko dobro izvodi "šraube" i apsolutno ga je podsticao da se bavi tim potezom i da ga usavršava.
"Šrauba mi je omiljeni šut, to sam negovao kroz karijeru, ostajao bih poslije treninga da vježbam, izvodio sam na prazan gol nebrojeno puta i baš volim taj šut. To kad vidim... Nije ga lako izvesti. Bio sam na drugom juniorskom takmičenju sa reprezentacijom Srbije u Pertu i tu se sjećam da smo bili treći i da nisam mogao da dam normalno gol, nego sam dao tri takve šraube. Tu me je Deki stimulisao da kada idem dalje ne zaboravim to. To je ta jugoslovenska škola, postoje šutevi za koje se smatra da nisu ozbiljni ako se upute sa određenih mjesta. Špric, šrauba iz daljine, tu ozbijlne kritike možeš da dobiješ", istakao je heroj i ljubimac nacije.