NATO gađao Srbiju, Partizan Ligu šampiona! Asovi za MONDO otvorili dušu: Igraš, pa šta ti Bog da!

/piše: Nikola Lalović, mondo.rs/

Partizan je u utorak saznao da će u trećem kolu EHF kupa igrati sa ekipom Kremsa, a u srijedu su na meču sa Dubočicom proslavljena dva velika jubileja.

Na 31. oktobar Partizan je odigrao svoju prvu utakmicu u istoriji, sa Radničkim iz Kragujevca 1948. godine, a istog datuma 51 godinu kasnije upisao je prvu pobjedu u Ligi šampiona ikada. Tog 31. oktobra 1999. godine, prije tačno 25 godina pao je veliki Vesprem na Banjici. Poraženi su Jozef Ileš, Karlos Perez, Ivo Diaz, Janoš Satmari, Rihard Mezei, Vladimir Beli Petrić… Na kraju je bilo 28:25 (12:9) za tim kome je malo ko van Jugoslavije tada davao šanse za bilo šta drugo sem poraza.

Samo nekoliko mjeseci nakon završetka NATO bombardovanja, agresije usred koje je Partizan zapravo i izborio učešće u Ligi šampiona crno-bijeli su saznali da će prvi put u istoriji igrati elitno evropsko takmičenje. Raspadom Jugoslavije osvojena je prva titula 1993. godine poslije kultne plej-of serije sa Crvenom zvezdom i herojskih partija Zorana Paše Đorđića. Šest godina kasnije osvojen je još jedan trofej, a kada su bombe prestale da padaju žrijeb je bio nemilosrdan. Barselona, Vesprem, Kaustik Volgograd! Ipak, to je bio manje-više isti tim koji je u sezoni prije toga igrao polufinale Kupa kupova!

"Mi smo bili takvi, osokoljeni poslije polufinala Kupa kupova. Kada smo mogli jedan Nidervidzbah koji je bio ekstra ekipa da dobijemo, kada smo se nosili sa Tekom i pobijedimo ih sa igračem manje posljednjih 15 minuta kada je Dugi Bojinović bio isključen, pa da i u revanšu igramo poluvrijeme egal... Htjeli smo da uživamo i cijela naša grupa je bila inspirativna da se pokažemo najbolje. Svi smo bili takvi da smo derbi utakmice igrali srcem, znanjem i rijetko smo zakazali. Pogotovo kada su pune tribine. Pa mi smo poslije toga kada smo uzeli kup 2001. dobili Sujudad Real isto u polufinalu na Banjici 20:19. Sa Talantom Dušebajevom, kada je Vuja vodio tim. Mnogo smo jakih ekipa pobijedili na Banjici, čak i Lemgo pobijedili jedne godine. Nije bilo straha, ideš da igraš pa šta ti Bog da. Nijednog trenutka se ne uplašiš, taman posla", prisjeća se prve pobjede Partizana u istoriji u Ligi šampiona za MONDO kultni golman crno-bijelih Mihailo Miki Radosavljević.

ODIGRALI MEČ POD BOMBAMA, DA BI LIGA ŠAMPIONA STIGLA NA BANJICU

Da bismo uopšte stigli do istorijskog meča sa Vespremom, moramo da se vratimo na utorak, 24. mart 1999. godine. Ako vam je ovaj datum zazvučao poznato u mozgu, to je zato što i jeste vrlo poznat - na taj dan je počela NATO agresija na našu zemlju. Bombardovanje je zvanično počelo u 20 časova - taman kada je počinjalo drugo poluvrijeme utakmice Partizan - Crvenka! Crno-bijeli su u zaostalom meču 20. kola Superlige savladali rivala 38:30 (20:16), a već na poluvremenu meča bombe su počele da se prosipaju po Jugoslaviji...

"Ta utakmica sa Crvenkom se igrala kada je počelo bombardovanje. Niko nije vjerovao da će se to desiti zapravo, pola Srbije se iznenadilo. Ono što je specifično je ludost što smo mi počeli da igramo meč. Na poluvremenu utakmice je došla informacija Mikiju Stevanoviću i ljudima iz kluba da je bombardovanje počelo. Oni su u tom trenutku shvatili - ako mi ne završimo utakmicu biće neizvjesno, nećemo imati gotovo prvenstvo! Ako završimo, sa tim bodovima mi smo potvrdili titulu prvaka", počinje svoj dio priče za MONDO Branko Kokir.

Partizan je sa dva boda koje je osvojio preskočio Lovćen i Sintelon i našao se na vrhu tabele. Kada je rat bio gotov - to je značilo da iako prvenstvo nije završeno (ostala su da se odigraju još tri kola), crno-bijeli nose titulu! Pretpostavka ljudi iz uprave Partizana bila je tačna, ali oni koji su tada bili na terenu Banjice nisu imali pojma ni o čemu! 

"Da li u dogovoru sa sudijama ili ne, oni odlučuju da se ta utakmica nastavi. Bombardovanje traje, mi igrači to ne znamo. Bila je televizija u restoranu i u restoranu su počeli da pričaju šta se dešava. Ljudi su u drugom poluvremenu počeli da odlaze, ali ne svi. Mi smo lagano odradili tu utakmicu, sjećam se da je neko od igrača Crvenke na poluvremenu rekao: 'Izgleda da počinje bombardovanje', ali to je sve bilo kroz šalu, zezanje. Niko to ozbiljno nije shvatio. Fakat je bio da je bombardovanje stvarno počelo i mi smo odigrali drugo poluvrijeme za vrijeme bombardovanja na Banjici!", priča nam Kokir, a jedan od najboljih igrača tima iz tog doba Vladan Matić ističe da je ipak primijetio da publika lagano napušta tribine. Ipak je tada i Crvenka znala da popuni tribine Banjice, a ne samo Evropa i derbi...

"Mi na terenu nismo znali šta je, posle kad se završila utakmica smo čuli. Vjerovatno su za zapisničkim stolom bili obaviješteni. Vjerovatno su Miki Stevanović i ovi naši iz uprave znali sve, ipak je on bio namazan svim bojama. Da se to izgura do kraja da bi bili zvanično prvaci. Ja sam u jednom trenutku primijetio da se publika razilazi. Maltene smo završili to pred praznim tribinama, ali nije to meni fascinantno što smo mi to uradili. Mi smo bili domaćini. Meni je fascinantno kako se Crvenka poslije vratila kući!? Oni su išli kući, a tamo je u Novom Sadu bila i rafinerija koju su prvo gađali! Hajde završili smo pa završili, ali meni je fascinantnije kako su oni došli!"

Dvadesetpet godina kasnije Branko Kokir je spreman da prizna i nekoliko saobraćajnih prekršaja. Valjda niko iz saobraćajne policije neće čitati ovaj tekst... 

"Završavamo utakmicu, proslavljamo, ali je sve bilo čudnjikavo. Ti vidiš sve manje i manje ljudi, mi igrači klinci dole... Odlazimo, tuširamo se, napolju nigdje žive duše! Idemo u onaj restoran na Banjici i vidiš da na televiziji samo pokazuju mjesta gdje su bombe padale po Srbiji. Svako u svoja kola i ideš kući. Ulice su već prazne, mi jurcamo i tako kreće istorija. Valjda nije kažnjivo sad poslije 20 godina, mi smo i kroz crveno pičili. Ja znam da sam za sedam i po minuta stigao u Žarkovo gdje sam živio. Zaista je bilo neobično, ti shvataš u trenutku da je to stvarno ozbiljno, da je stvarno počelo. Ljudi se posakrivali, žive duše na ulici nema, mi dolazimo sa utakmice. Tako je to ispalo", priča za MONDO Branko Kokir.

ŽIVJELI OD DANAS DO SUTRA, PA OTIŠLI PO MEDALJU!

Kada se završio meč sa Crvenkom, niko nije znao šta crno-bijele čeka. Nastavak prvenstva, poništavanje takmičenja ili možda ono što se desilo - titula i Liga šampiona! Ipak Kokir i Matić nisu odmarali, morali su pravac u Aranđelovac! 

"Ja sam išao sa reprezentacijom za Egipat i tamo smo osvojili bronzanu medalju. Igrači iz srpske lige su otišli u Aranđelovac gdje smo počeli da teniramo, da se pripremamo, ali su uslovi bili bezveze jer su nas sirene stalno prekidale. Bili smo sami u hotelu potpuno i poslije pet dana priprema rukovodstvo odlučuje da pobjegnemo u Grčku. Nijedna zemlja nije htjela da nas primi nego Grčka. Tu smo odradili pripreme i tu su nam se priključili igrači iz inostranstva", ističe Kokir i priznaje da mu Liga šampiona nije bila na kraj pameti:

"Iskreno da ti kažem nismo razmišljali o tome. Potpuno je to bilo nepredvidivo u kom će pravcu ići rat, šta će i kako će da se desi. Mi smo živjeli od danas do sutra, nadajući se da će sutra biti bolje."

Vladan Matić kao lijevo krilo nije imao šanse da tih godina zaigra u inostranstvu, što mu je donijelo dosta muka. Jednostavno, igrači koji su sa reprezentacijom otišli u Egipat te 1999. godine, a igrali su u domaćem prvenstvu nisu imali apsolutno nikakvu životnu sigurnost.

"Mjesec dana su domaći igrači bili u Aranđelovcu, poslije smo se preko Bugarske prebacili u Grčku i tamo smo bili još skoro mjesec dana. Kao izbjeglice, vjerovatno je to malo i tu ekipu zbližilo. Živjeli smo kao porodica i napravili smo jako dobar rezultat. Ti si upućen na treninge, gledaš da imaš kontakt sa porodicom... Ovi igrači koji su bili u inostranstvu su znali da će se vratiti u svoje klubove, imali su neku sigurnost. Mi nismo znali ništa. Da li će da se igra, da li će biti rat ili neće, od čega ćeš da živiš u krajnjoj liniji. Ništa ne znaš!!"

Kada je sve prošlo odluka je bila jasna - Partizan je šampion SR Jugoslavije u rukometu za sezonu 1998/99 i kao takav ide u kvalifikacije za Ligu šampiona!

"Prije te prve utakmice u Ligi šampiona smo igrali kvalifikacije. Nisam sto odsto siguran, ali mislim da smo igrali dvije utakmice u Belgiji, da smo to prošli i plasirali se u Ligu šampiona. Poslije je pokojni Jezda Stanković otišao i Zlatan Arnautović nas je vodio u Ligi šampiona", ističe Miki Radosavljević za MONDO.

Tih utakmica sa Inicijom iz Haselta mnogo se bolje sjeća Goran Cmiljanić. Obje su odigrane u gostima, dan za danom, a nakon 30:28 za crno-bijele u prvom meču crv sumnje je ipak ušao u tim i u javnost... 

"Takav je sistem bio mi smo kao šampioni Jugoslavije morali da igramo kvalifikacione mečeve. Tada smo izvukli belgijsku Iniciju iz Haselta. Zbog uštede mi smo prihvatili da odigramo 3. i 4. oktobra oba meča kod njih. Poslije dugog puta prvu utakmicu smo pobijedili sa dva razlike. Onako, bilo je dovedeno u pitanje jesmo li... Međutim sutradan smo vrlo ubjedljivo riješili utakmicu u svoju korist i potvrdili da pripadamo Ligi šampiona", prisjeća se on. 

KO BUDE IMAO VEĆE SRCE - POBIJEDIĆE!

Žrijeb nije mazio crno-bijele i praktično su dobili "grupu smrti" na debiju u Ligi šampiona. Srećna okolnost je bila što će na svom terenu dočekati veliki Vesprem u prvom kolu, a atmosfera u klubu je bila takva da niko od igrača nije gajio strah od poraza. Svi su mislili da to može da se dobije!

"Svako od nas je na drugačiji način doživljavao te utakmice. Ja sam igrao u reprezentaciji i imao sam iskustvo sa ozbiljnim igračima, bio sam već malo manje u stresu, nervozi, euforiji. Odmjeravao sam već snage sa tim ljudima. Ne mogu da kažem da sam se nešto ložio na to. Volio sam takve utakmice, inspirisali su me jaki igrači, imao sam jaku motivaciju, ali ne mogu da kažem da sam davao sad značaj: 'E, ovo je nešto što se jednom u životu dešava'", priča Kokir, a Matić nastavlja:

"Šta znam, nisam se nešto plašio. Ja sam bio jedan od najiskusnijih i mi smo vukli te mlade. Imali smo iskustvo i iz Kupa kupova gdje smo igrali polufinale. Mi smo bili dužni da povučemo te mlađe i to je bilo dobro. Bili su dobri momci i bili smo dobra grupa. Prvi put si se sreo sa tim igračima, ali uspjeli smo. Lijepa jedna pobjeda, što je sad nezamislivo."

"Ko bude imao veće srce, više hrabrosti, slaviće danas na Banjici", rekao je Goran Cmiljanić pred meč za srpske medije i kako stvari stoje, iz ove perspektive bio u pravu!

"Ja sad malo razmišljam o toj izjavi, danas ne bih govorio tim rječnikom, ali ne kajem se, ne žalim. Mislim da smo mi tada bili nabijeni željom i emocijom da uzvratimo pažnju, brigu, ljubav, navijačima kluba. Dugo godina smo bili po strani zbog sankcija i stalno je dovođeno u pitanje ko je hrabriji, ko nije. Stvarno smo imali utisak da će pobijediti onaj ko bude hrabriji, odlučniji. Ja sam pred tu utakmicu zaista to i rekao i na kraju imam utisak da smo pobijedili jer smo bili drčniji, odvažniji i hrabriji, ali nije tu falilo ni rukometnog znanja. Možda smo mi malo rukometno i sumnjali jer nismo imali ni priliku da se odmjeravamo sa svima, međutim dugo smo tada bili u tom evropskom rukometu."

DOŠLI KUBANCI I BELI, MIKI IM BRANIO ZICERE

Davno je bio taj meč, kako to obično biva kod nas arhivistika nije baš odradila posao i sačuvala previše podataka o duelu, ali srećom akteri meča su ipak tu! Miki Radosavljević je i sada, 25 godina kasnije u klubu, a sjeća se tačno ko mu je bio najteži za "hvatanje" kada je stajao na golu prije četvrt vijeka. 

"Ileš je bio dominantan na srednjem beku, on je bio njihov najbolji igrač, vedeta mađarske reprezentacije i Vesprema. Kubanac Perez je takođe bio tu, kao i još jedan Kubanac Ivo Dijaz. Pred utakmicu nije bila euforije, ali svi smo se nadali da možemo nešto da uradimo. Vesprem je bio jak kao i sada, ali smo se potajno nadali da možemo da pobijedimo!"

Što se tiče samog meča Vladan Matić je sa osam golova bio najefikasniji, Predrag Peruničić je dao pet, po četiri Dejan Unčanin i Dragan Momić, tri Vlada Matović, a po jedan Dragan Zurnić, Goran Cmiljanić, Bane Obradović i Branko Kokir. Ipak, kao što to često biva u rukometu - nekoliko skinutih zicera je presudilo!

"Sjećam se da sam odbranio nekoliko bitnih kontri, znam da je to bilo prelomno, skinuo sam neke zicere. Nije bila atmosfera kao protiv Nidervidzbaha i protiv Teke, ali je bila sjajna. Sjećam se da je bilo stvarno velika euforija kada smo pobijedili. Tada su nam i ambicije porasle", ističe Miki Radosavljević, koji je devedesete proveo u Partizanu i lično je svjedočio kako crno-bijeli od tima koji rutinski ispada na startu evropskih takmičenja postaje ozbiljna evrospka sila zbog koje Barselona nije htjela da dođe u Beograd! Pod krinkom toga da se ne osećaju bezbjedno, Katalonci su na kraju isposlovali da se meč sa njima ne igra na Banjici nego u Segedinu.

"Mi smo tada sa Partizanom prošli prvi put u istoriji prvo kolo nekog evropskog kupa. Prije nas je Partizan kretao i ispadao ili u kvalifikacijama ili u prvom kolu. Te godine kada smo igrali Kup kupova došli smo do polufinala. Ovo je bilo prvo učešće, prva utakmica Partizana u Ligi šampiona i eto potrefilo se da smo baš pobijedili. Poslije te utakmice smo išli u Barselonu, pa u Volgograd i tamo smo nesrećno izgubili. Nadali smo se da tamo možemo da pobijedimo i da sa četiri boda čekamo Kaustik u zadnjem kolu i da tu tražimo prolaz. Međutim, malo su nas sankcije tu omele, Barselona je pravila problem, vjerovatno bi bio spektakl da su oni došli u Beograd. Bilo je navijača i u Segedinu, ali mi smo išli u Mađarsku, pa je bila malo i atmosefera loša bili smo kivni na njih."

A da je sjajni golman crno-bijelih bio ključan za pobjedu ne smatra samo on već i njegovi saigrači! Recimo - Goran Cmiljanić!

"Ja se sjećam da je na golu dominantan na golu bio Miki Radosavljević! Rekao bih sa sportske strane da je on bio onaj vjetar u leđa. Ono što je dominantno bilo važno kod nas igrali smo jako dobru odbranu. Tako da kada se spoji borbena, čvrsta, hrabra odbrana sa takvim golmanom onda nijednoj ekipi nije lako. Euforično smo trčali kontranapade. U to vrijeme je u Vespremu igrao naš prijatelj, kolega Beli Petrić i bio je u vrlo dobroj formi. Sejćam se da smo njega sveli na jedan gol!"

Na kraju je bilo i šanse da se prođe ta strašna grupa Lige šampiona i uđe u četvrtfinale, ali eto i ako nije, ostaće ovaj meč upisan u anale.

"Ja imam utisak ko god je igrao u Partizanu da niko nije bio tu ispod pet-šest godina. Takvi ljudi su bili u klubu koji su nas birali. Dolazili smo sa čuka iz cijele Jugoslavije i onda smo bili zahvalni. Krajem devedesetih je bilo i nemaštine i sirotinje i bombardovanja, ali je bilo i dobrog rukometa. Sama činjenica da smo poslije bombardovanja bili među tih 16 najboljih je velika! Nažalost nismo prošli tu grupu, ali smo u prvoj utakmici pobijedili Vesprem. Imali smo neka dva rezultata koja su bila na ivici sa ruskim Volgogradom koja su mogla da znače naš prolaz. Nismo prošli, ali to su bili pionirski koraci našeg Partizana koji je u svojih 76 godina puno toga prošao. Ovaj naš trenutak je samo jedan od mnogih važnih trenutaka u Partizanu", ističe za MONDO Goran Cmiljanić. 

Dao je osam golova na tom meču Vladan Matić sa krila što je dovoljno impresivno i danas. ipak, djeluje da je nekada to bilo mnogo teže, pošto su za osam golova morale da se dobiju ozbiljne batine.

"Igrao se dosta grublji rukomet, nije bilo kao danas da niko ne smije da te pipne kada skočiš sa krila nego su ti dizali noge, gurali kuk, izbacivali su te iz ravnoteže. I bio je rukomet mnogo sporiji, nije blo toliko kontranapada. Drugačije se igralo i mislim da je u tom sistemu mnogo teže bilo dati tih osam golova. Ja sam se trudio da radim na sebi, da se za neke golove i sam izborim. Nekako sam izmuvao svoje individualne akcije, što sada kao trener ne dozvoljavam igračima da rade! Perun i ja smo se baš osjećali, tako da smo kada god je moralo da se preuzme odgovornost to smo radili on ili ja. Što mislim da je bilo i normalno jer smo bili najiskusniji i sa najvećom reputacijom", prisjetio se Vladan Matić.

OBILIĆ IZ PRIŠTINE RIJEŠIO TITULU, ZATO SMO MOGLI U LŠ!

Vesprem je pao, dva meča sa Kaustikom su bila jako neizvjesna, jedino je Barselona bila uvjerljivo bolja od crno-bijelih. Sve je to bilo lakše jer je tih godina crno-bijeli tim igrao bez praznih nedjelja, svakog vikenda je u domaćoj ligi imao jak meč. 

"Iskreno mislim da je tada liga još vukla posljednje korijene, energiju, snagu... Još uvjek se osjećao duh ozbiljne rukometne lige. Nije bila perfektna, ali je bila ozbiljna. Ljudi su je pratili, novinari i televizije su je pratili, sponzori su je pratili, imalo je ozbiljnosti", smatra Kokir, a Radosavljević se prisjeća:

"Liga je bila mnogo jača, tu nema dvojbe. Te godine kada se zaratilo, ko zna šta bi bilo u zadnja tri kola jer smo imali težak raspored, pitanje da li bi mi to uzeli. U to vrijeme Sintelon, Lovćen, Zvezda, mi.. Pa Železničar i Jugović su bili jaki, Obilić iz Prištine je te godine otkinuo bod Lovćenu i zahvaljujući tom bodu smo mi poslije bili šampioni. Da je pomogla - sigurno je pomogla jer smo imali dosta jakih utakmica i u ligi. Sigurno to mnogo znači."

Vladan Matić je jedan od igrača iz te generacije koji je napravio ozbiljnu trenersku karijeru, a ove sezone možemo jasno da vidimo koliko on nedostaje na klupi Metaloplastike. Pa, zašto je nekada srpski šampion mogao da bude konkurentan u Ligi šampiona, a već godinama to više nije slučaj?

"Bolji su bili uslovi, ja sam sasvim dobro prolazio finansijski i u Partizanu i u Zvezdi. To je bilo dobro vrijeme, gdje su klubovi bili klubovi... Nema bez finansija ničega. Mlađe kategorije su bile dosta bolje organizovane i imali smo reprezentativne rezultate, djeca su imala idole. Rukomet je sport malih sredina, a tada si imao Niš, Crvenku, Zrenjanin, Šabac, Bačku Palanku. Imali smo tu bazu, dobre podmlatke, rukomet je bio poslije fudbala i košarke treći sport, a sada su ga pretekli i odbojka i vaterpolo. Djeca odlaze na druge sportove. Baza je bila mnogo veća, liga je bila neuporedivno jača. Ova današnja prva liga je nivo možda druge lige nekad. Nama rukomet kao sport umire. Odbojka nam se drži, ali mislim da ti manji grupni sportovi odumiru", nije nimalo optimističan Matić.

A GDJE SMO SADA?

Partizan je jako krenuo u novu sezonu, kako u ligi, tako i u Evropi. Uspjela je četa Đorđa Ćirkovića da prođe Beršem u EHF kupu i sada je čekaju dueli sa austrijskim Kremsom, a u domaćem prvenstvu je konačno "skinut skalp" Vojvodini. Bivši igrači to vide i pozdravljaju.

"Ja imam samo riječi hvale jer je Partizan opet dobio ozbiljnu energetsku i finansijsku injekciju. Mislim da je to dobro za srpski rukomet i htio bih da pohvalim tu ekipu koja je stvarno u teškoj situaciji za rukomet uspjela da ubaci nešto novca. To da ti trenutno uneseš novac u rukomet je jedan apsolutno naučno-fantastični poduhvat. Svaka čast na tome", kaže Branko Kokir.

Mihailo Miki Radosavljević se prošle godine vratio u svoj Partizan i sada radi sa Seidom Heidariradom i Nikolom Zorićem kao trener golmana. Ono što je tada vidio u klubu - a to je stabilnost koja je stigla sa Momčilom Mandićem na čelu kluba, vidi i sada.

"Za mene ima dosta sličnosti. Momčilo Mandić je bio jedan od bitnih ljudi u upravi kluba, a sada je tu jedan od bitnih faktora zajedno sa sinom. Vrlo su bitan šraf u cijeloj ovoj sadašnjoj generaciji Partizana. Ove godine je mnogo, mnogo ozbiljnija priča. Logistika kluba je fenomenalna. To je ono što je slično. Ona generacija je, kao i ova sad osjećala podršku ljudi iz kluba. To ti je vrlo bitno da ostvariš neki rezultat. Nije bitno da li će da plata kasni, ti znaš da će ljudi da te ispoštuju. To je vrlo bitno za igrača, da o tome ne razmišlja. A to je ono što nas je krasilo i te godine. Kada se izvlačila grupa, pa mi smo tražili uvijek najjače. Da izvučemo što jačeg, da vidimo gdje smo, da napunimo Banjicu, da se čuje za Partizan. To je isto sad i ove godine. Igrači sad stvarno treba da uživaju i da poštuju to sve što imaju sada u Partizanu", naglašava Mihailo Miki Radosavljević. 

Sada je klub u meču sa Dubočicom, veče prije dvostruke godišnjice RK Partizan organizovao dodjelu nagrada svim igračima koji su bili dio te pobjede. Uhvatili smo tu i Gorana Cmiljanića, koji je istakao da se iz tih godina u crno-bijelom nije izrodio samo rukometni rezultat nego i nešto mnogo više. 

"Ja sam jako emotivan, prosto ne mogu da vjerujem da je prošlo 25 godina. A sa druge strane jako sam srećan jer smo se u nekoliko dana na poziv našeg kluba skupili u lepom broju. Pored tog rezultatskog sjećanja i rezultata nama je to prijateljstvo, drugarstvo koje je tada započeto krajem devedesetih do dan-danas traje. Sad smo možda ozbiljniji prijatelji, a i dalje Partizanovci", kaže Cmiljanić za kraj ove priče za MONDO.

Tog 31. oktobra 1948, godine RK Partizan je odigrao svoj prvi meč u istoriji. Tog 31. oktobra 1999. odigrao je prvi meč u istoriji u Ligi šampiona i dobio ga. Sada u EHF kupu potajno želi da prvi put u istoriji - uzme evropski trofej. Vidjećemo da li je to moguće, prvo mora da se preskoči Krems.

Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!

(MONDO, Nikola Lalović)