Rukometaš Partizana Said Heidarirad otkrio je da se jako lako uklopio u Beograd
Partizan je pred sam početak nove sezone doveo možda i najzvučnije pojačanje, Saida Heidarirada! Iranac koji je godinama branio na najvećem nivou i u Ligi šampiona stigao je iz Dinamo Bukurešta, a mjesec dana kasnije ističe da se ni u jednom momentu od dolaska među crno-bijele nije osjetio kao stranac u Srbiji. Rukomet je krenuo da trenira kasno, tek sa 17 godina i morao je da napravi težak izbor između sporta i obrazovanja.
"Kasno sam počeo da treniram rukomet, ali sam od prvog dana imao velike snove. Rođen sam u malom gradu, koji je dao nekoliko reprezentativaca i oduvijek sam želio da budem kao oni. Sanjao sam da zaigram za nacionalni tim, da odem u Evropu i igram Ligu šampiona… Trebalo mi je deset godina da sve to ostvarim. Pokušao sam paralelno sa treninzima u Iranu da završim studije, ali mi klub nije dozvoljavao da odlazim na predavanja. Studirao sam sportski menadžment, ali sam na kraju morao da biram između profesionalne karijere i obrazovanja. Roditelji nisu bili baš najsrećniji zbog odluke koju sam donio. Moj otac je učitelj i želio je da završim fakultet, ali su vremenom i majka i on prihvatili moj izbor i pružaju mi veliku podršku", počeo je svoje izlaganje Heidarirad.
Postepeno je napredovao, a sa 27 godina uspio je da se dokopa i Evrope, pa da kasnije u Bukureštu zaigra i Ligu šampiona. Poslije sedam godina u komšiluku stigao je u Srbiju.
"Zaigrao sam za reprezentaciju Irana do 18 godina, zatim i do 20, a onda sam konačno nastupio za seniorski tim. Sve to mi je pomoglo da dobijem angažman u Evropi i sa 27 godina sam došao u Bukurešt. U Dinamu sam proveo sedam sjajnih godina, osvojio 16 trofeja, a da bismo to ostvarili bilo je potrebno mnogo truda i napora, kako nas igrača i stručnog štaba, tako i svih ljudi koji rade u klubu. U Partizan sam došao sa jasnim ciljem – da postanemo šampioni. Nisam došao tek tako, da malo igram i maštam o uspjesima, već da osvojimo titulu. Vidim da svi u klubu to jako žele i rade na tome. Postavili smo visoke ciljeve i ne možemo samo da obećamo da ćemo osvajati trofeje, već moramo konstantno da radimo na sebi", dodao je on.
U Beograd je došao sa suprugom i ćerkom od osam mjeseci. Nije to bio baš najlakši momenat za promenu sredine, ali srećom Saidova supruga se takođe bavila rukometom i razumjela ga je.
"Srećan sam što imam nekoga ko razume šta život profesionalnog sportiste podrazumjeva. Supruga i ja smo se potrudili da ćerka ne osjeti promjenu previše i brzo smo se navikli na život u Srbiji. Ljudi su zaista gostoprimljivi i srdačni, saigrači su me prihvatili od prvog treninga i ne osjećam se kao stranac. Teško je odlučiti se da promijeniš državu kada imaš malu bebu, pogotovo kada ne znaš jezik, ali nalazimo način da se sporazumijemo. Pričam na engleskom, a sa trenerima Đorđem Ćirkovićem i Markom Isakovićem, kao i sa Nikolom Crnoglavcem, razgovaram na rumunskom. Trudim se da brzo naučim jezik, jer želim da znam više o zemlji u kojoj sada živim."
Kada se završe treninzi i obaveze dolazi ono najslađe - vrijeme provedeno sa porodicom. "Obožavam da provodim vrijeme sa ćerkicom. Pomažem dosta ženi, jer ne želim da bude premorena, zaslužuje svu moju pomoć i brigu. Majka je i prirodno je da ona provodi najveći dio vremena sa bebom, ali kada nemamo trening, ja preuzimam brigu oko ćerke. Živimo sami, nemamo pomoć sa strane i mislim da za sada super funkcionišemo. Beba ne dozvoljava da baš svaku noć spavamo, ali preko dana smo okej. Kada kao muškarac odlučiš da imaš porodicu, moraš da budeš oslonac u svakom smislu. I samo da znate, nemamo još puno vremena za razgovor, supruga me čeka da preuzmem ulogu, bebisiterke", našalio se Said.
Pošto je Iranac, ima malo drugačiji pogled na svijet od Srba pa su ga saobraćajni špicevi u Beograd - zabavili i obradovali!
"Kada sam potpisao za Partizan, prijatelji iz Srbije su mi odmah rekli da se spremim za gužve i haos u saobraćaju. Vjerujte mi, ne znate šta je gužva u saobraćaju. U Iranu možete bukvalno da odspavate u kolima kada vas uhvati gužva, tako da mi vožnja ne predstavlja nikakav problem", otkrio je on.
Nije mogao bolji poklon da dobije za 34. rođendan, pobijedio je Crvenu zvezdu u "vječitom derbiju! Prvi poklon za rođendan dao mu je trener golmana Mihailo Radosavljević, a posebno ga je obradovala puna "Banjica".
"Zanimljivo je da sam, od kako sam došao u Evropu, svake godine na rođendan igrao utakmicu. Miki je od prvog dana ostavio poseban utisak na mene, pomogao mi je da se uklopim u tim i naviknem na život ovdje, a za rođendan mi je kupio englesko-srpski rječnik. Kupiću i ja njemu lijep poklon desetog januara, kada on bude slavljenik. Bio je to zaista sjajan dan za mene. Pobijedili smo uz veliku podršku navijača i nadam se da će nas bodriti i na narednim utakmicama. Sezona je duga, a do cilja se dolazi postepeno. Zato nam je njihova podrška važna", zaključio je čuvar mreže Partizana.