"Ta pjesma je ostala sa nama", pamte olimpijski šampioni iz Los Anđelesa.
Vaterpolo reprezentacija SFR Jugoslavije osvojila je tri zlata i četiri srebra na Olimpijskim igrama, a raspad zemlje i strašan građanski rat prekinuli su je u ogromnom uzletu. Poslije zlata iz Meksika 1968, koje je došlo kao satisfakcija za tri prethodna poraza u finalu OI, Jugosloveni su 1984. i 1988. godine postajali olimpijski šampioni u Los Anđelesu, pa Seulu.
Povratak SFRJ na tron 1984. godine u El-Eju posebno je bio značajan, jer su tim selektora Ratka Rudića uglavnom činili jako mladi igrači, sa prosjekom godina manjim od 23. Finale je odigrano 8. avgusta protiv domaćina, a naš tim je u završnici napravio spektakularni preokret i rezultatski minus 2:5 pretvorio u pobjedu.
Redom, strijelci u tom prokretu za Jugoslaviju bili su Goran Sukno, otac Sandra Sukna, zatim Deni Lušić, pa Milivoj Bebić, jedan od najboljih strijelaca turnira (iza nenadmašnog Manuela Estijartea) i rekorder Jugoslavije sa čak 28 golova u pobjedi protiv protiv Gvatemale 62:0 na Univerzijadi u Kobeu.
Tada se razbranio i legendarni golman Milorad Krivokapić, kasnije predsjednik Vaterpolo saveza Srbije i Jugosloveni su poslije 16 godina ponijeli zlato u Beograd.
U tom trenutku, vaterpolisti su se okupili i zapjevali zagrljeli kraj bazena pjesmu: "Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, druže Tito bijela lica, kad ćeš doći do Užica".
Zoran Roje je decenijama kasnije otkrio da je ta pjesma prvobitno postala himna ekipe kad je pjevana tokom strogog režima treninga selektora Ratka Rudića. Igrači su je se sjetili kada im je bilo najteže, na pripremama u Bečeju, poslije kaznenog treninga.
"Uvijek je toga bilo. Ne sjećam se kad se ta pjesma počela pjevati. Imali smo jednu takvu epizodu kad smo bili u Bečeju na Balkanskim igrama, pred Olimpijadu. Uzimamo prvo mjesto i onda svi idemo u kafanu, cijela ekipa. To se Rudiću nije svidjelo i onda nas je ujutro skupio, bilo je kišovito vrijeme, i počeo nas tjerati da plivamo bez plana. Mi smo već bili dosta potrošeni, ali isplivali smo ispod vremena koje je zadao, iščupali smo maksimum iz sebe. I kad smo vidjeli da smo uspjeli, na bazenu se zapjevalo 'Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, Druže Tito, bijela lica, kad ćeš doći do Užica?' Ta pjesma je ostala s nama. Mi smo je pjevali i prije, uzeli smo je nekako kao svoju neslužbenu himnu", rekao je Zoran Roje za "Indeks".
"Kad se treniralo, treniralo se. Kad se igralo, igralo se. A kad bi završili svoje, onda bismo se znali lijepo opustiti. Imali smo druženja, znali smo pjevati i družiti se. Tako da je ta pjesma sigurno ostala u nama. Pjevali smo je pred utakmice, pjevali smo je kad bi se nešto osvojilo. Neuspješno se pokušavam sjetiti kada smo je pjevali prvi put. U Bečeju sigurno nije bilo prvi put, ali taj događaj je ostao kao trenutak kad smo otkrili da nam ta pjesma pomaže da se nekako dignemo, da iz sebe izvučemo nešto više", dodao je on.
Olimpijski šampioni u vaterpolu 1984. godine u Los Anđelesu su postali: Milorad Krivokapić, Deni Lušić, Zoran Petrović, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin, Igor Milanović, Dragan Andrić, Andrija Popović. Selektor: Ratko Rudić
Poslušajte kako su zlatni Jugosloveni pjevali "Sa Ovčara i Kablara" u Los Anđelesu, kojim se orilo i ime tada pokojnog Josipa Broza Tita (1892-1990).
(MONDO)